Intrigantni putovi toka svijesti

Intrigantni putovi toka svijesti

Činjenica da je nagrada Radoslav Putar, koju dodjeljuje zagrebački Institut za suvremenu umjetnost kao jedino hrvatsko godišnje priznanje za mlade umjetnike do 35. godine, prispjela u ruke diplomanta firentinske Akademije likovnih umjetnosti Marka Tadića (Sisak, 1979), pruža mi priliku za kraći prikaz jedne od najzanimljivijih stvaralačkih dionica suvremenoga likovnog stvaralaštva. Iako se povod nagrađivanja njegova kratkog animiranog filma The Black Ouija Board u konkurenciji s radovima Kristine Lenard, Tanje Perišić i Tanje Vujasinović, baš kao i upravo uporabljena odrednica, superlativ toliko izlizana pridjeva zanimljiv, može činiti kurtoaznim i povodničarskim, zaista se rado nadovezujem na vlastitu tvrdnju iz prethodnoga teksta o Markovoj samostalnoj izložbi Storyboards u velikogoričkoj Galeriji Galženica (iz koje godinu poslije izlazi kao laureat Putara): »Tadićeva djela nisu tek zanimljiva, ona nas zaista zanimaju.«

Zanima nas, naime, svaki pojedinačni ciklus per se (primjerice serije Household iz 2003. i Suveniri iz 2005) te djela unutar njih, ali i kreativne tendencije koje pokazuju dosljedno i ujedno intrigantno širenje određenih morfoloških i tematskih problema. Marko Tadić razvija repertoar različitih sliko-objektnih formi (Ana Dević), odnosno bogatu riznicu disparatnih motiva koje preuzima iz suvremene pop-kulture (reklame, stripa, filma...), ali i iz nekih ranijih povijesnih izvora (stariji grafički predlošci, ilustracije iz udžbenika i sl.) te ih u osobni likovni jezik prenosi crtačkim (flomaster, tuš) ili kolažnim tehnikama. Uporaba raznorodnih motiva, često upotpunjenih citatima (uglavnom na engleskom jeziku), naglašava podjednako vizualni aspekt, odnosno vizualnu izražajnost sklopova koji variraju od horror vacui do rahlijih kompozicija, koliko i asocijativne mogućnosti.

One uvelike ovise i o izboru podloge – od plastičnih i kartonskih tanjura, drvenih kuhinjskih dasaka, jeftinih podložaka, staromodnih zidnih suvenira, dijapozitiva, poštanskih omotnica do svakako najintimnijih listova bilježnica. Prenošenjem motivskoga repertoara na različite podloge Tadić tako ostvaruje složenu tematsku zaokruženost pojedinih cjelina. Neobičnost podloga također dodatno naglašava imanentnu motivsku i predmetnu začudnost. Zašto predmetnu? Pa samo nadovezivanje na rekvizite svakodnevice implicira neizbježnu familijarnost, koju će autor preusmjeriti u područje nadrealnoga – poput suvenira na kojem je umjesto sladunjava prikaza nekoga grada ili znamenitosti (čime se također na drugim radovima poigrava!) predočena spirituistička seansa.

Zanimljivo, Putarom ovjenčan film The Black Ouija Board, ostvaren minimalnim sredstvima – crnom školskom pločom i bijelom kredom – preuzima dakle djelić već poznata Tadićeva repertoara (spirituističku seanasu), te se logički nastavlja i na njegov prijašnji ciklus ploča koje nose priču (Storyboards), odnosno nose određeni tok svijesti, koji je u ovom slučaju – animiran.

Zato nimalo kurtoazno izjavljujem da sa zanimanjem iščekujem njegovu novu izložbu, novi ciklus. Nakon nedavna rezidencijalnog boravka u Santa Monici, kao dobitnik nagrade Radoslav Putar, Marko Tadić će u proljeće iduće godine provesti šest tjedana u ustanovi ISCP u New Yorku, a potom će mu u zagrebačkoj Galeriji Miroslav Kraljević biti priređena samostalna izložba.

Barbara Vujanović