Vijenac 375

Književnost, Naslovnica

Dubrovčanin u slavu Mletaka

Kancona u povodu Lepantske bitke

Dubrovčanin u slavu Mletaka

Kancona u povodu Lepantske bitke


slika


Bilješka o Mihu Monaldiju


Slaba je odjeka imalo pjesničko djelo dubrovačkoga renesansnog autora Miha Monaldija (Michele Monaldi, oko 1540–1592). Hrvatska mu povijest književnosti nije posvetila veće pozornosti jer je pisao isključivo na talijanskom jeziku (za razliku od Dinka Ranjine i Savka Bobaljevića Glušca, koji su, uz mnoge talijanske, ostavili i brojne hrvatske stihove). Kulturno-povijesno, međutim, on autentično pripada domaćoj sredini, u koju je uklopljen rođenjem, dobrim dijelom podrijetlom i – što je najvažnije – djelovanjem, budući da je svoje pisanje u najvećoj mjeri vezao s dubrovačkim kolegama i pjevidruzima, obraćajući se svojim pjesmama (pretežno sonetima) plejadi istaknutih našijenaca od Cvijete Zuzorić do Marina Držića, uključujući Savka Bobaljevića Glušca, Vlaha Držića, Marija Kabožića, Nadu i Juliju Bunić, Dinka Ranjinu, Miha Menčetića, Luku Sorkočevića i Ivana Gradića.

Kao teoretičar, estetičar, imao je znatno više sreće i odjeka jer je njegov dijalog Irena ili o ljepoti postao predmetom relevantnih studija i monografija, od Vicka Adamovića i Frane Jelašića do Stanislava Tuksara i Ljerke Schiffler. A imao je stanovite sreće i s nasljednicima, nećacima, jer bi mu djelo inače bilo ostalo u rukopisima da ga Marino Battitore, sin njegove sestre Deše, nije dao tiskati. A učinio je to čak u dva navrata (u Veneciji 1599. i 1604), okupivši sedamdesetak različitih pjesama, dva teorijska spisa u dijaloškom obliku (o imanju i o metafizici) te, kao najveće i najvažnije djelo, spomenutu raspravu Irena ili o ljepoti, koja je dala i naslov izdanjima.

Premda ne znamo točnu godinu Monaldijeva rođenja, poznata nam je genealogija njegove obitelji. Očevi preci doseliše se u Grad iz Pesara (i Prata) oko 1430, kada su se još nazivali Gabrieli, a tek se u naraštaju našega pisca nasljednici odlučuju (Miho i brat mu Bartul) uzeti prezime Monaldi. Otac mu se zvao Gabriel (očigledno u patronimičkom slijedu tradicionalnoga prezimena), a majka mu je bila Roza, kći Miha Zuzorića. Prema biografiji Serafina Crijevića doznajemo da se naš Michele odlikovao znanjima i umijećem u matematici i filozofiji te da je stekao doktorsku čast. Pripadao je dubrovačkom krugu Akademije složnijeh, uz Nikolu Nalješkovića, Nikolu Gučetića, Savka Bobaljevića, pisaca sličnih zanimanja i usmjerenja, a održavao je i pisane kontakte s pjesnicima na Apeninskom poluotoku, poput Benedetta Varchija, Annibalea Cara, Gianbattiste Boccabianca, Laure Battiferri. Njegovu smrt oplakali su Didak Pir, Dominko Zlatarić i Nikola Vitov Gučetić.

S pjesmama, spomenusmo, nije imao osobita uspjeha, premda je još 1783. bilo pokušaja reaktualizacije. Naime, te je godine novodoseljeni dubrovački tiskar Occhi započeo svoju djelatnost upravo izdavanjem talijanskih stihova Savka Bobaljevića Glušca i Miha Monaldija, smatrajući kako će tekstovima na uglednijem jeziku steći naklonost tadašnje kulturne javnosti. Ali ni to treće objavljivanje Monaldijeva pjesničkog opusa nije doživjelo uspjeh. Dapače, autoritativni Alberto Fortis osvrnuo se u jednom vičentinskom časopisu na to izdanje kao na nepotreban trud i izdatak, tvrdeći kako ne vrijedi tiskati dubrovačke imitacije petrarkista i bembista, nego jedino tekstove u kojima se osjeća duh slavenske narodne poezije. Prilično strog i nesklon Monaldiju bio je i najsustavniji istraživač fenomena, Đuro Körbler, koji je u prikladnoj studiji Talijansko pjesništvo u Dalmaciji 16. vijeka (objavljenoj 1916) našem autoru dodijelio niz prigovora zbog konvencionalnosti i monotonije, stavljajući ga znatno iza dvojice drugih razmatranih autora, Bobaljevića i Paskalića. Kao stanovitu pozitivnu iznimku izdvojio je upravo pjesmu posvećenu bitci kod Lepanta, najvjerojatnije iz razloga motivske inovativnosti.

Za čitanje Monaldijeve Kancone u povodu Lepanta, koju donosimo u prvom hrvatskom pokušaju prepjeva, potrebno je znati da se ta bitka između turske mornarice i pomorskih snaga sjedinjenih kršćanskih država dogodila 7. listopada 1571. u grčkom dijelu Jonskoga mora, između zaljeva Patras i Korinta, te da je završila pobjedom kršćanske armade, koja je tako zadala prvi i znakoviti poraz dotad nepobjedivim Osmanlijama. Ali kratkotrajno je bilo savezništvo Venecije, Španjolske, Austrije i papinskih snaga, tako da posljedice nisu ni izdaleka opravdale nade i očekivanja niza europskih promatrača, kojima se, eto, pridružuje i Dubrovčanin Monaldi, očigledno napisavši pjesmu neposredno po događaju.

Pohvala je upućena ponajprije Juanu Austrijskom, sinu cara Karla Habsburškog, i Marcantoniju Colonni, koji su vodili španjolske i rimske brodove, ali i Sebastianu Venieru, admiralu mletačke flote, privremenom savezniku protuturske koalicije. Kuriozitet je pjesme da ona započinje slavljenjem (mletačkoga) Lava, kao jamca mira u jadranskom bazenu, a iz pera nekoga Dubrovčanina to je gotovo jedinstven slučaj. Nije manje indikativno ni to što se slavi poraz turskih snaga, jer za dubrovačku nesvrstanost i stanovit vazalski položaj u odnosu prema Turcima, eksplicitna i javna pohvala kršćanske pobjede poprilično je iznimna (inače, za same bitke, dubrovački su se brodovi zatekli u rezervnom položaju).

S obzirom na mitološke asocijacije treba kazati da je Hela (ona koja je dala ime Helespontu, Dardanelima, iza kojih stanuje turski vladar) kći Atamanta i Nefele, žrtvovana davljenjem u moru, a da je Diona, kći Oceana i Tetide, po nekima majka Afrodite na Cipru. Zemljopisna aluzija »između Reke i Taga« odnosi se na prostore od mletačkih do španjolskih strana (Reka je hidronim za tok što izvire ispod našega Snježnika, tal. Timavo), dakle upućuje na sreću koja će trajati ukoliko se održi to teško savezništvo (kakvo se, uostalom, i nije održalo).


Kancona


SLAVLJENI LAVE, što okruni zlatom

Ponosno čelo; kad je nužda prijeka

Smiruješ bijes Jadrana zapjenjena;

Evo, skršena leži, pobijeđena

Okrutna zmija, što prijetnjom i ratom

Okuži sve, od Istoka daleka;

To tvoja je omogućila sila.

Sad zmiji hola krila

Ti skrši, da joj susta žar i zveka,

Zajedno s dičnim junakom kog šalje

Iberac holi; samilost ga nave

Da pomogne kad začu nam kuknjave,

Te spriječi nju da napada nas dalje.

Na Tibru pjesmom i himnama slave

Tebe i onog što je pomoć dao

Kad mnogi od nas već je posustao.


Veliki JUAN, u kom se obnavlja

Vrlina oca, a slijedeći brata

Od mladosti prihvati takmičenje

Za pravu slabu, sad se k Nebu penje

Zbog pobjede i četa punih slavlja,

Prihvaćajuć POGIBELJ poduhvata;

A AUSTRIJE ime, tokom dana

Odjekom sa svih strana

(Da našem dobu hvala bude data),

Već prethodi mu; ime to bi htio

On za se, stog u nove bitke pada

Da Onog, po kom svijetu slijepom nada

I svjetlost zasja, što raspet je bio

Na križu, pa smrt i pakao svlada,

Posvuda časte, a nama se vrati

Doba od zlata, do kraja nas prati.


KAO što munja sred oblaka bljesne,

Preleti zrakom do tla gdje se čuje

I na svom putu sve ruši, razbija,

Tako i četa hrabra, Ilirija

Dok štetu plače, napada na bijesne

Barbarske horde, morem navaljuje,

Po šupljim baca vatru brodovima;

Pobijeđenog već ima

Afrikanca, Nil goni i Tir tu je;

Sve ih potaplja, a sred kiše strijela

Našao se je i VENIER vrli;

Brigom za dom, ne za se, u boj hrli;

COLONNA pak, za junačka jak djela,

Glas latinski on čuva neumrli.

ANĐEO božji prednjači pred svima

Donoseć uništenje bezbožnima.


I kliče: Vojvode, što sklonost neba

Znadete, plemeniti, odabrani,

Oboren sramno znak KRIŽA je sveta,

Što postavljen od vaših bješe četa,

A uspravljenim držati ga treba,

Nek divlji čuju vaš gnjev opravdani.

Strah odbacite, već molitva čedna

Pastira PIA, vrijedna

Namjere božje da kršćane slavi,

Prihvaćena je i Bog srdžbu blaži.

Od njega stižem, na nebu pobijedih

U većoj bitci (hvala Mu), pa blijedi

Moć bezbožnih, a svjetlošću ojača

Mač, za kim još i štit i pancir slijedi.

To kaza; bijes neprijatelja vene,

Jonski im vali krvlju se crvene.


DUŠMANSKA sila ko staklo je lomno

Spram vojske koju KARLOV sin tu vodi,

Uz pomoć neba, s pratnjom dvaju inih

I trećega, kom dičnije se čini

Mrijet no iz boja izbjeć vjerolomno.

Tiranu krutom tad u srcu rodi

Crv sumnje se, pa tamo gdje su vali

Helino upoznali

ime, glas jada i muke se zgodi.

Atena stara, slobodna od lanca,

Ruke na pozdrav širi, a Diona

Dragom je Cipru vratiti se sklona.

More se pjeni od pobjednog pramca,

Dok nimfe posvud (baš ljupka kolona)

Na valu sjajnom svoje dare nose,

Biserjem se i koraljom ponose.


VEĆ sred visoka zida se osmjeli

Pravda, svoj žar obnovi, a vrline

Spajaju se s ljepotom; klasovima

Ovjenčan zrelim, starim prostorima

Vraća se mir i rado susrest želi

Pobjednike ponosne; već padine

Blažene cvijećem svježim sad se kite;

Već voćke plemenite

Plodove daju; već se pastir brine

Za ovce drage, te ne posustaje

Da milu Fili proslavlja i zove;

A pritom vidi kako morem plove

Brodovi; već se lijepim običajem,

Krepošću što je nebo izazove,

Svijet zaodijeva, svu rđu uklanja,

Postaje ljepši, prepun uživanja.


TI, Oče sveti, kom pada na pleća

Preteški teret ključeva od Raja,

Pa sad otvaraš, sad zatvaraš dveri,

Višnjeg Vladara moli, a po vjeri

Što posija je ti, da naša sreća

Između Reke i Taga bez kraja

Bude, a ljubav sačuvana tako

Nek je, da nikad lako

Čvor slatki se ne razveže, pa trajat

Trn neće što se s prvim grijehom javi;

Kad kraljevstvo nebesko, što prizivaš,

Na zemlju siđe; dotad nek uživa

U slavlju se, kočija zlatna spravi

Što Scipionu novom se dariva,

I kaži, jer ti ljubav nije strana,

Da bez straha je četa odabrana.


KANCONO, kud god išla, možeš reći

Kakav je žar kod mene izazvala

Vrlina, kojoj ide opća hvala,

Al vijenac čedne moje mirte steći

Neće, jer dosad nije procvjetala.

MIHOVIL moćni spustivši se s neba,

Čelo i jedra ukrasit im treba.


Prepjev i bilješka:

Tonko Maroević

Vijenac 375

375 - 17. srpnja 2008. | Arhiva

Klikni za povratak