Još jedan veličanstveni spomenik u Zagrebu

Još jedan veličanstveni spomenik u Zagrebu

Kako Zagreb i Hrvatska oskudijevaju (?!?) dobrim kiparima, evo nam doajena i velika imena makedonskoga kiparstva, zagrebačkoga đaka (prof. Augustinčića) akademika Tome Serafimovskoga, koji evo zaslugom osvjedočenih promicatelja (i spomeničke) provincijalizacije grada, a prije svega gubernatora Grada, daruje Zagrebu – ni manje ni više – nego skulpturu Ljudevita Gaja! U kolajni izvrsnih procjena i poduzetničkih nasrtaja na samo središte grada koje su razni horvatinčići, dakići, holdinzi i bandići pretvorili u Kapital, evo još jednoga priloga neredu u kojemu je uništen Cvjetni trg, koji je iz intimnoga pretvoren u javni, a javni po svemu sudeći u privatni prostor (predstavljen kao – sic! – javni interes); u kojemu je Kožarićevo Sunce zalutalo na krivo mjesto, gdje se Stjepan Radić čudnovato i neprirodno nasadio, u kojemu je Goldonijev kip kod Glavne pošte uvijek pod budnim nadzorom trajno utaborena kokičara, a ugašeni i komemorativni Nikola Tesla danomice okružen jakim oktanskim vragovima i dostavnim vozilima – osvanuo je u samu srcu (a gdje drugdje!?) grada spomenik/ poprsje/torzo/portret... što li?!? Izniknuo je Ljudevit Gaj u vlastitoj ulici – na što bi Radovan Ivančević rekao da »svaki čovjek na svoj trg ili ulicu sleti«! I sletio je bogme kip iz imaginacije i radionice amatera akademika ili akademika amatera koji se predstavlja Ljudevitom Gajom pod visokim političkim zagovorništvom što poslovično ne traži neko upućenije mišljenje. Samovolja i znana bahatost kojih je u izobilju bile su dovoljne i za ovu sitnicu od kipa. A da sve zadobiva razmjere koji još više zabrinjavaju, može se naslutiti i po budućim planovima u kojima se navješćuju kipovi Majke Terezije i drugih svetaca – dakako, opet pod visokim pokroviteljstvom mentalne i estetske drvene lakirane čaplje.

A daru treba (po)gledati u zube. Analizirati još jedan prilog provincijalizaciji grada znači ne prijeći ni prvi stupanj akademizma ili makar puke, doslovne, portretne točnosti. Opisati ga znači zaplesti se u drangulijama i dražesnim ljupkostima ukrasnoga predmeta s jakuševačkih štandova (nesklad postamenta i tijela, neprirodno rezanje torza, čudan odnos postojeće i nepostojeće ruke, čudne brazgotine kao modernizacija realizma, lickava briga oko detalja...). Ali ništa ne košta još jedan biser u moru srodnih u samu središtu grada, u kojemu je političke estradnjake lako zapaziti kao ljude sa špice koji uređuju gradski prostor kao svoju avliju i prćiju, koristeći se dakako novcem građana. Uostalom, u moru tolikih promašaja što znači još jedan, koji uz to uspješno izbjegava najbolje kipare u najbližoj okolici.

Prenapučeno i silovano najosjetljivije tkivo sama središta grada dobilo je još jednu, u najmanju ruku, neskladnu stvar. Provincijalizacija i mediokritetstvo šire se svakim novim potezom moćnika! Tako je nekoliko sretnih primjera (Fernkorn, Rendić, Bakić, Goldoni...) dobilo čudnovate susjede pristigle iz posve drugih metijerskih i koncepcijskih svjetova. U kakvu su, primjerice, srodstvu kip Vojina Bakića u neposrednoj blizini s kipom Tome Serafimovskog? To su dva odvojena i nepomirljiva svijeta. To nije razlika pristupa, koncepcija ili rukopisa – to su razlike između moći i nemoći, trajne aktualnosti i trajne zaostalosti kipa. Kip koji je u kronološkom smislu povijestan, ali je koncepcijski i modelacijski suvremen (Bakić) i kip koji je kronološki ovovremen, ali koji ostavlja dokaze o vremenu kada se kipar učio prvim vještinama.

Pogrešno bi bilo ugledna makedonskoga kipara i akademika koji se hvali da je osvojio Zagreb (a tko nije?!) kriviti. Čovjek je donio što je imao donijeti. Darovano treba spremiti. Na darovanomu i zahvaliti. Krivci su oni koji stvaraju provinciju sebi nalik, koji provincijaliziraju urbanistički i prostorno-arhitektonski najbolje tkivo Zagreba. I to nasilništvo odozgo trebalo bi zaustaviti. Ali, tko će to učiniti? Stručnjaci su u odnosu na izvore društvenih moći, osim iznimaka, u žalosnoj i poslušnoj službi i jedni drugima pokazuju očnjake, dok se maltretiranje grada i građana nastavlja.

O tempora! – a što se onoga mores tiče – znam da velike moći hrvatskih kipara trpe posljedice javne moći koja kao svaka javna moć »počiva na najnižim dijelovima svake ličnosti« (P. Valéry).

Ive Šimat Banov