Džezističko iznenađenje

Džezističko iznenađenje

Baveći se i pišući o jazzu, napose onom u Hrvatskoj, čitav svoj radni vijek, umislio sam si da barem o našem domaćem znam uglavnom sve. Tijekom gotovo pola stoljeća upoznao sam predstavnike svih generacija naših džezista, od Oktavijana Miletića do onih danas najmlađih. S nekima sam usko surađivao, pa i prijateljevao, a mnogih od tih danas više i nema među nama. Ali ne lezi vraže! Surađujući dijelom u formiranju programa manifestacije All That Jazz prošle godine, u program sam toga festivala u zagrebačkoj Gundulićevoj ulici pozvao i kvartet riječkog alt-saksofonista Denisa Razumovića Razza, u nas još manje poznata be-bop-glazbenika, kojega sam poznavao otprije, i s kojim gotovo da sam izgubio kontakt. No došao je 14. listopada 2007. i te sam večeri imao prvi put priliku upoznati i predstaviti dotad potpuno mi nepoznata gitarista toga sastava Spartaca Črnjarića. Skroman i samozatajan, pozornost mi je privukao već pri pripremanju za nastup svojim normalnim akustičnim instrumentom, samo jednim kabelom i malim pojačalom bez ikakvih fazera i ferzerera, ili sličnih elektronskih izobličivača zvuka. U tipičnom be-bop-kvartetu, ali bez glasovira, gitara kao harmonijski instrument ima vrlo važnu ulogu, te smo sa zanimanjem u društvu nekih zagrebačkih glazbenika čekali i nastup Spartaca Črnjarića, koji dolazi iz Jurdana nedaleko Rijeke. Čekali, dočekali i bili iznenađeni njegovim izvrsnim sviranjem solističkih korusa s logičnim prijelazima, invencijom i funkcioniranjem u sastavu. Dovoljno da zavirim u životopis toga glazbenika, inače široka spektra glazbenog zanimanja. Spartaco Črnjarić (Rijeka, 1949) s jazzom se prvi put susreo još davne 1959. slušajući i gledajući talijanske TV-programe, u obilju kojih su prevladavale talijanske kancone, ali i programi s Louisom Armstrongom, pjevačicom bossa nove Astrud Gilberto, te s izvrsnim talijanskim jazz-gitaristom Francom Cerrijem. Potaknut tim utjecajima započinje početkom šezdesetih godina učenjem glasovira na Osnovnoj glazbenoj školi u Matuljima, da bi zbog neposjedovanja vlastitog instrumenta kao samouk posegnuo za gitarom, a u to su doba veliku ulogu u formiranju njegova glazbenog svjetonazora odigrali glazbeni filmovi Bal na vodi i Mladić s trubom, te prva u nas sustavom playback snimljena gramofonska ploča, koju je ostvario naš legendarni jazz-gitarist Nikola Korbar. Sve je to Črnjarića dovelo do slušanja velikana američke jazz-gitare – Wesa Montgomeryja, Kennyja Burrella, Barneyja Kessela te spomenutoga Franca Cerrija. Upoznaje tada i izvrsnoga beogradskog jazz-pijanista Vasilija Beloševića koji je živio u Opatiji, ali odbija ući u njegov sastav i odlučuje se za studij matematike i fizike na riječkoj Pedagoškoj akademiji, na kojoj će 1974. i diplomirati. No glazbu ne napušta, svirajući na terasama opatijskih hotela jazz-standarde i bossa nove. Zapošljava se u tehničkom uredu riječkoga brodogradilišta 3. maj, što ga ne sprečava da krug svojih uzora upotpunjuje Joeom Passom, Charliejem Byrdom, Georgeom Bensonom pa i Djangom Reinhardtom te suradnjama s nekim od riječkih džezista. Danas, godinu prije odlaska u mirovinu, kojoj se veseli jer će imati više vremena za bavljenje jazzom, Črnjarić je stalni član Razumovićeva kvarteta i jazz-trija Monte Grapa. U tim jazz-sastavima on vrlo smireno funkcionira svirajući vrlo širok repertoar, posjeduje veliku memoriju i sjajno improvizira na tempa od baladnih do brzih, primjerice u temi Confirmation Charlieja Parkera i sličnim. Svojom pojavom ruši relacije između instrumentalista – samouka i educiranoga glazbenika, što nas uvelike podsjeća na neke obojene velikane iz povijesti američkog jazza.

Pojava Spartaca Črnjarića dolazi doista kasno u naš afirmirani jazz te se nameću i neke nikad dobrodošle usporedbe s nekim drugim našim jazz-gitaristima, no on bez daljega sudi među naše najbolje predstavnike tog instrumenta, čemu uz tehniku instrumenta i shvaćanje jazza te nužnu estetiku interpretacije pridonosi i njegova skromnost. Črnjarić je uza sve to uspio za jazz zainteresirati niz mladih riječkih glazbenika, pa i svog 25-godišnjeg sina Franju, koji se latio alt i tenor-saksofona. Zadovoljstvo mi je bilo upoznati Spartaca Črnjarića, koji je godinama u Zagrebu gotovo nepoznat upotpunio moje spoznaje o hrvatskom jazzu.

Mladen Mazur