Četiri godišnja doba jednoga zlatomisnika: Smije se Bog – Deus ridens

Četiri godišnja doba jednoga zlatomisnika: Smije se Bog – Deus ridens

LJETO

Izlazi Sunce

Izlazi Sunce

I prije 77 ljeta

Dočekalo si me, Sunce.

Bogu hvala

I baš danas na 77. rođendan

U časoslovu čitam:

»Zbroj naše dobi sedamdeset je godina,

ako smo snažni i osamdeset.

Nauči nas dane naše brojiti

Da steknemo mudro srce« (Psalam 90)

Brojim 50 ljeta od mlade mise

Zlatomisnička godina,

zlatna misa, zlatni misnik, zlatomisnik.Zagreb, 21. lipnja 2007, prvi dan ljeta, najdulji dan, moj 77. rođendan

Dobro došlo lijepo ljeto

Dobro došlo lijepo ljeto.

Čuješ li ptice

Pjevaju ti dobrodošlice.

I među njima golub

– makar golubi nisu ptice pjevice –

golub ovaj s perom u ruci.

Moj put dočeka godišnjih doba

Skraćuje se iz godine u godinu.

Prošla su vremena kad sam

Godišnja doba dočekivao na Sljemenu

Pa na Kraljičinu zdencu

Onda na Jurjevskom groblju.

Sada na pragu svoga doma.Zagreb, 21. lipnja 2007.

Ode Tadija

I bi jutro.

Baš da čujem na radiju u 8 sati, kakva je temperatura u Zagrebu. Čujem zvonki glas Dragutina Tadijanovića. To ne sluti na dobro. Govori kako je prvi put slušao Radio Zagreb 1926. Možda je neka godišnjica Radija Zagreb. No, kad je završio Tadijin iskaz i umuknuo njegov glas, kazivatelj (tuđicom spiker) Dubravko Sidor, moj susjed, nastavlja: »To su bile riječi Dragutina Tadijanovića, koji je sinoć umro u 102. godini.« Pokoj mu duši. Nazvah doktoricu Mirjanu Brlić, Tadijinu doktoricu. »Čuo sam na radiju. Suosjećam. Tadija je sklopio oči. Je li onako, kako ste mi bili rekli da će samo zaspati?« upitah. »Tako je i bilo«, reče ona. »A ja sam mu poslao pozivnicu na svoju zlatnu misu 1. srpnja«, velim gotovo spočitljivo. »U Zagrebu ste?« pita ona. »Sutra u Mariji Bistrici, u nedjelju u Kalinovcu imam zlatnu misu.« Ustajem. »Oče naš… Pokoj vječni daruj mu, Gospodine«.

Otišao je stari prijatelj

Zaklopio si oči

Koje se nisu mogle nagledati

Klonule su ruke

Koje su držale pero kao putni štap

Smirile se noge

Što su brzale niz Ilicu, uz Gajevu

Navraćale u rodno Rastušje

Umuknuo je glas

Koji je odzvanjao kao zvona

Na kapeli sv. Vida u Rastušju

Smirile se uši

Što su se naprezale da čuju svaku riječ

Otišao je Tadija

Kud za vazda gre se

Otišao je divni prijatelj

Tadija, nastavi razgovore s Njime (ondje)

S kojim si razgovarao (ovdje)

I bi večer.

Dan je u znaku priprave za zlatnu misu. Doktorica Brlić mi se javlja glede sprovoda. Na televizijskom dnevniku pokazali su Dragutina Tadijanovića kako govori: »Bog, u kojega vjerujem, zna što radi. Drži me na dlanu desne ruke. Kad ga okrene, ode Tadija.«Zagreb, 28. lipnja 2008, kišni četvrtak

Anđeo

Prošetah do crkve sv. Jurja

Na Jurjevskom groblju sada perivoju

Kolika djeca

Dijete sniva

Žena ga gleda

»Kao anđeo« velim

Ona šuti

U povratku ponovih

»Spava kao anđeo.«

Žena sliježe ramenima.

»Deutsch?« pitam.

»Vilnius« ona kaže.

»Vilnius, Vilnius« ponavljam

Misleći na posljednje Križanićeve godine u Vilniusu

»Govorite po ruski?« pitam.

»Kak angel«

Nasmija se umjetnim zubima žena.

»Byl Putin v Zagrebe?« pita

»Byl« velim

»Ne volim politiku

ona nije anđeo

Politika ne angel hranitel’.«

Odlazim ususret crnim oblacima pred Sljemenom

Zelene kupole mirogojskih arkada

približile se nadomak ruke.

Željan šetnje.Zagreb, 11. srpnja 2007, kišna srijeda

JESEN

Prvo jesensko sunce

Dobro mi došlo

Prvo jesensko sunce

Hvala Ruci koja ga

Na nevidljivu pruži dlanu

Zagreb, 23. rujna 2007, sunčana nedjelja, XXV. u godini, prvi dan jeseni

Šumi, šumi krošnja

Šumi, šumi krošnja

Labaševa bukva crna

Sada će se s Ivanova tornja

Oglasiti pozdravljenja zvona

Zagreb, 21. listopada 2007, oblačna nedjelja

Savez suza

Savez suza ne mijenja zvijezde

Ni vatra mora ne pali obalu

Gorući grm još gori i ne dogorijeva

Bosonogi se bliži ognju

Netko ga zove da se vrati

On ne postade stup od soli

Sa zvijezdama se zaigran brati

Odan Bogomdanoj kobi

Mrvi među prstima zemlju

Zvijezde propušta kroz prste

Razmata sveti Svitak

U njemu Boga traži stazama

Otire korak suzama

Plače sa/za zvijezdamaZagreb, 22. studenoga 2007, sunčani četvrtak

Na grmu

Na grmu

Dva žuta

Žuta cvijeta

Gledaju mene

Pitaju: »Koje je ovo godine doba?«

»Prosinac«, kažem.

Vele mi da lažem.Zagreb, 7. prosinca 2007, magloviti petak

Objedujem sam

Objedujem sam

Dan na dan

Kao papa

Sve do Ivana XXIII

Pa ne će se valjda

netko dičiti da je vidio

papu kako jede

Časne mi donijele

Tri lista salate

Dva odreska pizze

Ali ne napolitane

I zdjelicu krumpirove juhe.

I sjetih se – otkud, zašto –

Triju imena iz sjemeništa na Šalati:

Ivić, Provaznik i Hepp

Ovaj potonji s dva pp

Lica kao u magli

Upravo kakva je danas

Blijeda, bijela, pepeljasta

Zagrebačka gospocka djeca

Bogzna gdje li su

Baš ću pogledati telefonski imenik

Postoje li ta prezimena

Ivić i ne gledam

Znam da ih ima

I ravnatelj Muzeja grada Zagreba je Ivić

A Hepp? Ima ih pet.

Sve žene: tri Marije, jedna Ana i jedna Štefica

Provaznika nema u imeniku

Što li bje od njih?

Nikad čuo za njih

Oni za me možda

Na radiju ili televiziji

I juha je hladna

I pizza mrzla

I salata suha Zagreb, 16. prosinca 2007, kišni ponedjeljak

Kasno jesensko sunce

Iza kupole na Šalati

Podiže vatrenu glavu

Traži moje lice

Kasno jesensko sunceZagreb, 19. prosinca 2007, sunčana srijeda

ZIMA

Dočekujem zimu

Dočekujem zimu

pred kućnim pragom

pod strehom

Širim ruke u tišinu:

Dobro došla

Zašto ne

Šalje te Višnji

Dobro došla, zimo

Najkraći dan

Najdulja noć

Uz Božju pomoćZagreb, 21. prosinca 2007, magloviti petak, prvi dan zime

Badnja večer

Badnja večer nad Splitom

Split rasvijetljen kao betlehemska štalica

I negdje Bogorodica

Moji u Kalinovcu sada nose slamu

»Na tom mladom letu zdravi i veseli«

Mole na slami i za strica

I stric moli za njih u zrakoplovu

Dvorkinja prolazi zrakoplovom

I nudi na pladnju:

»Sir ili tunjevinu?«

»Oboje je posno

kako priliči badnjaku«, smijem se.

Drago joj. Osmjehnula se.

Ovo je badnja večer

I badnja večera

Moji u Kalinovcu

Blaguju obrednu večeru.

Ovakvo badnje veče ne imadoh

U zraku sam ove noći

Kao ono anđeli one večeri

Letim kao i oni ono

Tama je svud

Što su ono pjevali anđeli:

»Slava Bogu na visini

a na zemlji mir ljudima dobre volje«

Bliže sam Bogu na visini.

»Poštovani putnici, počinjemo

naše spuštanje prema Rimu.

Molimo vas da ponovno vežete pojaseve.«Zrakoplov Croatia Airlines Zagreb-Split-Rim, 24. prosinca 2007, Badnjak

Dobro jutro, care!

Dobro jutro, care!

Jesi li sanjao Kneza mira?

Zovu te zvona svetoga Karla

I svetoga Roka zvona te bude, care!

Čuješ li kako Hodočasnik iz Hrvatske

Čita tu nadomak u crkvi sv. Jeronima:

»U ono vrijeme izađe naredba cara Augusta

Da se provede popis pučanstva svega svijeta.

Josip uziđe u Betlehem da se podvrgne popisu

zajedno sa svojom zaručnicom Marijom

koja bijaše trudna.

I porodi sina svoga, povi ga i položi u jasle.«

Sjećaš li se naredbe, care?

Care, nisi znao da se one noći

U dalekoj pokrajini rodio

Knez mira – Princeps pacis.

On sada gleda na tvoj grob s mozaika

Naslikana na čelu zdanja sv. Jeronima

rukom Joze Kljakovića umjetnika

Iz Hrvatske hodočasnika

Božić je.

Nativitas Domini nostri Iesu Christi

Auguste care.

Ave Caesar Imperator AveRim, Božić, 25. prosinca 2007, Piazza Augusto Imperatore 4, Hrvatski papinski zavod sv. Jeronima, soba 219, nadomak grobnice, mauzoleja cara Augusta.

Nadolazi sumrak

Nadolazi sumrak

Galebovi nadlijeću

Grob cara Augusta

Izlazim na balkon

Obzori se gase

Trne crvenilo zašlog sunca

Odlazi stara godina

dvije tisuće i sedmaRim, 31. prosinca 2007. Sv. Silvester papa.

Stara godina

Don Julije

Don Julije u diki ste nebeskoj

Gledate što ste na zemlji slikali

Što velite na svoj čarni Časoslov

»Časovi Blažene Djevice Marije«

S nebeske usporedbe.

Niste Hrvatsku zaboravili

Potpisali ste se ono

»io don iulio clouio di crouatia«

Donio sam vam na grob

O 510. godišnjici rođenja

o 430. godišnjici prijelaza

u bolji život tri ruže

crvenu bijelu i plavu Rim, bazilika Sveti Petar u okovima, 3. siječnja 2008. na 430. godišnjicu smrti Julija Klovića (Grižane 1498 – Rim 1578)

Zaboravljamo zemlju

U palači Ruspoli izlažu se danas slike

Za glazbenike pružala je ona nekoć prilike

Gdje se ono u njoj Händel krije

Tu (Gdje) Scarlati slatko li se smije

E, u palači ovoj sam ono na Božić 1961. služio polnoćku. Poslao me Msgr. Đuro Kokša, rektor Hrvatskog zavoda sv. Jeronima s pismom naslovljenim na kneginju: »A Sua Eccellenza Principessa Maria Anita Ruspoli / Palazzo Ruspoli /Cittŕ«. Prvi put vidjeh jednu kneginju. Kakva je to kneginja sitna, naborana lica, pognuta! Da, oči, žive, odlučne. Dala mi je kuvertu, kao, kako se to kaže, misnu ofertu. Kada ono? Prije 47 godina. Gdje je kapela? Svejedno. Pokoj kneginji.Rim, 25. siječnja 2008, sunčani petak.

Obraćenje sv. Pavla.

Suze i zvijezde

Teško je kad netko

Saziva suze na zvijezde

Nitko ne zori uzalud

Zorom zazivam zvijezde

Večerom zakivam korake

Obnoć ronim suze

Obdan morim more

Snujem zaplakane staze

Odabirem neubrane plodove

Kruh oduzimam suzi

Zvijezdu darujem putnikuRim, 5. veljače 2008, oblačni i sunčani utorak

Ljubitelj mudrosti

Ljubitelju mudrosti, gdje si

Gdje tvoj u ovom hramu

počiva prah

Vidiš li nas

Iz Domovine i svijeta

Moli za nas

Razgovaraš li u Onostranosti s Platonom

Prepireš li se s Aristotelom

Časkaš li s papom Klementom

Raspravljaš li si kardinalom Cinzijom

Zboriš li kao na rimskom sveučilištu La Sapienza

– ima li tamo uopće učiteljskih stolica –

Jeste li tamo čuli za rimsku La Sapienza

Gdje je Petrovu nasljedniku Benediktu

Neki dan izmaknuta stolica

Gdje zvijezde su zauzete za zemlju

Je li prije 411 godina na današnji dan

Zavijao vjetar kao vuk

Jesi li čuo iz Tassova groba zvuk

»Dobro mi došel prijatel«

Razgovarate li u Nebeskom Jeruzalemu

O Tassovu Oslobođenom Jeruzalemu

Gerusalemme liberata

Liberati, ambe e due liberati slobodni.Rim, 7. veljače 2008, vjetroviti, sunčani četvrtak, Crkva sv. Onofrija, gdje je 7. veljače 1597. pokopan filozof i polihistor Franjo Petrić (Patritius) u grobnici Torquata Tassa, prigodom otkrivanja spomen-ploče Franji Petriću na Onofrijevoj crkvi od strane Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Nazire se Zagreb

Kroz okno zrakoplova

Nazire se Zagreb

Dočekuje me

Toplim svjetlima

Vraćam se tebi

Zagreb grade moj

Vraćam se iz Grada

U koji vode svi putovi

Ali neki i iz njega

Tako ovaj moj

Mjesec mi povirio na okno

I brzo se skrio oku.Zrakoplov Rim – Zagreb, 15. veljače 2008, subota

Prijestupna godina ili Dotok tihe rijeke

Dotok tihe rijeke napaja obalu

I mrzlina mrke noći vara putnika

Glasonoše se sklanjaju svjetini

I bubnjari pospremaju (skrivaju) bubnjeve

Mrtvaci izlaze iz grobova

I pitaju za put u život

Sjene se povlače sa staze

I sumrak nadire odasvud

Mjernik pomiče užeta tlom

I pomagač namiguje mački

Jež putuje brižljiv uz put

Filozof piše raspravu:

Jež na autoputu ili

Tradicija kao problem

Ovo je prijestupna godinaZagreb, 29. veljače 2008, oblačni petak,

prijestupna godina

Na Labaševoj krošnji

Na Labaševoj krošnji

Crne bukve

S gole grane na granu

Uspinje se pun mjesec

Blijeda lica

Kao vjeverica

U sumraku

Posljednji časi

Posljednjeg dana zimeZagreb, 20. ožujka 2008, posljednji dan zime

PROLJEĆE

Licem u lice

Jutros mi je došla živa predodžba pogleda Isusova licem u lice. Gotovo se stresoh.

Stojimo licem u lice.

To si Ti?

Drugačijim sam si Tebe zamišljao

Kao dijete svojem bratu starijemu sličnim

Kao mladić mužem snažnim

Kao muž kraljem nebeskim

Sada Prijateljem Jedinim

Ovo sam ja.

Kako si Ti mene zamišljao?

A, što pitam, sve si znao.

Preda Te sam evo stao

Izgubljeno dijete

Sumnjičav mladić

Prkosan muž

Prijatelj stari

Sve u isti ovaj čas.Zagreb, 21. ožujka 2008, Veliki petak, prvi dan proljeća

Ptica

U Labaševoj krošnji crne bukve

Jedina crna ptica

Čita temperaturu

na toplomjeru mojega prozoraZagreb, 24. ožujka 2008, snježni ponedjeljak, uskrsni ponedjeljak

S Jurjevskoga groblja

S Jurjevskoga groblja silaze

On visok sijedih obrva

Velikih poput brkova

Za ruku drži maloga

»Kako je lijepo vidjeti

unuka i djeda!« kličem

»Koliko imaš godina?« pitam.

Dijete se privija uz djeda

I pokazuje tri prstića.

Ima li što ljepše.

Sad ja silazim niz stazu

U daljini djed trga

Rascvjetalu granu

Primiče je licu mališana

Neka mu miriše grana

Nosi je dijete u ruci

Sad mi ne bi moglo s tri prsta

Odgovoriti koliko ima godinaZagreb, 10. travnja 2008, oblačni četvrtak

Uranak

Uranak u bolnici.

I nešto više.

Toplomjer pod pazuhom.

Spremanje kreveta.

Kao nekad u vojsci

Za pisca je svako vrijeme radno vrijeme

I svako mjesto radno mjesto

Nema tako vrsna učenika kojemu učitelj

Ne bi mogao naći neznanje

Niti tako zdrava čovjeka komu liječnik

Ne bi našao bolest

Doktore, onima koji me zovu na simpozij

u London rekao sam:

»Ako liječnik dade doći ću u London.«

»Profesore, ako Bog dade da ozdravite

Doći ćete u London«, reče liječnik.

Hm, svećenik, teolog o doktoru,

a doktor, docent Troskot o Bogu.

Drži se pravila starinom posvećena:

Medicus cibi medicus sibi.

Natura curat medicina adiuvat.Zagreb, 29. travnja 2008, oblačni utorak,

bolnica Sestre milosrdnice

Kroz okno zrakoplova

Snježni vrhunci

U daljini bijeli oblaci

Sure stijene posipane snijegom

Osunčane niskim suncem

Osjenjene strmom sjenom

Lijepo je letjeti

Zamolih još čašu vode.

Na ploči u zrakoplovu piše da je ovim zrakoplovom letio papa Ivan Pavao II. za svojega pohoda Hrvatskoj. Koja podudarnost. Iz anglikanske Engleske papinim avionom letim u Hrvatsku, iz koje je Marko Antun de Dominis, preko Mletaka, išao u Englesku radi jedinstva crkava. Na simpoziju sam govorio »Marko Antun de Dominis

Theologian of Reconciliacion.«

Doista Deus ludens. Deus ridens.Zrakoplov Croatia Airlines London – Zagreb,

7. svibnja 2008. u 17 sati

Drava

Drava jednako teče

Hodao ja uz nju ili ne

Vladari drže žezlo

Gledao ih ja ili ne

Sve se odvija zavija i previja

Kraj mene bez meneKalinovac, 11. svibnja 2008, sunčana nedjelja, Duhovi

Što se ne vrne

Što se ne vrne

Ne bu Boži

A kam bi se vrnol

Kaj bi bil Boži

K Bogu koji se smeje

Što se ne vrne

Ne bu BožiZagreb, 14. lipnja 2008.

I OPET LJETO

Smije se Bog

Bog se smije

Godišnjim dobima

S godišnjim dobima

U godišnjim dobima

Po godišnjima dobimaZagreb, 27. lipnja 2008, oblačni petak

Marija Srpnica

Denes je Marija Srpnica

Gospon su f cirkvi prezvali:

»Pohođenje Blažene Djevice Marije«

Denes počne žetva

Došlo je leto

A f prolet bila je Marija Sadovenica

Gospon su f cirkvi prezvali:

»Navještenje Blažene Djevice Marije ili

Blagovijest«

Onda se je pričelo saditi

Došla je prolet Zagreb, 2. srpnja 2008, sunčana srijeda, Pohođenje Blažene Djevice Marije

Godišnja doba

Godišnja doba

Smijeh su BogaZagreb, 5. srpnja 2008, Sv. Ćiril i Metod

Ivan Golub

ZAPIS O GOLUBU, IVANU

Svi pjesnici žude za širokim prostorima. Ali među njima ima tihih ljudi koji također mogu imati široke geste, ali u njih su nevidljive, jer okrenute su prema unutra, jer svoje prostore oni nalaze unutar samih sebe, oni se njima ne razmeću – obično ih i nisu posve svjesni. Oni su stvorili svoj svijet u koji se ulazi preko njihovih riječi, to je onaj prag koji putnik valja prijeći da bi ušao u njihovu kuću, a kad izlaze, izlaze drukčiji, bogatiji za onoga koji je do jučer bio za njih poput zatvorene knjige ili zaključane sobe.

Takav je pjesnik i Ivan Golub.

Iz oskudnih podataka koji se tu i tamo mogu pronaći o našem suvremeniku, svećeniku, profesoru, pjesniku i znanstveniku Ivanu Golubu, jedva da se može išta više razabrati, osim širine koju poprima radom i djelovanjem među ljudima. A kako je ta širina – na prvi dojam i ne bez dvojbi, jer se kreće u rasponu od egzaktnoga, preko sublimnoga do metafizičkoga – pomirena u jednome čovjeku, i pitanja i odgovori idu ravno prema čovjeku Ivanu Golubu.

Da budem iskren, zapravo i ne znam kada sam i kako upoznao Ivana Goluba, ali mislim da znam zašto mi se čini da ga poznam oduvijek i da je zato svaka preciznost suvišna. Znam da su rijetki i redovito slučajni susreti s tim uvijek sabranim čovjekom ispunjeni nekom tihom radošću. Ma koliko usputni i ma koliko kratki, oni su posve ispunjeni nekom blagošću, dobrotom i mirom, koji mi trajno nedostaju, i valjda zato od takvih susreta čovjek bi mogao živjeti i po nekoliko dana.

Jednako se osjećam i kada primim njegove razglednice iz Vječnoga i Svetog Grada, kada mi pošalje svoju novu knjigu ili mi je daruje iz vlastite ruke. Pa iako sam, mogu reći, podosta toga pročitao što je Golubova ruka napisala – od pjesama i zapisa do sjajne monografije o Jurju Križaniću, jedna njegova zbirka osobito mi je bliska. Na mojoj polici istaknuto mjesto zauzimaju Golubove Oči s posvetom u plavoj tinti s datumom: Zagreb 4. svibnja 1994.

Dva lista te Golubove knjige, rekla bi djeca i Tadija, imaju uši, tj. ostalo je označeno mjesto s dvjema pjesmama koje su mi i onda i danas mnogo značile. Prva zbog zvijezda koje su Golubov ne samo lirski lajtmotiv nego prava opsesija, što s vremenom poprimi karakter Golubova i ljudskoga i umjetničkoga zaštitnog znaka, zapravo programa, a koja ima svega dva stiha i glasi: »Sipe zvijezde negdje. / Samo Gospod sluša pijesak.«

Druga je nešto duža, naslov joj je Podigni glavu iliti nemoj da ti oduzmem suze, a počinje ovako: »Legoh. Samo što ne zaspah. I dođe mi stih: / Ne tuguj, golube! / Tvoji su prsti sveti.«

Vinko Brešić