Izgledi za budućnost

Izgledi za budućnost

Nedavne izvedbe Verdijeva Nabucca u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, označene kao posljednje poslije kojih se djelo nakon pune 24 godine stalna izvođenja skida s repertoara, potaknule su pitanje koliko je Zagrebačka opera doista repertoarna operna kuća, odnosno što čini njezin repertoar? Sve četiri hrvatske operne kuće po svojem su statutu, ustroju i tradiciji repertoarna kazališta, koja bi u svakome trenutku trebala biti kadra prikazati određeni repertoar. Zagrebačka je opera među njima najstarija i najveća, pa joj prema inerciji pripada prednost, iako u stvarnosti nema bitne razlike između njezinih i produkcija, primjernice splitske i riječke Opere osim u broju naslova na repertoaru i broju izvedbi, a i taj je broj manji nego što bi mogao i trebao biti.

Nabucco je bio jedna od predstava koje su trajale po petnaest, dvadeset i više godina. Bili su to još Trubadur, Ero, Zrinjski, a prije toga Tosca i Aida, sve popularni i uvijek rado gledani naslovi koje publika uvijek traži. Njih više nema na repertoaru, a što će ostati kada se sljedeće sezone izigraju Karmelićanke, Don Giovanni, Triptih, Mirjana i Orfej? Može li Verdijev Krabuljni ples u problematičnoj režiji Plamena Kartaloffa i glazbeno neujednačen dulje opstati? Može li napola skraćena Bizetova Carmen redatelja Philippa Himmelmanna kojemu dirigent Johannes Wildner i zagrebački HNK to dopuštaju, nezamisliva u bilo kojoj drugoj europskoj opernoj kući, zauzeti trajno mjesto na repertoaru?

Ostale su tri ovosezonske zagrebačke premijere, Puccinijeva Triptiha, Mandićeve Mirjane i Monteverdijeva Orfeja, ostvarene vrsno u svim parametrima operne izvedbe, uz nešto slabiju glazbenu izvedbu iznimno teške i zahtjevne partiture Mirjane, kojoj je trebalo osigurati više vremena za pripremu. Zagrebačka opera željela je skrenuti pozornost na zaboravljenoga hrvatskog skladatelja Josipa Mandića (Trst, 1883 – Prag, 1959), koji je najveći dio glazbenog opusa koji uključuje i tri opere stvorio u Češkoj, odnosno unutar praškoga glazbenog kruga. Nije bio opterećen nacionalnim smjerom, nego se slobodno prepuštao kozmopolitskim utjecajima, što se dobro čuje u prokomponiranom tijeku Mirjane, jedini put izvedene 1937. u Olomoucu. Njezina tema o vječnoj ljubavi i vjernosti preko groba s elementima realnosti i fantastike pokazala se zahvalnom temom za glazbenu pozornicu. Nadrealizam i simbolika dobili su zahvaljujući režijskoj koncepciji Petra Selema (scenograf Marin Gozze, kostimografkinja Danica Dedijer Marčić) jednostavnost tople ljudske priče. Sopranistica Adela Golac Rilović u dvostrukoj ulozi Mirjane i Mire, bariton Davor Radić kao Mihael, sopranistica Ivana Kladarin kao Ljerka i mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić kao Majka nadahnutim su ostvarenjima predvodili ansambl Zagrebačke opere u tom riskantnom podvigu.

Skora prigoda 150. obljetnice rođenja Giacoma Puccinija obilježena je premijerom Triptiha – Plašta, Sestre Angelike i Giannija Schicchija, te gostovanjem Riječke opere s Toscom. Prvobitni prijepor i opravdani prigovor čemu novi Triptih svega nekoliko godina nakon prethodnoga, srećom, stišalo je izvrsno ostvarenje redatelja Arnauda Bernarda, dirigenta Ive Lipanovića i nekolicine izvrsnih solista: sopranistice Adele Golac Rilović kao Giorgiette u Plaštu, mezzosopranistice Zlatomire Nikolove kao Kneginje i sopranistice Gabriele Georgijeve u naslovnoj ulozi Sestre Angelike te baritona Kirila Manolova kao Giannija Schicchija. I ostali su mnogobrojni solisti zdušno sudjelovali u tumačenju većih i manjih likova što ih je Puccini živopisno oslikao glazbom, a redatelj Bernard snažno uprizorio, podcrtavši mračnu atmosferu Plašta, grotesknost Giannija Schicchija i, kao najljepše iznenađenje, toplinu i životnost Sestre Angelike lišenu bilo kakve patetike ili sladunjavosti.

Splitska je opera u čast Pucciniju nakon puna četiri desetljeća neizvođenja u Hrvatskoj postavila Manon Lescaut. Koliko su činovi glazbeno raznoliki (dirigent Ivo Lipanović), toliko ih je, baš u skladu s glazbom, različitima naznačila izvrsna scenografija Zlatka Kauzlarića Atača. Redatelj Petar Selem ostvario je bogatu provedbenu liniju te raspjevane ljubavne drame na čelu s dvoje kreativnih protagonista. Sopranistica Svetla Vassileva i tenor Kamen Čanev sjajno su predočili likove Manon i Des Grieuxa u punini glumačke igre. I druga je premijera Gounodova Fausta (dirigent Ivan Repušić, redatelj Krešimir Dolenčić) potvrdila visoku razinu splitskih opernih predstava. Prvi put u povijesti Splitska je opera gostovala u Varaždinu s Donizettijevim Ljubavnim napitkom, u kojemu su glavne uloge pjevali splitski Zagorci, sopranistica Valentina Fijačko i tenor Tomislav Mužek, također vrlo dobar protagonistički par u Faustu. Varaždinsko je Hrvatsko narodno kazalište, pak, u vlastitoj produkciji postavilo operu Božićna priča Rudolfa Matza.

Osim toga, Splitu se ove sezone moglo pozavidjeti na gostovanju petrogradskoga Marijinskog teatra kao primjeru svojevrsne kulturne decentralizacije. Umijeće dirigenta Valerija Gergijeva stvorilo je dojam kako izvedba Čajkovskijeve opere Jevgenij Onjegin teče sama od sebe. Iako koncertna, izvedba je zbog savršena muziciranja ansambla i majstorske interpretacije svih pjevača zadržala uzbudljivost cjelovite opere.

Riječka je opera ove sezone znatno povećala broj premijera i broj izvedbi, ukupno pedeset. Četiri premijere – Gotovčev Ero s onoga svijeta, Bjelinskijeva Pčelica Maja, Verdijev Macbeth i Rossinijev Seviljski brijač, dali su dobar omjer domaćeg i popularnog repertoara. Čak petnaest izvedbi Pčelice Maje pred prepunim gledalištem Teatra Fenice kao novog ili, bolje rečeno, novootkrivenoga riječkog kazališnog prostora, velika je suprotnost od polupraznih zagrebačkih izvedbi Mirjane.

Osječka se opera istaknula Verdijevom Traviatom postavljenom u povodu stogodišnjice djelovanja Hrvatskoga narodnog kazališta, obnovom mjuzikla Slavonska rapsodija i hrvatskom praizvedbom Aleka Sergeja Rahmanjinova, izvedenim u istoj večeri s još jednom Mascagnijevom, jednočinkom, Cavalleria rusticana.

I tako se, uz reprizne predstave, na repertoarima hrvatskih opernih kuća nalazi prosječno desetak naslova. Dok je to u primjeru Riječke opere napredak, u slučaju Splitske i Osječke očekivani prosjek, Zagrebačka se opera s jedanaest naslova u sezoni nalazi na donjoj granici što postojanošću posljednjih godina zapravo postavlja nov standard po kojem to postaje normalno. A izgledi za budućnost zbog gubljenja željeznoga repertoara ne djeluju optimistično. Kada se tomu doda da hrvatske operne kuće uopće ne izvode Wagnera, Richarda Straussa, a tek iznimno slavenska djela, optimizam je još manji. Osim toga, u pojedinim od spomenutih predstava jasno se osjeća kako tehnološka zastarjelost pozornica naših nacionalnih kazališta, kojih su jedine mogućnosti rotacija i dva mala propadališta, postaje kočnica kreativnosti scenskih autora.

Ni baroknoj operi u nas ne cvjetaju ruže, ali tu je došlo do velike promjene prvom izvedbom Monteverdijeva Orfeja u HNK u Zagrebu. Djelo s izvora i ishodišta operne umjetnosti temeljito je i znalački pripremio francuski stručnjak za barok Hervé Niquet u suradnji sa specijaliziranim orkestrom, Hrvatskim baroknim ansamblom. Predstava u režiji Ozrena Prohića oduševila je jednako autentičnošću glazbenoga stila kao i slojevitošću scenske interpretacije. U naslovnoj ulozi prvi je put u nas nastupio hrvatski tenor međunarodnoga ugleda Krešimir Špicer.

U Splitu je 2. lipnja na sastanku intendanata svih četiriju nacionalnih kazališta postignuta načelna suglasnost oko realizacije zajedničke predstave u kojoj bi sudjelovali najbolji umjetnici sva četiri HNK i koja bi se prikazivala u sva četiri grada. Slični se dogovori o suradnji i razmjeni predstava ponavljaju svakih nekoliko godina, a malo se doista ostvaruje. Ove je sezone tek zagrebački Ero bio na posudbi u Rijeci. Valjda je deset naslova na repertoaru dovoljno, čemu onda dalje razbijati glavu?

Davor Schopf