Držićeva magija u baranjskoj šumi

Držićeva magija u baranjskoj šumi

Na ulazu u šumu gdje je 3. srpnja odigrana posljednja predstava Grižule na Osječkom ljetu kulture, koju je režirao Zlatko Sviben, gledatelje dočekuje Držićev svijet – satiri s falusima na jurećim biciklima, pastiri, božica Dijana i sin joj Kupido, vile te ostali likovi iz pastirske igre, kako se Grižula ili Plakir zove. Ušavši u šumu gledatelj se i ne hoteći nađe u stupici posve drugog vremena i drugog prostora. Više baranjska šuma nije onakva kakva u stvarnosti jest, nego iz njezinih zakutaka, iz njezinih vrtača i kanalića, iza napravljenih brežuljaka, utrtih staza i bogaza, iza srušenih stabala, debala i krošnji pomalja se iščekivanje. Gledatelj s pravom očekuje da se netko iznenada pojavi ili dotrči, da se prestrašen zaustavi jer je zalutao, da vikne ili prošapće, da se zabazekne jer se našao u prostoru začaranosti, u magiji koja se javlja i iznenađuje odasvud.

Premda sve u šumi, cijela scena koja okružuje gledalište (izvrsna scenografija Miljenka Sekulića), upućuje na pastoralu, već prve riječi prologa, koji izgovara Frane Perišin (Grižula), jasno govore da se redatelj odlučio na posuvremenjenje, na drukčije iščitavanje, kojim Držićev svijet »pastirno-mitološke i alegorično-realistične komedije«, po oniričnosti preteče Shakespeareova Sna ivanjske noći, sučeljuje sa stvarnim problemima onoga vremena čiji tragovi i odjeci žive i danas.

Odustavši od Grižule pustinjaka, remete koji zbog staračke mahnitosti bježi u šumu kako bi našao smisao svojoj ludosti redatelj ga pretvara u Držića, pa tako Grižula umjesto erotizmom, izazvanim staračkom pomamom, uzvraća cinizmom, kritički progovara o tadašnjem vremenu i ljudima, o tadašnjim zakonima i običajima Dubrovnika. Prije nego što počne s lica skine masku i nasloni je na pješčanu maketu Grada hoteći i time reći kako je Grad sav od maškara, od prijetvornosti.

Držeći se čvrsto Držića redatelj režira uvjerljivu životnu predstavu koja je više od pastirske igre i u kojoj se prožimaju: alegoričnost i stvarnost, uzvišeno i parodijsko, komično i dramsko, u kojoj suživi: mitološki svijet vila i realni svijet pastira ubogih (Mione i Radoja) i pastira uzmnožnih (Grube u Dragića), gospara Grižule koji je utekao u pustinju od zle godišnice i Omakale, godišnice koja je utekla od zle gospođe i pripovijeda ne samo o gospođi nego i zakonima Dubrovnika. U predstavi se zrcali onodobno dubrovačko društvo, koje se predavalo samodostatnosti, hedonizmu i malo se brinulo za običan puk, za njegov život i probleme, a ponajmanje je marilo za položaj žene, koji u osječkoj predstavi zadobiva više prostora nego u kakvu feminističkom traktatu.

Kako Držić u Grižuli spaja nespojivo – vlastelu i puk, tako i Sviben pastirsku igru pretvara u melopastoralu, u dramsko-komičnu fresku u kojoj komično prerasta u groteskno. Vile nisu samo zavodljive i zaigrane, nego su opasne, na glavama su im umjesto rusih kosa frizure koje umnogome podsjećaju na Gorgoninu glavu punu zmija. Mitološko-vilinski svijet tako nije zadržao samo »alegorijsko-strukturalnu funkciju«, nego je zadobio karakterološko-individualne oznake, postao je dio simbolično- zbiljskog svijeta sa svim dobrim i lošim odlikama toga svijeta.

Predvođen Vilom (sugestivno eterična i realna Marina Bažulić) vilinski svijet poetičnim i inventivnim redateljskim rješenjima, iluzionističkim prepletanjem i raspletanjem paučinastih konopa, koji kao u mađioničarskim trikovima vile čine čas vidljivima, a čas nevidljivima, onda u detalje vrsno razrađeni pokreti i ples, zatim troglasno pjevanje i glumačka suigra sve pretvaraju u rijetko viđenu kazališnu magiju. Iz te magije izrasta i grana se fantazmagorična predstava koja cijeli prostor šume pretvara u snoviđenje, a sve likove Grižule začarava i suvereno njima manipulira.

U veličanstveni svijet vila, kao njihov antipod, uklapaju se pastiri, kojima otkrivamo ne samo socijalno podrijetlo i status, nego u njima raspoznajemo »način života, hranu, običaje, navike, odijevanje«, odnos prema ljubavi i braku, kritiku braka koju iznosi Miona ili zatelebanost Grube, racionalni odnos zaljubljenosti u vilu koji demonstrira Dragić, potom Omakalinu jadikovku nad mukama godišnica i njezin strah za preživljavanje jer se po tadašnjim zakonima Dubrovnika nije više mogla zaposliti ako je dobila lošu preporuku.

Svibena nije zanimao žanr pastorale, već Držićeva kritika vremena i ljudi nahvao, zanimala ga je Držićeva svevremenost, u kojoj je pronašao razloge za predstavu u kojoj se kroz Držićevo doba prepoznaje i zrcali naše vrijeme. Scenski i glumački predstava kulminira Grižulinim krešendom, njegovim oduševljenjem Omakalom, koju prosi i s njom će u Grad. Zahvaćanjem pješčane makete Grada koja Grižuli iscuri iz šake kao iz klepsidre skončava pak njegov obračunom s Gradom, s njegovim zakonima, običajima, mentalitetom i on može mirno proći ispod svjetlećih lampiona vrata od Grada i ušetati u taj novi-stari život.

Osim fascinantnih vila nadahnuto glumačko ostvarenje ponudila je Ivana Soldo kao Miona. Vrsno je odigrala njezinu prostodušnost i lukavost, odnos prema tradiciji i životu, ali je demonstrirala i žensku racionalnost u zavođenju, mladenačku znatiželju te odnos prema suvremenosti i feminizmu. Nijansiranim detaljima predočila je okrutnost života pastirice uboge. Njezin glumački zreli odnos prema problemima lika koji je glumila bio je istinski uvjerljiv.

Omakala Arete Ćurković nimalo nije bila glumački manje uvjerljiva. Vrcala je iz nje životnost protkana iskustvom i lukavošću, ali i umilnošću i ženstvenošću, a kad je trebalo i naivnošću. Njezino fantastično opažanje stvarnosti i kritika stvarnosti gestom, grimasom, intonacijom i pokretom otkrivali su Omakalin karakter sa svim socijalnim i duševnim osobinama.

Mladen Vujičić (Dragić) dočarao je začaranost vilama, lutanje i izgubljenost, ali i perfidnost koju je pokazao u trenucima kada je Grubina majka Vukosava rekla – ako su ga vile uzele, nek je onda njihov.

Frane Perišin (Grižula) vukao je ideju predstave, ali mu je pokatkada manjkalo koncentracije te nedostajalo prave glumačke zaigranosti i nijansi koje bi potpuno impostirale lik Držića koji vidi pravo lice i naličje Dubrovnika.

I svi ostali glumci, netko manje, a netko više, pridonijeli su doista iznimnoj predstavi.

Osim redatelja, spomenutog scenografa i glumaca izvrsni obol predstavi dali su kostimografkinja Mirjana Zagorec, Nhandan Chirico (scenski pokret), a osobito skladatelj Darko Hajsek i skupina glazbenika koji su uživo izvodili glazbu tijekom predstave.

Andrija Tunjić