Kako osmisliti zajednicu naroda?

Kako osmisliti zajednicu naroda?

Ima li smisla osnivanje posebne međunarodne asocijacije demokratskih država? Ta tema, koju je nedavno aktualizirao važni američki političar, od velikog je interesa za filozofe i teoretičare politike, barem od objavljivanja knjige Law of Peoples (Pravo naroda) koju je napisao najveći filozof politike dvadesetoga stoljeća John Rawls

Rawls nam objašnjava kako bi temelj mirnog međunarodnog poretka trebalo biti udruženje koje on naziva Društvom naroda, a koje čine dobro uređeni narodi, odnosno, demokratski narodi i oni narodi koje on naziva pristojnim narodima. Demokratski narodi bi, barem u idealnom modelu, trebali biti nama poznati: to su narodi koji priznaju ravnopravnost svih građana i njihove temeljne slobode. Pristojni narodi ne priznaju ravnopravnost i ograničavaju temeljne slobode. Ti su narodi nadahnuti jednim temeljnim svjetonazorom (tipično je to religijsko viđenje), pa kao takvi ne priznaju u potpunosti slobodu savjesti. Oni su organizirani kao konzultativne hijerarhije, gdje postoje neke društvene skupine koje su glavne u zajednici i samo one mogu donijeti ključne odluke (primjerice, zakonodavne). Međutim, imaju obvezu saslušati sve skupine i primjereno odgovoriti na njihova stajališta. Osim toga, takvi narodi poštuju neka temeljna ljudska prava, kao što su određene zaštite zakonom i zakonskom procedurom.

Kao što je očito, asocijacija koju zamišlja Rawls zastupa standarde ljudskih prava na nižoj razini u odnosu na Organizaciju ujedinjenih naroda, koja u svojoj Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima postavlja standarde koji su tipični za liberalne demokracije. Zašto Rawls smatra da u međunarodnoj politici nije dobro zastupati tako visoke standarde? On smatra da treba izraziti poštovanje i prema narodima koji nisu liberalni ni demokratski u tradiciji, odnosno dopustiti im da se eventualno sami razvijaju, bez vanjskog upletanja. Osim toga, takvi su narodi miroljubivi, prema tome suradnja s njima može biti dobar temelj za očuvanje stabilna međunarodnog poretka. S njima i jedino s njima moguće je i smisleno zamisliti suradnju u potpunom smislu. U odnosu na druge narode dopušteno je upletanje u njihovo unutarnje uređenje. Ponekad je to upletanje u obliku potpore – riječ je o pomoći onim narodima koji bez svoje krivnje žive u zaostalosti i siromaštvu. Takva se pomoć nudi sve do trenutka kada takvi narodi dostignu razinu u kojoj mogu sami postaviti temelje za naprednije društveno i političko uređenje. Kada su neki narodi loše unutarnje uređeni i agresivni u kontekstu međunarodne politike, dopuštene su intervencije. One mogu biti ekonomske, diplomatske, sve do vojnih intervencija.

Nedavna izjava republikanskog američkog predsjedničkog kandidata Johna McCaina o međunarodnom poretku zvuči veoma zanimljivo u kontekstu ove rasprave. Naime, on je u jednom od svojih govora spomenuo potrebu osnivanja udruženja demokratskih država. Koliko sam uspio shvatiti izjavu, restriktivnija je od Rawslova modela. U skladu s McCainovim modelom, u udruženju nema mjesta za Rawlsove pristojne narode, nego samo za demokratske.

Koliko su smisleni modeli koje su predložili najutjecajniji filozof politike u dvadesetom stoljeću i možda budući najmoćniji čovjek na svijetu? Tekuća je rasprava veoma intenzivna. Zanimljivost je da su u raspravi liberalni autori često bliži McCainu, koji na američkim izborima predstavlja konzervativnu stranu, nego Rawlsu, koji je jedan od glavnih autora naprednoga liberalizma u povijesti filozofije politike. Tako sam imao priliku slušati izlaganje Thomasa Christiana, priznatog američkog filozofa politike na nedavnom međunarodnom simpoziju iz filozofije politike na Bledu, koji upravo predlaže asocijaciju demokratskih država na planu međunarodne politike.

Ipak, prije rasprave između Rawlsa koji za konzultativna hijerarhijska uređenja koja poštuju samo minimalan sustav ljudskih prava predlaže ravnopravno članstvo u međunarodnoj udruzi i nekih autora (poput Thomasa Christiana, pa i političara Johna McCaina), koji imaju ponajprije u vidu liberalne demokracije, valja vidjeti ima li smisla udruženje koje je isključivije od Ujedinjenih naroda (Ujedinjeni su narodi u toj problematici u čudnoj situaciji, s obzirom na to da s jedne strane postavljaju visoke standarde ljudskih prava u Univerzalnoj deklaraciji, dok s druge strane prihvaćaju u ravnopravno članstvo i države koje su uvelike represivne, sigurno represivnije od hijerarhiziranih naroda koje Rawls definira pristojnima.)

Slažem se s onim autorima koji smatraju da takvo udruženje ima smisla. Kako kaže Thomas Christiano, iskustva demokratskih država najbolja su koja dosad imamo, pa valja temeljiti međunarodne asocijacije na njihovu iskustvu. Kako pak kaže John Rawls, dobro uređeni narodi skloni su međusobnoj trajnoj suradnji. Uz misao koja je bliža Christianu nego Rawlsu, može se reći da asocijacija demokratskih naroda lakše postavlja standarde međusobnih očekivanja u vrijednostima koje se poštuju u unutarnjim uređenjima: svi oni prihvaćaju vrijednosti ravnopravnosti i temeljnih sloboda, pa tako bez pretjeranih nametanja mogu očekivati da će u udruženju svi ispunjavati razinu zaštite ljudskih prava koju drugi očekuju. Takvo udruženje može jednostavnije zastupati politiku nego države koje nisu članice takvih zajednica: imat će zajedničke kriterije za ono što valja podupirati u drugim državama, za ono čemu se valja odupirati, za ono što vrijedi poticati...

Što se tiče Rawlsa, mislim da je bolji suparnički prijedlog, odnosno, onaj prijedlog koji je isključiviji u odnosu prema narodima koji ne poštuju u potpunosti standarde ravnopravnosti i temeljnih sloboda. Ponajprije, mislim da takvim narodima nedostaje temeljno svojstvo da budu subjektima međunarodne politike. Subjekti međunarodne politike trebaju predstavljati jedinstven glas svih pojedinaca koji ih sastavljaju. Samo poštivanje takva uvjeta daje im subjektivitet. U protivnom, njihovi su predstavnici samo predstavnici dominantne skupine u nekoj državi. Prihvaćajući načelo neupletanja u odnosu s takvim državama ne poštuje se subjektivitet naroda, nego se uskraćuje pomoć diskriminiranima, a nudi legitimitet moćnima.

Zatim, priznanjem hijerahiziranih zajednica odustaje se od temeljnih vrijednosti naše civilizacije, koje s pravom držimo najnaprednijima i najpravednijima dosad postignutim u povijesti čovječanstva. To, jasno, ne znači da s drugim državama ne treba surađivati. A još manje da je svaki oblik (pa i nasilne) intervencije dopušten. Ali ne vidim razloga da demokratske države ne afirmiraju i ne pokušavaju širiti svoje vrijednosti. To je moguće činiti poticajima ili potporom koja je usmjerena prema diskriminiranim skupinama.

Dakle, smatram da je dobro zamisliti i planirati međunarodno udruženje demokratskih država, koje je uže od udruženja što ga je zamišljao Rawls ali su mu temeljne motivacije slične. To udruženje ne isključuje, nego bi bilo usporedno postojećim Ujedinjenim narodima, čija se uloga sastoji u održavanju dijaloga na globalnoj razini.

Znači li to da podupirem McCainov prijedlog? Pa, ne baš. Sumnjičav sam prema njegovu prijedlogu, jer se plašim da bi se u njegovim rukama mogao manifestirati kao sredstvo za bržu i efikasniju potporu američkoj međunarodnoj politici, koja se posljednjih godina pokazivala u svrsi užih interesa, čak i kada se pozivala na visoke ideale. Očito, udruženje demokratskih država treba osmisliti uz veliki oprez, kako bi bilo sredstvo trajne suradnje, mira i širenja ideala ravnopravnosti i temeljnih sloboda, a ne samo novo pokriće za nadzor nad ponajprije neposlušnim narodima.

Elvio Baccarini