Kreativnost bez granica

Kreativnost bez granica

Razgledala sam male, rukom obrađene drvene predmete na štandu na zagrebačkom Cvjetnom trgu. Ponijela me glatkoća, strukture, čudnovati oblici found-art-objekata, a i razgovor s mladom prodavačicom, umjetnicom. Trgnuvši se, rekoh da kasnim na sastanak s profesorom Tišljarom, dodavši za svaku sigurnost i ono slikarom, da stvar bude jasnija. Djevojčino se lice razvedri u širok osmijeh: Znam, to je najmaštovitiji čovjek Zagreba!, veli ona, pridometnuvši da je i njezin dečko, autor drvenih ukrasa, također profesorov bivši student. I zamoli me da Zdravku Tišljaru prenesem pozdrave. Profesor mi se učinio polaskan, no s malo skepse otklonio je preneseni kompliment, jer mladi ljudi vole jake izraze, premda je takvo što uvijek lijepo čuti. Zaključila sam kako je sa senzibilnim ljudima teško: žele biti voljeni, prihvaćeni i prepoznati na visini svojih vrlina, no prečesto se sudaraju s ravnodušnošću svijeta, trkom za površnim uzbuđenjima, pa biraju svoju umjetnost i dnevnu praksu kao jedinu neprevarnost u koju vjeruju. Vode tako ujevićevski dnevnik tihe palube, a plovidbe su im sve prije nego dosadne, predvidljive i nepogibeljne, kao ribarenje uz rub obale, odakle se uvijek vidi zvonik i vlastiti krov.

Tko je zapravo profesor Zdravko Tišljar, slikar i likovni pedagog na ALU u Zagrebu? Svakako ne čudak i osamljenik, netko tko ne funkcionira izvan atelijera, nego osoba iznimne energije i dinamike, pronicava, duhovita, netko tko će kresnuti riječju bez obzira na cenzure i okvire kakve naša kvazikulturna javnost nameće hrabrima. Jer Tišljar će bez zazora reći: »Slikari prljavih očiju ružna su bića. Mnoge slike talentiranih slikara bolje da nisu ni naslikane.« I mnogi drugi sudovi izazvat će kontroverze, premda je riječ samo o intelektualnom poštenju i čvrstom moralnom stavu, osnovama Tišljarova humanističkog svjetonazora. Bez želje za raubanjem stereotipa recimo da je Tišljar zagovornik ljepote u višem, idealističkom smislu, shvaćajući je kao jedini placebo u okružju obilježenu »primitivizmom, vizualnom blasfemičnošću, brutalnošću, destrukcijom i besramnom autopromocijom«. Odatle idu i njegovi vatreni motivacijski govori studentima grafike, istupi u javnosti, povremeni tekstovi u katalozima drugih umjetnika (poglavito za potrebe galerije Izlog u Oktogonu, kojoj je bio osnivačem i voditeljem do ukinuća).

Humorna, čak samoironična gesta, često su Tišljarovo sredstvo komunikacije i alarmno zvono našoj učmalosti. Tako će u jednom naletu, kao osmišljenu umjetničku akciju, razdijeliti svoje radove na glavnom gradskom trgu nepoznatim ljudima, koji možda »žele imati umjetnine, a nemaju sredstava«, umjesto da ih ponudi blaziranim posrednicima i kupcima duboka džepa, no bez oduševljenja za lijepo kao takvo. Nedavno pak osobno će u ulici gdje živi i radi dijeliti prolaznicima pozivnice za izložbu u Salonu Ulrich, jer znade da mnogi i ne otvaraju omotnice s galerijskim amblemima, a kamoli da bi iz kurtoazije i profesionalne obzirnosti došli na tuđu izložbu. Žalosna skučenost, uskoća duhovnih obzora, dosada i prijetvorna prezasićenost svakako ne mogu obeshrabriti umjetnika koji nakon četrdeset godina nazočnosti u javnom životu dobiva odbijenicu za izložbu od svoje matične profesionalne udruge!

On će jednostavno, ne čekajući neizvjesni preokret, skliznuti u drugu kreativnu dimenziju, pa tako u biografskom obrascu nalazimo ovakav ulomak: »Profesor Zdravko Tišljar s prof. Franom Parom osnovao je Vrbničku grafičku akademiju«, projekt koji nadilazi poznate modele terenske nastave. Studenti primijenjene grafike i studenti grafike provjeravaju tamo svoje domete, a njihova nastojanja dodatno oplođuje blizina afirmiranih europskih umjetnika koji participiraju u istom projektu. Studentski profesionalizam verificiraju na kraju Vrbničani čiji je vizualni znak predmetom studentskih istraživanja. Osnovao je i postavio Muzej likovnog identiteta grada Vrbnika i Festival lebdećih grafika. Ali da bismo saznali više o jednoj takvoj neslužbenoj akademiji, ili što znači lebdeća grafika, valjalo bi ući u slikarov svijet, posjetiti atelijer, porazgovoriti o Sudeti i mistici podravskih megli nad pustopoljinama, i još k tome saznati što sve profesor čita, kakvu poeziju i glazbu voli, te je tako duhovno alertan, i što je ponio iz djetinjstva iz privatne očeve tiskare u Virju, a što stavio u putnu naprtnjaču po bjelosvjetskim putovanjima od Maribora do Graza, od Berlina do New Yorka.

Zasigurno, rođeni je graditelj i konstruktor, zadivljen prostorom i zaljubljen u prirodu. Voli mijenjati stereotipe, vizualno podraživati oko, pa će Osnovna škola u Virju, njegovu ishodištu, sličiti nekoj Regočevoj konstrukciji od vedrih, oslikanih blokova, a bude li se imalo sluha za seoski turizam 21. stoljeća, možda zaživi i projekt mostova na potoku Zdelja, maštovito prozvan Virovskom rivijerom! Nije lako načiniti njegov portret dimenzija što izmiču, tek na trenutak sličan Daliju (ali ne tako mistifikatorski, nedostižan i ultramerkantilan!), no Tišljar se ljubazno trudi posvuda nam ostaviti vedre i živopisne znakove pored puta, u ljudskim prostorima i svijetu korisnih predmeta, za suptilnije duhove i u muzejskim zbirkama. Trebamo ih samo pohvatati, pročitati, fokusirati, dajući malo pozornosti, koja se, neobična li čuda, odjednom pretvorila u deficitarnu i teško zadrživu ljudsku osobinu i kategoriju!

Božica Jelušić