Branko Gavella – jedinstven i neponovljiv

Branko Gavella – jedinstven i neponovljiv

Radionica Branko Gavella – Teorija glume započela je simpozijem kao teorijskim uvodom u praktično bavljenje kategorijama Gavellina sustava, koji je Gavella izložio u tekstovima i teorijskim spisima. Njegovi radovi o kazalištu objavljeni su u knjigama Hrvatsko glumište –analiza nastajanja njegova stila, Književnost i kazalište, Teorija glume – od materijala do ličnosti i knjizi rasprava Dvostruko lice govora. Posljednje dvije knjige objavljene su u biblioteci Akcija, CDU-a i časopisa »Frakcija«. Prvu je priredio Marin Blažević, a drugu Sibila Petlevski, oboje znanstvenici i predavači na Akademiji dramskih umjetnosti, koji su se, nakon profesora Nikole Batušića, Vjerana Zuppe i pokojnoga Petra Brečića i Vladana Švacova, sustavno bavili Gavellinim teorijskim spisima.

Poticaj pokretanja radionice Branko Gavella – Teorija glume bila je želja da se, praktičnim bavljenjem kategorijama koje Gavella izlaže u Teoriji glume, pokuša ustanoviti ima li njegova teorija ikakvu podlogu u stvarnosti. Radionica na temeljima Gavelline teorije prvi je put, za studente glume i režije ADU, održana u Teatru &TD u veljači. Uključivanje drugoga dijela radionice u program Eurokaza omogućilo je i javnu prezentaciju redateljsko-glumačkih ogleda koji su se (barem načelno) bavili glumčevom tehničkom ličnosti, organskim doživljavanjem, statičkim centrom, suigrom te razlikom tehničke i normativne glumčeve ličnosti.

Voditelj radionice, redatelj Branko Brezovec, vlastiti kazališni put započeo je na brehtijanskim i artoovskim kazališnim zasadama. I zbog toga je njegovo bavljenje Gavellom i pokušaj spuštanja njegove teorije u područje praktičnoga rada na predstavi važan pomak u promišljanju Gavellina rada. Tim više što je zanimanje Brezovca za Gavellu uvjetovano njegovim zanimanjem za suvremeno kazalište. Brezovec je bio opčinjen predstavama Roberta Wilsona (Deaf Man Glance, 1970), za koje vodeći svjetski teoretičari kazališta tvrde da su promijenile izgled i način promišljanja suvremenoga kazališta. Prema Brezovcu, čitajući Gavellu ustanovio je da je njegova teorija bila anticipacija Wilsonovih principa. Takav put dolaska do značenja Gavellinih principa u kazališnoj praksi kosi se s većinom onoga što naši teoretičari kazališta danas pišu i govore o Gavelli.

Nitko ne sumnja da je Branko Gavella izravno zaslužan za današnji izgled i funkcioniranje hrvatskoga glumišta. Gavellina pokretačka energija, beskompromisnost u traženju umjetničkog i stvaralačkog puta, bila je poticaj njegovim suvremenicima (ali i nasljednicima). Činjenica je i da je, dijelom i zbog njegove osobnosti i autoritativnosti, generacija njegovih učenika prestala kritički promišljati kategorije njegova sustava i baviti se njima. Nažalost, osim tiskanih spisa, jedne snimke predstave (kako navodi Brezovec, U logoru Miroslava Krleže), nacrta kostima ili scenografije, većina Gavelline ostavštine danas je prepuštena nesigurnosti ljudskog sjećanja, anegdotama i na kraju će, neizbježno, potonuti u zaborav. A što se čuvanja preostaloga tiče, čak i uz minimalne intervencije u izvornu građu, i pokazivanje poštovanja prema autoru (kao što je to, priređujući ostavštinu za tisak, činio Nikola Batušić, a tumačeći je Vladan Švacov), sve su to tek manje ili više uspješna tumačenja.

Tijekom glumačke radionice u veljači došlo je do neslaganja oko moguće opstojnosti Gavellinih kategorija i njihove praktične primjenjivosti. Ali i oko prava na tumačenje Gavellina teorijskog sustava. U radu te radionice sudjelovao je Marin Blažević koji je, primjerice, zanijekao praktičnu primjenjivost statičkoga centra, nazvavši ga apstraktnom kategorijom. Lipanjska radionica započela je uvodnim simpozijem, na kojem je jedini prisutni teoretičar gavelolog bio Vjeran Zuppa. Ostali se nisu odazvali pozivu.

Radionicom se pokušalo provjeriti koliko je Gavella uspio svoja znanja ispisati u teoriji. Studenti i studentice režije i glume pokušali su vježbama pronaći statičko središte, pokrenuti ga i promatrati utjecaj toga kretanja na suigrača (nastaje li suigra, kako se emaniraju emocija, stanje), kako glumac dolazi do samokontrole tehničke ličnosti. Zaključak oko toga što je normativna ličnost glumca nismo donijeli. S obzirom na Gavellino nijekanje dvojnosti između glumačke tehnike i umijeća, čini se da smo svi zajedno tek načeli probleme koje je Gavella sažeo u svojoj teoriji. Ponekad intuitivno i točno na razini uvida, a ponekad vrlo elaborirano. Teoriju koja je nastala iz promišljanja prakse kao filozofije kazališta ponovno smo (uz pomoć Branka Brezovca) nastojali vratiti u praksu. S pomakom od pedesetak godina, ali ne manje iskreno. Možda suprotno namjerama, i s velikom dozom placebo-efekta (kad bismo htjeli biti ironični), ali rad u radionici dokazao je kako je Gavellina teorija primjenjiva u kazališnoj praksi.

Na simpoziju nakon radionice rečeno nam je, među ostalim, da Gavelline predstave nisu imale mnogo veze s njegovom teorijskom misli, jer da se Gavella morao odreći teorije kako bi ga ljudi s kojima radi uopće mogli razumjeti. Osnovna je teza da se teorijskim metajezikom ne može komunicirati u svakodnevici koju živimo i koju je Gavella živio prije stotinjak godina. (navodi Vjerana Zuppe u drugom dijelu simpozija). A kalemiti razne teorije i tumačenja na njegovu teoriju, Gavella zasigurno nije zaslužio te je Blaževićev tekst Gavelološki polilog u knjizi Teorija glume nazvan galimatijasom nedostojnim velikoga redatelja. Mnogo optimističniju viziju pružila je Ivica Boban, koja je radeći s Violićem došla do Gavelle i ustvrdila da se, u traženju vlastita redateljskog i izvođačkog izraza, služila Gavellinom teorijskom podlogom. Bilo je ugodno čuti da polaznici radionice ipak nisu osam dana radili uzaludan posao. Jedino neodgovoreno pitanje jest, ako već imamo hrvatskoga Stanislavskog svjetskoga ranga, zašto mu niječemo značaj ili ga pretvaramo u podvojenu ličnost – Gavellu praktičara, koji je rijetko ili nikad u zrcalu (a možda ni tada) sretao Gavellu teoretičara. Kad se i sam Gavella, kojega toliko svi štujemo, zalagao za ukidanje dvojnosti između zanata i umjetnosti.

Lidija Zozoli