Iz drugog plana

Iz drugog plana

Svaki pregled određenoga razdoblja složena je zadaća za kritičara; kroz sito i rešeto propuštamo zrnca događanja svjesni odgovornosti; nemoćni da u zadanu opsegu obuhvatimo i komentiramo sve što bismo htjeli. Fotografija i dizajn na mnogim su stranicama stručnih časopisa i dnevnoga tiska, lišeni one pozornosti koje se pridaju tzv. lijepim umjetnostima.

Iako u ovome pregledu naglasak mora biti na domaćim zbivanjima, izložbu Skandinavski dizajn: više od mita, koju je priredio Nacionalni muzej u Oslu te je prikazao u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu (rujan–studeni 2007) ne smijemo zaobići. Edukativni pristup, način objašnjavanja i raznovrsnost izložbenog materijala, te izniman interes publike dokaz su kako pregledne, putujuće izložbe dizajna mogu biti vrhunski producirane. MUO nam je dosad nekoliko puta priredio slična, vrlo dobra izložbena izdanja.

U istoj muzejskoj ustanovi priređena je i dugo očekivana izložba dizajna Raula Goldonija (travanj–lipanj 2008), jednog od najvažnijih oblikovatelja druge polovice 20. stoljeća u Hrvatskoj. Goldonijev opus ovaj je put nastao na temelju istraživanja Jasne Galjer posve razložno problematiziran unutar dizajnerskoga konteksta. Njegova promišljanja oblika te proizvodi koje je ostvario u domaćim tvornicama govore o okružju u kojem je stvarao, odnosima s arhitektima u čijim je građevinama intervenirao, ali i okolnostima za koje bismo mogli zaključiti da su bile povoljnije od današnjih. Osobito se to tiče oblikovanja stakla, materijala po kojemu je Goldoni ostao upamćen i u kojemu je realizirao mnoge antologijske predmete, ustrajavajući na funkcionalnosti. No oblici koje stvara nisu lišeni organičnosti koja proizlazi iz naravi materijala i tehnologije izrade; određene boje odraz su vremena, možda i podneblja, a činjenica da je osim u domaćima surađivao i s muranskim radionicama, pridonijela je ponekim, doduše krajnje decentnim, ukrasnim aplikacijama.

U oblikovanju interijera i eksterijera Goldoni kombinira raznovrsni materijal, istražujući do koje mjere industrijski proizvedeni elementi mogu zadovoljiti njegove oblikovne kriterije. Poticao je zanatsku proizvodnju, svjestan da u metodologiji završne obrade mora doći do sinergije oblikovatelja, zanatlija i industrije. Važnost njegova pristupa i izdvojene pozicije potvrdila je izložba i studiozan tekst u katalogu koji je primjer prijeko potrebne kontekstualizacije domaćih dizajnera.

Aleksandar Srnec jedna je od ikona poslijeratne umjetničke prakse, koji je konačno doživio veliku retrospektivu (Varaždin, svibanj–srpanj 2008).

Uz već znane umjetnikove radove, osvrnula bih se na njegov grafički dizajn nastao pedesetih i šezdesetih godina.

Vjeran prepoznatljivom egzatovskom karakteru, pri čemu se bez zadrške iščitavaju sličnosti u pristupu i nastojanjima približavanja primijenjene umjetnosti zadacima koje je pred tadašnje društvo postavio program industrijske modernizacije, Srnec eksperimentira, unosi u kontekst grafičkog oblikovanja naslovnica časopisa »Svijet« elemente radikalne modernističke prakse kombinirajući ih sa svakodnevnim populističkim temama kao što je ženska moda. Konstruktivističke kompozicije, prepoznatljiv kolorizam, kao i korporativni identiteti koji su se razrađivali u skladu s (bolje rečeno izbjegavanjem) političkih, točnije ideologijskih smjernica na izložbi su dokumentirani mnogim relevantnim primjerima koji govore o osobitim komunikacijskim strategijama tadašnjih gospodarstvenika. Sintetički pristup dizajnu dokumentiraju skice izložbenih postava, dokazujući kako su egzatovci promišljali izložbe kao medij komunikacije kojima se u to doba posredovalo informacije o društvenim, industrijskim, ali i političkim postignućima.

Pregled fotografskih događanja protekle sezone nemoguće je napraviti bez spominjanja Dana fotografije Arhiva Tošo Dabac (studeni 2007). U povodu stote obljetnice fotografova rođenja, Zagreb je dobio svoj mjesec fotografije. Uz izložbu posvećenu povijesti Arhiva, kojom je novim generacijama pružena osnovna informacija o toj vrijednoj zbirci, te radionica koje su održali fotografi Vučemilović, Dabac, Klarica i Cvjetanović, tijekom mjeseca priređeno je desetak predavanja posvećenih muzeološkim aspektima fotografije, poziciji fotografa u današnje doba, problemima edukacije, Tošinoj ostavštini te razlikovanju digitalne i analogne umjetničke fotografije. Dapčev utjecaj ne samo na razvoj fotografije u nas nego i na status fotografa u društvu te odnos zajednice prema njegovu radu nemjerljiv je prema današnjim standardima.

Fotografija je idealan medij koji pomaže u rekonstrukciji određena razdoblja; on bilježi detalje zbivanja, svjedoči o osobama koje su odredile društvo – pojedinci svojim javnim, angažiranim djelovanjem, a mnogi tek postojanjem na određenu mjestu, u određenom trenutku.

Upravo sposobnost hvatanja trenutka, jedinstvena kada je o fotografiji riječ, ono je što privlači Marka Ercegovića, fotografa mlađe generacije koji je svoju izložbu – neveliku po opsegu, no važnu po značenju – održao u Galeriji AŽ u zagrebačkom Žitnjaku (veljača–ožujak 2008).

Karakteristika snimaka Marka Ercegovića relativno su široki kadrovi u kojima zadržava udaljenost od motiva koji ga u stvari zanima. Ovaj put to je jato ptica raspoređeno na električnim kabelima u Batini, negdje kraj skele što prevozi putnike preko Dunava. Profesorica klavira Mirna Jelavić pokušala je uglazbiti snimljeni ptičji raspored koristeći se metodom aleatorike – kompozicijske igre slučaja koja je fotografiji draga, no zapravo je postupak imanentan modernoj glazbi. Na taj način definirana je izložbena cjelina upotpunjena skladateljičinim tonskim zapisom, kojom prevladava sklonost autora prema enigmatičnim, no na prvi pogled običnim, gotovo svakodnevnim prizorima. Način na koji Markov pogled klizi prema motivu, preskačući ono što bi ga moglo zasmetati, proizlazi iz njegove osobite konstrukcije pogleda koji se čini poput lűka, nastajući prekoračivanjem očiglednoga kako bi se doprlo do željena motiva, a da pritom sve ono prekoračeno ostane prisutno i vidljivo. U toj igri prisutnog, vidljivog i naslućenog osobitost je njegova fotografskog pristupa, nastavak čega iščekujemo.

Sandra Križić Roban