Debakl–sezona

Debakl–sezona

Posljednja kazališna sezona u osječkim korelacijama nije korak naprijed, a zahvaljujući pojavi simptoma megalomanije mogli bismo je zvati korakom unatrag. Tvrdnja dobiva na težini kada u obzir uzmemo da je upravo ova kazališna sezona bila obljetnička za jedine dvije kazališne institucije u Osijeku koje se mogu podičiti umjetničkim kontinuitetom i kredibilitetom. Prva od njih, Hrvatsko narodno kazalište, u prosincu je obilježila stogodišnjicu postojanja profesionalnoga glumačkog ansambla, i to vrlo pompozno, ne uspijevajući ipak zataškati brojne probleme koji im se pod krovom nagomilavaju godinama. Štoviše, na repertoaru osječkoga HNK-a svoje su mjesto bez ikakva reda, koncepta ili strategije pronašli naslovi koji bjelodano pokazuju rastrzanost toga teatra između velikih, ideološki opterećenih projekata i nešto lakših komada koji nagovještaju želju uprave za populističkim priljevima nezahtjevne i plaćevno raspoložene publike.

Sezonu je tako u svečarskom ruhu otvorila predstava Zastave, barjaci i stjegovi, u kojoj je Miroslav Međimorec pokušao dopisati Krležin roman Zastave ispisujući sažetak hrvatske povijesti prošloga stoljeća. Ambiciozan plan pomalo problematične ideološke konstelacije izjalovio se na umjetničkom planu. Naime, politička drama u režiji Georgija Para realizirana je u maniri pravog umjetničkog debakla jer je spomenuto ideološko razotkrivanje zasjenila linearna i na trenutke djetinjasta režija, prazni autorski hodovi dugi kao vječnost, neukusan domoljubni patos koji se lažno nutricionizira dugim i hermetičnim krležijanskim monolozima neprispodobivim dramskoj strukturi i tempu. Zanimljiv je podatak da je tu predstavu na Danima otvorenoga kazališta (na kojima se tradicionalno sve predstave iz protekle sezone besplatno prikazuju za posjetitelje) dočekalo poluprazno gledalište, koje ju je potom ocijenilo najvišom ocjenom – repertoarni fijasko tako je ironično postao najvećim uspjehom netom završene sezone.

Financijsku težinu projekta haenkaovci su pokušali ublažiti sljedećim dvama naslovima, koji su znatno skromniji i u budžetu i u umjetničkoj pretenziji. Prvi od njih, podnaslovljen kao ženski omnibus skupine autora, Riba ribi grize rep zapravo je dramaturški obrađen presjek suvremene američke drame u izboru Nine Kleflin. Predstava složena od sedam dramskih minijatura nije homogena ni dramaturški ni glumački, a iz takve nestalne građe izdvajaju se tek dvije pričice koje autorski mirno, glumački uvjerljivo i scenski vrlo pitko iznose redatelj Damir Mađarić i osječke glumice Tatjana Bertok-Zupković i Radoslava Mrkšić. Treći premijerni naslov ponudio je dobar tekst Yasmine Reza Razgovori nakon pokopa, koji je debelo podbacio u svim segmentima, a gledateljima ponudio iznimno dosadno i školski suhoparno iščitavanje teksta u čije dramske slojeve Damir Munitić nije znao ni zaviriti. Završnica dramskoga programa pokušala je tek ublažiti gorak okus loše sezone dobrim uprizorenjem Molnarova Lilioma, koji je, ovaj put redateljica, Nina Kleflin konvencionalno postavila s povremenim poteškoćama u izvedbenom ritmu, ali je predstava emotivno uvjerljiva i nadahnuta zahvaljujući izvrsnoj ulozi Nele Kocsis (inače laureatkinje ovogodišnjeg Festivala glumca u kategoriji glavne ženske uloge za predstavu Sjećanje vode).

Glazbeni je dio repertoara sačinjen od još tvrđe klasike, koju čini Verdijeva Traviata, Rahmanjinovljev Aleko i Mascagnijeva Cavalleria rusticana, a u taj se niz lokalpatriotski probila Slavonska rapsodija Branka Mihaljevića koja ideju o produljenju operetne tradicije u ovomu gradu vidi u isključivom i neinventivnom opetovanju zastarjelih glazbenih uspješnica prošloga stoljeća. Bilanca spomenute tetralogije završava lošim zbrojem koji čini desetkovan glumački ansambl što ni brojčano ni kakvoćom ne može iznijeti taj skromni naramak dramskih predstava (tako da je kazalište prisiljeno angažirati goste iz Zagreba), potpuna programska dezorijentiranost kao rezultat izostanka angažiranog i energičnog kadra na mjestu umjetničkog voditelja kuće te konzervativno razmišljanje koje nema ni znanja ni energije tu ustanovu odvesti u hrabrije umjetničke pokuse ili, barem, pametno mišljenu tradiciju.

I Dječje kazalište Branka Mihaljevića ovu je sezonu završilo obilježavanjem pedesete godišnjice profesionalnoga djelovanja, u kojoj se, nažalost, nije usudilo krenuti dalje u smionije bavljenje alternativnijim kazališnim rukopisima na način na koji je to činilo dosad. U četverolistu premijernih predstava nagradama je ovjenčan recikliran naslov Velika, velika zemlja Oz, koju je prema tekstu Nine Mitrović režirao Zlatko Sviben još u sklopu prošlogodišnjeg Osječkog ljeta kulture, i to kao ambijentalnu predstavu. Transferom u interijer (i repertoar službene sezone) djelo je izgubilo dojmljiv vizualni identitet i ponovilo slabosti raskošno zamišljene scenske igre, ali je jednako tako ponovilo i izvrsnu glumačku izvedbu mlade Amande Prenkaj, koja je uz Ivanu Soldo nagrađena na 8. naj,naj, naj festivalu (važno je istaknuti kako su obje glumice polaznice Studija za glumu i lutkarstvo pri Umjetničkoj akademiji u Osijeku). Perraultovu Pepeljugu u dramatizaciji Ane Tonković Dolenčić režirao je Ivan Leo Lemo realizirajući tako tek na trenutke zanimljivu predstavu koja koketira s formom mjuzikla, a suradnja osječkih kazalištaraca i češke lutkarske škole iznjedrila je Bajku na dlanu, u kojoj su Michaela Homolova i Barbora Jakubkova ponudile panoptikum raznovrsnih i atraktivnih animacijskih rješenja uz vrlo predvidivu sadržajnu i narativnu liniju. Dječje kazalište Branka Mihaljevića sezonu je okončalo u duhu spomenute obljetnice postavivši na scenu dramsku prilagodbu Truhelkina romana Zlatni danci u režiji Dubravke Crnojević-Carić. Zamišljena kao požutjela i nostalgična esekerska razglednica, predstava je računala na fini lokalni i emotivni štih, ali je u izvedbi koalirala s većim brojem prežvakanih dosjetki i sa slabim dramaturškim rješenjima unutar zadanoga pripovjednog obrasca. No, u svim pobrojanim naslovima homogeni i daroviti glumački ansambl pokazao je kako je spreman njegovati i širiti svoje lutkarske i glumačke obzore s energijom koju treba hvaliti i poticati.

U ovom kazališnom presjeku treba spomenuti i bitnu činjenicu da nabrajanjem institucionalne proizvodnje redovito završava i govor o teatarskom životu grada. Gostujuće predstave u protekloj sezoni izbrojive su na prste jedne ruke (i uglavnom su vezane uz tradicionalne manifestacije poput Krležinih dana i Osječkog ljeta kulture), a kvalitetni naslovi koji indikativno ispisuju stranice novoga hrvatskog teatra ugasli su zajedno s manifestacijom Novo kazalište, koja je prošle godine pokrenuta na inicijativu Ivana Faktora i Marijane Fumić. Problemi su, dakako, vezani uz financijsku izvedivost programa koji je oštro i energično krenuo u stvaranje umjetničke opozicije institucionalnoj arhaičnosti i uopće onom dijelu kazališne sredine koji se u analizi teatarske morfologije zaustavio u pretposljednjem desetljeću prošloga stoljeća. Iako su ambiciozno najavljivali i samostalnu produkciju, ta dugoočekivana osječka alternativna scena još nije zaživjela, a jedan od osnovnih razloga jest i taj što se sve moguće sudionike toga procesa polako, ali sigurno veže uz konzervativnu instituciju i vlastite interese. Pritom mislim na sporadične autorske pokušaje pitomaca Umjetničke akademije, točnije Studija za glumu i lutkarstvo, koji projekte realiziraju tek uz vodstvo i na poticaj svojih profesora ili lokalnih kulturtregera. U njihovim redovima uistinu ima nekoliko izvrsnih mladih imena, ali iz njih će se teško regrutirati kritična masa toliko potrebna umjetničkog jezičca na vagi koja bi gladnoj osječkoj publici dala mogućnost kulturnog izbora.

Osječki kazališni prezent, dakle, jednako je pasivan kao i njegov perfekt jer ne daje naslutiti novu energiju i bitne umjetničke pomake koji se u njegovu tlocrtu već godinama očekuju. U nizu spomenutih naslova i projekata, istina, ima dobrih djela i ideja, ali daleko je to od kvalitete kakvu bismo željeli.

Ivana Đerđ-Dunđerović