Budućnost Visa je u njegovoj – prošlosti!

Budućnost Visa je u njegovoj – prošlosti!

O Visu, njegovoj baštini, prijeporima i problemima, ali i vjeri u njegovo bolje sutra, govore i pišu: Ana Linčir, Joško Božanić, Vesna Parun, Jakša Fiamengo (ovaj put o Ranku Marinkoviću), Ljiljana Kaliterna Lipovčan... pa Mirjana Sanader i Jelena Hekman...

Nerijetko se u ovo vrijeme globalizacije i panična nastojanja oko ulaska u Europu zaboravlja da moraš biti netko da bi se priključio nekomu. Zapravo, i nije ta spoznaja nama u Hrvatskoj daleka, samo što svijest o korijenima, o baštini i onom što nam je dano vjekovima nekako ostaje na površini. A valja nam zagrebati ispod nje. Zato bi za otok Vis, koji je ovdje tema, vrijedio naslov filma Povratak u budućnost. Jer, da bi otok Vis imao budućnost, stvarnu, jaku, utemeljenu na istinskim vrijednostima, važno je osnažiti njegovu prošlost. Evo odmah pitanja: znate li da je polis Issa najstariji grad na ovom, našem dijelu Jadrana? Pisao je o tome uvaženi Grgo Novak, ali nekako je sve ostalo u tim premalo čitanim povijesnim knjigama.

Ni sami Višani, za razliku od Starograjana, nisu baš odveć ustrajali na dokazivanju svoje starosti, možda i zato jer se na tom dalekom škoju razmišlja u stilu, što bismo mi nekomu nešto dokazivali kad znamo tko smo i što smo...

Ali, ruku na srce, pravi uzroci nemara negdje su drugdje, u ne tako davnoj prošlosti, koja Visu i Višanima nije bila sklona.

Ne zna se jer se nije smjelo

Nakon Drugoga svjetskog rata (a u tom ratu Vis je bio sjedište glavnoga štaba NOB-a na čelu s drugom Titom, kako se to u formuli kaže), dok su drugi širom tadašnje Jugoslavije udarnički – zapravo silom i iskorištavanjem dobrovoljne radne snage – napredovali, otok Vis je (p)ostao zatvoren za strance jer je bio zamišljen kao utvrda protiv tko zna kakva neprijatelja. Prokopan je otok i usred unutrašnjosti, a pogotovo s mora (gdje su desetljećima stajale ploče sa zabranom fotografiranja!). Te bi prokope danas trebalo znati iskoristiti. Nagoviješteno je nekakvo ulaganje u stilu javno-privatnoga partnerstva, ali je li to dovoljno i, uostalom – kada će se zbiti? I kada će zaživjeti prostorni plan koji se godinama donosi?

No, vratimo se tmurnoj prošlosti koja je trajala četrdesetak i više godina, sve do promjena devedesetih. Vis je, da ponovim, bio zatvoreni otok – ne samo za strance, nego su i domaći raseljeni Višani trebali dozvolu za dolazak na rodno tlo. Nije uzalud na zidu groblja na Prirovu godinama velikim slovima bila napisana riječ Hrvatska. Pa su stari govorili: »Eto, barenko kad umren, gren u Hrvatsku.« Tako su ti ponosni ljudi živjeli u nekoj vrsti dišpeta, inata, a jedna od rijetkih oaza domoljublja i utvrda za očuvanje kulturne i ine baštine bila je de iure i de facto Katolička crkva. Na mise i crkvene svečanosti odlazilo se unatoč zabranama, a posebno se štuju Gospa od Veloga Sela, pa sv. Vicenco i sv. Juraj, zaštitnik grada Visa, a u Komiži sv. Mikula.

Nakon Domovinskoga rata stvarnost opet nije lijepa, jer premalo je radnih mjesta, više svita umire negoli se rađa. Kad je riječ o kulturi, bilo je pomaka: ulaganjem Ministarstva kulture RH izgrađena je nova Gradska knjižnica, koja je postala središtem svekolikog društvenog zbivanja, i obnovljen je Arheološki muzej i ima vrlo atraktivnih dijelova npr. amfore u pijesku, kao u brodu na suhom. U Osnovnoj školi djeluje Učenička zadruga Issa, koja je tiskala i kuharicu nazvanu Škoj na pjat. Hrvatska glazba Vis slavi 160. obljetnicu, osnovana je i ženska klapa koja vrijedno vježba... Je li to dosta?

Hrvatstvo na poseban način

Upravo se u Ogranku Matice hrvatske Vis čuva identitet, baština, domoljublje, sve ono što je lijepo i što treba znati cijeniti i ostaviti budućim naraštajima, pa i u knjigama čiji popis donosimo u posebnom okviru. A u listu znakovita imena »Hrvatska zora« nude se pjesme na viškimu jaziku, povijesni zapisi i kronika grada – da se ne zaboravi... Nipošto Vis nije grad slučaj, kako ga neki žele prikazati, što nam u razgovoru za »Vijenac« naglašava i voditeljica Ogranka MH Vis, profesorica Ana Linčir. Ta agilna gopođa, koja i u mirovini vrijedno radi za svoj Vis, dio je svoga sjećanja podijelila s nama i čitateljima:

– Na čelu sam Ogranka Matice hrvatske od sama početka njezine obnove u gradu Visu. Nakon svečanosti u Hrvatskome domu, a bilo je to početkom 1992, kad smo uspjeli romantičnom priredbom u čast domovine napuniti dvoranu, u Maticu su se upisali svi u dvorani – njih više od 120. A onda nam je došao u goste Vlado Gotovac. O tom događaju srećom imamo kasetu, jer nije to bilo vrijeme medija kad je Vis u pitanju. Netko je u Hrvatskoj širio vijesti o Visu kao gradu slučaju koji je skloniji nečemu drugom, a ne hrvatstvu. Prvi izbori i događaji oko osnivanja ogranka otkrili su pravu sliku: nasred mora naš je otok znao sačuvati svoje hrvatstvo na poseban način, čuvajući vjeru u kulturu, ali bez mržnje, marljivošću težaka i ribara koji su u slobodnom vremenu u rukama imali knjigu. Oni koji su dolazili kao osvajači divili su se toj neobičnoj snazi života. Hrvatski dom, prekrasna zgrada na obali, te večeri bio je posebno pun. Hrvatska glazba, koja sad slavi 160. godišnjicu djelovanja, zbor djevojaka koje je za tu prigodu pripremila gospođa Lenka Grahovac, složili su program od hrvatskih budnica. Gospodin Gotovac je bio toliko oduševljen da je poslije govora, koji je samo on znao tako sročiti, i kad je dvoranom odjeknula Moja domovina, otvorio sve prozore »Neka čuju! « A ispod na rivi i po cijeloj uvali bilo je mnoštvo sivih brodova koji su mogli zapucati. Ali nisu! More u njima budi strah, a pogotovo kad je oko otoka.

A kulturni turizam?!

Upravo zbog mora koje nam je suđeno i koje otočani imaju u duši idemo sad malo u svijet. Britanski »Guardian« proglasio je deset najatraktivnijih jadranskih otoka, a Vis je na prvom mjestu. Ističe se bogata ponuda dobre hrane i vina, ali ne spominje se kulturna baština. A tu se onda trebamo dobro zamisliti. Jer, moramo turistima bolje znati prodati ono što je Vis bio nekad i o čemu mogu nešto naučiti danas. Samo, dok rimske terme stoje iza visoke ograde, zaključane katancem koji je i sam ružinav, dakle nedostupne turistima – kakav je to tip turizma? A ni ploče koja bi ukazivala na lijepo uređen Arheološki muzej u utvrdi Baterija nema na pravi način – da je uočljiva, zanimljivo dizajnirana!

Evo još primjera za baštinu koju skrivamo: kazalište je nekada postojalo na poluotoku Prirovu – tamo su Grci osnovali naselje. Povijest se ne može izbrisati iako je na mjestu negdašnjega teatra (koji je mogao primiti više ljudi nego što danas ima stanovnika na cijelom otoku!) niknula crkva sa samostanom. Ipak, ostao je zid koji je označen, ali opet nedovoljno i premalo uočljivo. Podsjetimo i na podatak iz lijepo uređene knjige Issa, povijesno arheološki vodič Borisa Čarge da se može ići u podrum razgledati još neke dijelove kazališta.

Da nije baš sve tako crno, pokazuje upravo briga o baštini koja je barem u »Hrvatskoj zori« sustavna: mnogo je tu pisao pokojni don Andrija Vojko Mardešić: o Velome Selu, o školstvu na Visu, o mnogim temama koje nam tijekom prošlosti govore o nama.

Još je jedan istaknuti matičar, a upravo nas je napustio ovih dana, potekao s Visa, riječ je o Jozi Ivičeviću Bakuliću, koji je robijao zbog ljubavi prema Hrvatskoj. Kao član uredništva »Hrvatskoga tjednika«, sudionik Hrvatskoga proljeća i svjedok Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika znao je što ga čeka. Ali, nije se dvoumio i dao je svoj obol domovini. Sjetimo se što je nedavno, na skupu o četrdesetoj obljetnici Deklaracije u Zagrebu u Središnjici MH, rekao na kraju izlaganja, pa neka te njegove riječi i ovdje zasjaju:

– Hrvatski nacionalni pokret u komunističkoj Jugoslaviji, što je otpočeo Deklaracijom, državnim udarom Broza Tita u Karađorđevu bio je nasilno suzbijen – no samo prividno: ’71. vratila se u Hrvatsku ’91, u konačnoj krizi komunizma i Jugoslavije – i tad će u dramatičnim povijesnim okolnostima najzad biti uspostavljena hrvatska država u Hrvatskoj, a s hrvatskom državom – i tek s tom državom – uspostavit će se, najzad, i demokracija u Hrvatskoj.

Zato je, govoreći o cijenjenome matičaru, na vijest o njegovoj smrti sadašnji predsjednik MH Igor Zidić rekao da njegovo djelo ostaje, upravo je u pripremi njegova knjiga. Neka mu je laka hrvatska zemlja – na Prirovu, u Visu!

Viški jazik i falkuša kao bogatstvo

U posljednje se vrijeme dosta piše i govori o odumiranju dalmatinskoga jezika, pa o nestanku splitskoga govora, ali viški je ponovno u modi. Dok u Split primjerice svi donose neki svoj govor, na Visu se došljaci jednostavno – prilagođavaju. Prekrasan je taj viški cakavski, beside su to koje su različita podrijetla, usidrene u podneblje rogača (rogoca), palmi (polmi), vinove loze, maslina. Sjajno je napravljen svojevremeno i Libar viškiga jazika, a napisao ga je Roki Fortunato s bezbroj anegdota i primjera iz svakodnevne uporabe i tiskao u Torontu 1997.

Kad je pak o brodovima riječ, idemo odmah do Komiže i šjor Joška Božanića, profesora i književnika, kojemu je gajeta falkuša životni projekt. On je zaslužan što je taj stari tradicionalni brod obnovljen, pa – nakon prijašnjih gostovanja na EXPO-u – i ove je godine s njim i cijelom flotom povijesnih brodova prisutan u Brestu, koji je zaista, – cudo! Kao, veliki entuzijast, ali i realist, prof. Božanić upozorava:

– Projekt falkuše jest moj životni projekt. Ali falkuša je samo metafora. Ona se sastoji više od duha nego od drva. Nju sam stvorio sa svojim suradnicima da bih odao počast našim starima, koji u svoje vrijeme i u svom poslu nisu bili mali ni na periferiji velikoga svijeta, nego su bili pokretači riblje industrije na Jadranu i u svijetu: od Palagruže do Lampeduse u Mediteranu, do Finisterra u Galiciji, na Atlantiku, pa od Ognjene zemlje u Čileu do Aljaske, San Pedra i Australije. Falkuša je spomenik njima, najvećim inovatorima riblje industrije na svijetu, jedinim pučinskim ribarima Mediterana do sredine 19. stoljeća, izumiteljima i veslačima u najdužem veslačkom maratonu na svijetu od Komiže do Palagruže. Mi to ne znamo jer ne možemo u knjigama pročitati, jer nas tomu nitko ne uči i na kraju krajeva jer nas to i ne zanima.

Što se drvene brodogradnje tiče, ona je naša prošlost. Na Visu sam nabrojio još četrnaest drvenih barki koje su kandidati za vatru svetoga Mikule. Kad one izgore, tada ćemo svetome Mikuli prinijeti plastiku kao žrtvu. S nama je trebao u Brest krenuti i jedan guc iz Lovrana, ali je u posljednji čas odustao. Doznali smo da se na području Kvarnera drvene barke prodaju za velike pare Nizozemcima koji ih kupuju za muzeje i privatne zbirke. Tako završava priča o našem identitetu.

Riječ imaju stručnjaci i umjetnici

Činjenica je da su na Visu stali arheološki radovi, a već ranije bilo je povika na loš izbor lokacije za hotel koja »nije bila dovoljno istražena« uzalud je prosvjedovao Branko Kirigin kao stručnjak koji sustavno proučava najstarije razdoblje Visa. I područje Martvila s ostacima isejskih grobova opustošeno je izgradnjom nogometnog igrališta. Možda se arheolozi jednom vrate na Vis, a posebnu pozornost zaslužuje interes koji pokazuje arheologinja Mirjana Sanader – o tome se pisalo upravo u »Vijencu« – pa evo citata iz teksta koji potpisuje Jelena Hekman:

– Jedan od najprestižnijih nakladnika u svijetu s područja arheologije svakako je njemački Philipp von Zabern, a među njegovim brojnim vrijednim izdanjima nedavno se pojavila i reprezentativna monografija u kojoj je predstavljeno razdoblje antike na području Hrvatske. Urednica izdanja Mirjana Sanader na tom je projektu okupila sjajnu ekipu stručnjaka, koja je uspjela, kronologijskim slijedom, iznijeti svu složenost povijesnih previranja na tlu današnje Hrvatske uz prezentaciju prave riznice njezine spomeničke baštine (...) iz razdoblja koje obuhvaća početke grčke kolonizacije od 6. st. pr. Kr. pa sve do prvih stoljeća kasne antike.

U uvodnom dijelu Mirjana Sanader donosi opširan prikaz smještaja Hrvatske kao značajnoga baštinika antičke kulture. Matica hrvatska u svojoj Maloj knjižnici objavila je niz knjiga s područja arheologije, primjerice: Pro Salona i Ave Narona Emilija Marina, Issa Branka Kirigina i Rasprava o rimskim kultovima Mirjane Sanader, ali to nije i ne može biti dovoljno da bi se naša javnost mogla detaljnije upoznati s tim, konačno i za nas, važnim područjem.«

Autorica je zaželjela prijevod spomenute knjige na hrvatski jezik, a zalog da će se Vis i Issa sustavno proučavati jest i briga muzeologinje Vesne Kusin, koja je u kolumni u »Vjesniku« pohvalila sjajan postav Arheološkoga muzeja u Visu.

Od književnika visoko je na prvome mjestu Ranko Marinković, ali o njemu u posebnom okviru i to iz pera suvremenoga barda Jakše Fiamenga. Ove godine u rujnu peti put održava se bijenalni znanstveni skup Dani Ranka Marinkovića, a upravo je ovih dana iz tiska izašao Zbornik sa sažecima izlaganja dosadašnjih Dana... Skup su pokrenuli Grad Komiža, sudac u miru Milan Vuković, te suorganizatori DHK i Zavod za književnost HAZU. Stručni dio posla vodi akademik Nikola Batušić, a vrijedi naglasiti da će dio Dana od ove godine biti održan i u Visu. Upravo se u Visu školovala i najveća hrvatska poetesa Vesna Parun, pa je odatle krenula i njezina prva pjesma u tisak. Joška Božanića već smo spomenuli, a ne smijemo zaobići ni još jednoga slavnoga Komižanina Antu Božanića, tj. Pepeta Kalafota, kao ni Senka Karuzu, koji je stekao kultni status među novom generacijom književnika u Hrvatskoj ne samo po spisateljskom nego i kulinarskom umijeću. Tu su još glumac Ivica Vidović, koji je obvezatno barem ljeti na Visu, pa agilna direktorica OŠ i pjesnikinja Anela Borčić, zatim slikar Nenad Marasović i mnogi drugi. Dosta su zgodno organizirane ljetne večeri, Festival otoka Vis 2008. (od jazza preko klasične do dalmatinske glazbe, a tu su i tejotar, razni divertimenti...), samo što je u njima premalo provih viških stvori. Ove godine viški će obraz osvjetlati Amatersko kazalište Ranko Marinković izvedbom djela Amerikonska jahta u višku valu (eto Milana Begovića na viškome dijalektu!) te grupa Kopito... No, dosta, s njima nam je stati. Na mladima svit ostaje... i daleki pučinski škoj tek dolazi u modu... jer cili Vis je – cudo...

A završit ću riječima Jelene Hekman, koje se sjajno i duboko odnose upravo na Vis: »Jer, nije nevažno spomenuti da kulturno blago ima i nemalu važnost u komercijalnom, turističkom pogledu svake zemlje pa bi se njime naposljetku i u nas i u te svrhe trebalo znatno više koristiti. Što ujedno znači i dostojno se o njemu brinuti.«

Anči Fabijanović

Popis izdanja Ogranka Matice hrvatske Vis

Andrija Vojko Mardešić, Povijesna zrnca o otocima Viškog arhipelaga. Knjiga I, 1993.

Mate Lukšić-Gici, Infišoda: baturice, 1997.

Josip Vlahović, Otok Vis u vihoru rata 1941–1945, 1997.

Ivica Roki, Vis u raju, 1998.

Andrija Vojko Mardešić, Povijesna zrnca o otocima Viškog arhipelaga. Knjiga II, 2001.

Sanja Nenadov, Tvoje sam boje pretočila u plavo, 1999.

Sanja Nenadov, Kao dijete, 2003.

Ante Božanić-Pepe, Za tčbe Horvősko măti, 2004.

Nikola Bašić, Rađanje=pobjeda (4+X) : 1= Abortus: objavljeni i neobjavljeni članci i pisma, 2005.

Biblioteka Issa – niz Arheološkog muzeja

Boris Čargo, Issa: povijesno arheološki vodič, sunakladnik Arheološki muzej Split, 2004.

Boris Čargo, Issa: a historical and arheological guide, sunakladnik Arheološki muzej Split, 2004.

Prva pjesma poslana je iz Visa

Vesna Parun

U jednom od svojih bolno otvorenih prosvjeda, u pismu upućenu kardinalu Josipu Bozaniću, Vesna Parun ipak piše o jednom lijepom događaju vezanom uz Vis. Zahvalni za dopuštenje ponajbolje hrvatske poetese donosimo što je tu napisala:

»A moja osoba, neponovljiva u vremenu i prostoru, nevina je danas jednako kao i onda kada sam – prije nekih osam desetljeća – napisala svoju prvu pjesmicu Proljeće, a majka ju je moja odnijela na poštu, u Visu, te ju poslala u bijeli Zagreb. A mjesečnik ‘Anđeo čuvar’, dobavljan za školu, bijaše mi prva lektira. I eto tako, za divno čudo, kada nekako pred Božić 1972. pokucah na vrata jednoga uredništva, omalen postariji franjevac otvori mi ih i nasmiješi se...

(...) A vi ste Vesna Parun, naša hrvatska pjesnikinja.– Kako ste me prepoznali? (...)

– Ja vas poznam još kao djevojčicu, malu siromašnu otočanku s pjesmicom o proljeću...

Na obrazu vidjeh mu suzu. Rukovali smo se. O Bože, pa ovo je moj prvi urednik iz ‘Anđela čuvara’. Padre Gabrijel (...)«

Za razvoj Visa potreban sustavni poticaj

Ljiljana Kaliterna Lipovčan znanstvena je savjetnica i pomoćnica ravnatelja u zagrebačkom Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar. Po mami je Viška i Vis je, kaže, uvijek na zaslonu njezina računala.

Sreća je jedan od pojmova koje je obrađivala u svom znanstvenom radu, kao i kvalitetu življenja, pa smo u tom smislu zatražili njezino mišljenje upravo o Visu, ali i o tome kako Vis napraviti sretnim gradom.

– Posljednjih desetak godina bavim se proučavanjem i mjerenjem kvalitete življenja u Hrvatskoj. Kada se po subjektivnoj percepciji vlastitog života usporedimo s europskim zemljama, čini se da živimo bolje od većine tranzicijskih zemalja, a još nam samo malo nedostaje da preteknemo i neke bogatije zemlje. Unutar Hrvatske, najzadovoljniji vlastitim životom i najsretniji su stanovnici Splitsko-dalmatinske županije, u koju pripadaju i Višani. Bitan preduvjet životnoga zadovoljstva bliski su i dobri odnosi s članovima obitelji i prijateljima te dobro zdravlje, a tek na trećem mjestu je materijalno stanje.

Evo razmišljanja o tome kako Visu osigurati bolju budućnost:

– Glavni su problem ostanka i/ili dolaska na Vis radna mjesta. Mislim da na Visu ima prostora za otvaranje nekih obrta, za bavljenje poljoprivredom (zdrava hrana vrlo je in u svijetu), a mogu se razviti i neke visoko profesionalne djelatnosti za koje nije potreban veliki pogon (npr. dizajn, izrada računalnoga softvera, i sl.). No, za takav razvoj treba poticaj, a on bi trebao biti sustavan, ne može Vis sam riješiti te probleme.

Višanin, Mediteranac

Uz 95. rođendan Ranka Marinkovića (1913–2001) poznati suvremeni književnik, prije svega pjesnik, Jakša Fiamengo piše u »Hrvatskoj zori« članak s velikim poštovanjem prema »viškome Voltaireu«, naslovljen Velikan hrvatske književnosti i kulture. Evo ulomka:

»Znao je veliki Višanin reći da je svaki čovjek otok, a svako napuštanje otoka odisejska pustolovina. (...) Svaka svjetlost ima sjenu, a sjena je, barem što se čovjeka tiče, njegova vlastita parodija, govorio je Mediteranac šjor Ranko i sve to potvrđivao u Gloriji i Kiklopu, u Zajedničkoj kupki i Pustinji, Pod balkonima i u Poniženju Sokrata, u Neveselim očima klauna, u Never more... I kad nije tematizirao otok, bio je otočanin, u kristalima otočke posebnosti i njegovih arhetipskih zadanosti, zašavši duboko pod kožu podneblja, prepoznavao je paradigmatsko, usud maloga čovjeka u sunčanom krajoliku u kojem se karneval – a šjor Ranko, majstor paradoksa, umro je upravo u dane Poklada – smjenjuje s funeralnošću, a pobožne procesije sa zadirkivačkim i zajedljivim dokonim sjedjeljkama u kakvoj brijačnici ili na šentadi na rivi. (...) I uvijek je neka tiha nježnost i toplina (...) strujala ispod ozbiljne maske nerijetkoga cinizma i ironije, žalca i satire pa i crnohumorne duhovitosti.

(...) Od tog dana početkom veljače 2001. godine, pomiren s otokom, (...) Ranko Marinković počiva u svom insularnom zavičaju, među svojima, nad uvalom u kojoj su putokazi.«