Balansiranje između programskih invencija i budžeta

Balansiranje između programskih invencija i budžeta

Osvrnemo li se objektivno na uskoro proteklu izložbenu sezonu u glavnomu gradu – zbog nedostatka prostora morat ćemo se ograničiti samo na Zagreb – situacija nije bila za plakanje i zapomaganje o vječnu nedostatku dobrih likovnih izložbi, kustoskih koncepcija i zanimljivih inozemnih gostovanja. Ovo je, naime, bila sezona u kojoj su se možda više nego proteklih godina jasno profilirali programi i tendencije pojedinih galerija u Zagrebu, i čini se kako su svi barem u jednomu trenutku sezone morali doći na svoje: od ljubitelja primijenjena umjetničkog obrta i dizajna (sve bolji i ujednačeniji program Galerije ULUPUH; 1. hrvatski trijenale keramike u Galeriji Zvonimir; Suvremena japanska keramoskulptura u Gliptoteci), preko reprezentativnih izložbi u Klovićevim dvorima (Dalmatinska zagora; Marc Chagall; Lovro Artuković), Umjetničkom paviljonu (Kinetička umjetnost – od početaka do danas; 100 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti 1850–1950 iz fundusa Narodnog muzeja u Beogradu; Mirko Zrinščak; Tomislav Buntak) i Gliptoteci (Jučer studenti, danas umjetnici – izložba u povodu stogodišnjice ALU u Zagrebu; retrospektiva Vlade Marteka; 4. hrvatski trijenale crteža) ili specijaliziranih programa Galerije Nova, Galerije Miroslav Kraljević i Galerije Galženica te nove Galerije Kranjčar na Kaptolu, koja se već na početku djelovanja hrabro i uspješno specijalizirala za suvremenu hrvatsku umjetnost druge polovice 20. stoljeća. Ukratko, bilo je u ovoj sezoni izložbi za sve slojeve pasivnih sudionika umjetnosti; pitoma građanstva koje revno pohađa izložbe iz edukativnih i šengajstovskih razloga, ali i zahtjevna i krajnje osjetljiva ukusa struke (umjetnika, kustosa i povjesničara umjetnosti). Moram priznati kako bi ovaj osvrt vrlo vjerojatno bio negativnije intoniran da nisam bila u mogućnosti iz prve ruke promatrati kako se teško boriti za dodjelu i raspodjelu sredstava za likovnu djelatnost te koliko se novca realno, bez sustava ja tebi – ti meni može udijeliti izložbama i ustanovama. Moramo se pomiriti s time da živimo u podneblju koje će uvijek – ali uvijek – neusporedivo veće iznose bez problema davati za sport, a reprezentativnu visoku kulturu (osim ako nije kazalište i film, jer i to se može svesti pod hipnotičku uspavanku za masu Kruha i igara) – tko šiša! Zato u ovome prikazu neće biti patetična komentiranja kako uvijek može bolje, jer kada zbrojimo sezonu – moglo je, ruku na srce, biti kudikamo strašnije.

Od izložbi koje ćemo posebno pamtiti svakako su ovosezonske izložbe Muzeja za umjetnost i obrt (Dženisa Pecotić u Ciklusu modnih dizajnera, Vatroslav Kuliš s novim radov

ima; dizajn Raula Goldonija; Robert Šimrak), neke koncepcije u HDLU- u (retrospektiva Hrvoja Šercara; suvremena dubrovačka umjetnost), malu i šesnu izložbu Brune Mascarellija u Galeriji Milan i Ivo Steiner, izložbu skulptura Ratka Petrića te skulptura / objekata Vaska Lipovca u Galeriji Forum ili malu retrospektivu kipara Zdravka Zime u Galeriji Vlado Bužančić. Ponovno je nakon dulje stanke počela djelovati legendarna Galerija Buljat (izložba Sonje Briski Uzelac), a u većim je izložbenim razmjerima utemeljen godišnji Grand Prix za slikarstvo Hrvatske poštanske banke, na čijoj su se prvoj izložbi u prostoru HDLU- u u prosincu 2007. okupila najjača imena hrvatske slikarske scene uz mlađe umjetnike koji istinski obećavaju. Nagrada je zasluženo pripala slikarici Gordani Bakić, iako je konkurencija bila žestoka i metijerski kreativna. Moram reći kako se upravo prema materijalu koji je pristigao za tu svrhu otkrio, primjerice, izniman prošlogodišnji inventivni uzlet Zoltana Novaka, Roberta Paulette, Zlatka Kesera i Dalibora Jelavića.

Bilo je mnogo malih pristojnih i zanimljivih izložbi u malim gradskim galerijama, koje su nužne da bi se pratio manje ili više inventivan puls umjetnika mlade i mlađe generacije (Galerija Josip Račić, Galerija Karas, Galerija VN, Galerija Matice hrvatske, Salon Izidor Kršnjavi). Vrijedno se osvrnuti i na jednu galeriju na kraju grada, Galeriju Vladimir Filakovac u Dubravi, koja svoj prostorni potencijal postupno razvija zahvaljujući upornoj predanosti i visoku ukusu novog voditelja Svebora Vidmara. Sa žaljenjem ćemo ustvrditi da su neki vlasnici i voditelji galerija možda zaboravili kako imaju rijetko pogodne izložbene prostore u samu središtu na frekventnim lokacijama pa bismo tako u idućoj sezoni iskreno voljeli vidjeti malo dinamičniju izložbenu aktivnost u Galeriji Canvas (rijetko sjajan prostor s rasvjetom za sve vrste radova na papiru, grafika i slika) i Galeriji Studio D (odličan prostor u srcu grada), dok se Galerija Modulor s voditeljicom Sašom Martinović Kunović uspješno u 2007. probudila iz zimskoga sna. Pratili smo i serijal Tražim novu galeriju s legendarnim galeristom Radovanom Beckom u glavnoj ulozi pa upućujemo na adresu gradskih vlasti apel da se zagrebačkom galeristu bez kojega danas – nemojmo zaboraviti – zaista ne bi postojalo tržište mladih umjetnika i njihovih djela u ovim razmjerima, te tako visok senzibilitet za umjetnost EXAT-a i Novih tendencija u manje ili više novopečenih kolekcionara konačno izađe u susret s nekim pristojnim najmom. Nitko nije bezgrešan i ljudima treba (ponekad) opraštati. Inače smo u realnoj opasnosti da nam u bliskoj budućnosti izložbene programe počnu nametati bahati novopečeni kolekcionari upućeni u rad vešmašina na suho, ili tete egzotičnih obrazovnih smjerova koje su u sredovječnoj dobi odlučile otvoriti galeriju od nasljedstva ili uspješne rastave, nek’ se nađe malo umjetnosti pod stare dane. To je zakonski dopušteno, ali ne bi smjelo postati općenametnutim kulturološko-izložbenim standardom. Zatim se na brzinu oživotvori malo galerijsko vijeće kojemu vlasni(k)ca galerije obeća samostalne izložbe u idućoj godini uz prodaju djela u galerijskom prostoru – i stvar hoda! To što je cijela konstrukcija realno na štakama, za one ciničnije među nama, samo je pitanje kuta gledanja.

Naime, ova na prvi pogled tragikomična digresija o sociološko-kulturološko-edukativnim razinama galerijske politike izravno utječe i određuje prosjek sezonskih izložbenih programa, i to je svojevrstan zatvoreni krug: imate određena sredstva koja morate razdijeliti na X broj izložbi u nekoj galeriji, pa ako je prosjek programa ispod standarda, to je za komisiju/vijeće/savjet jednako složena i mučna situacija kao da imate iznimno kvalitetan program za koji smatrate da bi ga u cijelosti trebalo financirati, a ne možete ga pokriti iz budžeta. Tako ste ponekad prisiljeni birati manje loše izložbe iz ukupne količine katastrofalnih izložbi i umjetničkih uradaka, ne biste li spasili situaciju i pokazali u krajnjoj liniji socijalnu empatiju prema umjetničkoj kasti. Na kraju uvijek strada Umjetnost!

Zatim, između malog broja dobrih izložbenih projekata i većeg broja osrednjih izložbi, koje su gotovo redovito svedene na desetak dana trajanja, i koje ni uz najbolju volju ne možete ugurati u raspored razgledavanja ako se površno ne pojavite na otvaranju, uvijek ću poduprijeti manji broj dobrih izložbi. U ovoj se izložbenoj sezoni u punomu sjaju pokazao suludi tempo prenaguranih termina izložbi po gradu, od kojih apsolutno nitko nema koristi: na trošku su umjetnici i njihove obitelji, mediji ne uspijevaju na vrijeme popratiti izložbe i izložbice, a kunsthistoričari i novinari koji prate likovnu umjetnost bivaju sve više frustriranima. Od tih silnih izložbetina na kraju koristi imaju jedino profesionalni jedilci na otvaranjima. Što će također reći da ALU na potencijalnu izložbenu scenu godišnje plasira prevelik broj tzv. umjetnika. No, time smo načeli jednu sasvim novu temu kojom ćemo se u »Vijencu« još zasigurno baviti.

Zagrebačka izložbena sezona 2007/2008. s cijelom paletom božanstvenih (lokalnih) specifičnosti ipak nije podbacila.

Iva Körbler