Ljudi nazbilj, ali iz našeg sokaka

Igor Ružić u prošlom broju »Vijenca« odgovorio je na moju, urednički skraćenu, reakciju na njegov članak o Danima satire, objavljen u »Vijencu« br. 372. Osim isprazna poigravanja riječima izvađenim iz konteksta mog odgovora i uvodnog teksta za 32. dane satire, nije pritom ni pokušao replicirati na nekoliko mojih zapažanja o prirodi njegove analize ili, pak, suvislije obrazložiti svoju usputnu ocjenu o nesustavnosti selekcije, koja mi je prvotno i bila povod za reakciju. Povremeno pratim Ružićev kritičarski rad, pa znam dokle sežu njegove mogućnosti analize i kontekstualizacije kazališnog događaja, no ipak su me začudile rečenice poput one u kojoj donosi prijetnju/presudu da »odgovornost za nesustavnost izbora mora preuzeti svatko tko se uopće prihvati selektorskog posla na Danima satire« (!?) ili, pak, ideja da o festivalu može suditi unaprijed, po fragmentu rečenice iz njegove najave, umjesto post festum, po predstavama koje je okupio. Ružićev »metodološki postupak« nije, doduše, uvijek takav, no ovom zgodom ipak ne bih ulazio u tu priču o razumijevanju i nerazumijevanju, samouvjerenosti i strahopoštovanju. Ono što me u Ružićevu članku ipak razveselilo jest činjenica da se poslužio sintagmama čovjek nahvao i ljudi nazbilj, iako je nedavno, za njihova autora, Marina Držića, u svom prepoznatljivom stilu napisao da je »heroj iz našeg sokaka« i »populistički pisac« čije se nerazumljive »tekstove čita samo po kazni«, poantirajući mudrim zaključkom da je Dundo Maroje »komad istog žanra i ne bitno zamršenijeg zapleta« kao i Goldonijeve Ribarske svađe. Ponešto o tome sam, isključivo zbog boljeg razumijevanja kritičara koji daje kategorički negativne prosudbe o jednom hrvatskom komediografskom mainstream festivalu, rekao i u svom prethodnom odgovoru, no za razliku od mene kojega, kako Ružić više puta ponavlja, štite »razina i količina« (a riječ je, Igore, o znanju, osjećaju i upućenosti, koji se ipak ničim ne mogu nadomjestiti), njega je zaštitila ruka urednika, dopunjujući tako Ružićevu tezu da »o domaćim veličinama očito nije preporučljivo kritički pisati« i s onom da ih, pokatkad, očito nije uputno ni citirati.

Hrvoje Ivanković