Žestina odnjegovana bourbona

Žestina odnjegovana bourbona

Jedan od najzanimljivijih američkih kantautora, koji u osebujnoj verziji americane spaja mnoge stilove američke tradicionalne glazbe, drugim je zagrebačkim koncertom ponovno oduševio melodioznim skladbama slatko-gorkih stihova i neobične ljepote.

»On nikad ne proba... Izabere ljude i oni moraju odmah svirati, prema osjećaju, pa je glazba stalno na rubu raspadanja. No, zato postiže nevjerojatno spontane trenutke savršenstva, nešto što se ne može navježbati«, rekao je jednom prigodom o Willu Oldhamu (poznatu i pod pseudonimom Bonnie Prince Billy) poznati glazbeni producent Steve Albini.

Tim kratkim opisom mogli bismo ukratko sažeti i drugi zagrebački nastup jednog od najzanimljivijih američkih kantautora, kojega kritičari, zbog čudaštva, često nazivaju i »najtajanstvenijim čovjekom show businessa«. Will Oldham, odnosno Bonnie Prince Billy, ljubiteljima americane poznat je i kao mozak sastava-projekata pod nazivima Palace, Palace Songs, Palace Brothers ili Palace Music, radnih inkarnacija koje su, baš kao i njegov pseudonim, tek kanali kojima autor predstavlja svoje različite poglede na glazbu.

Iako široka lepeza djelovanja toga 38-godišnjaka iz Louisvillea u Kentuckyju obuhvaća i glumu (uloge u desetak filmova) i fotografiju, najveću je slavu postigao kao glazbenik čiji su zaštitni znak osebujni folk-rock-izraz, neobični stihovi i prepoznatljiv sjetni vokal.

Nekim čudom, autor se ove večeri predstavio u sličnome svjetlu kao i prigodom prvoga zagrebačkog nastupa prije sedam godina (kada je stotinjak ljudi ostalo pred prepunjenom dvoranom KSET-a). Naime, njegov najnoviji album Lie Down in the Light (baš kao i onda aktualni Ease Down the Road) znatno je pristupačniji i slušljiviji od opusa koje je u međuvremenu nanizao. Optimistične ljubavne skladbe i one koje se bave najintimnijim promišljanjima skladno su se uklopile u otvoreni prostor tople ljetne večeri. Novi repertoar plijenio je razigranošću, melodioznošću, harmonijskim vokalima i imaginativnom instrumentacijom, a autorska vještina posebno je blistala u romantičnom dvoglasju You Want a Picture, čistoj ljepoti Missing One, uzburkanosti Where Is The Puzzle i svečanosti I’ll Be Glad. U sve Will Oldham (ili, da udovoljimo umjetniku, Bonnie Prince Billy) znalački je upleo pregršt starijih skladbi, koje su pretrpjele svojevrsnu preobrazbu ne bi li se što bolje uklopile u novi repertoar.

Laganiji i tiši pristup, u kombinaciji s pjesmama zasićenim folkom, countryjem i gospelom te suspregnutom uporabom električnih gitara, rezultirao je gotovo akustičnim nastupom, kojim su prevladavali sjetni i kontemplativni tonovi neobične ljepote. Tek povremeno sastav je mijenjao ugođaj bržim country-ritmovima, poput onog u raspojasanoj Easy Does It, dok su Oldhamovi prepoznatljivi gorko-slatki stihovi starijih skladbi bili zanimljiv kontrapunkt ugodnoj glazbenoj podlozi.

Vještu mješavinu stilova, posebno onih s područja američke tradicijske glazbe, donesenu na posve nov i neočekivan način, umjetnik je naglasio vinjetama u stilu klasika Mickeyja Newburyja i Phila Ochsa. Uz njegov dobro ugođen vokal i lake harmonije s violinisticom sastava te aranžmane koji su se pretežito vrtjeli oko delikatnih gitara i njihove međuigre, čitav niz bio je iznimno podatan i čvrst. U pratećem sastavu, čiji je zvuk naviše obojila violina, poseban ton dali su čikaški jazz-glazbenici, kontrabasist Josh Abrams i bubnjar Michael Zerang (jazzy izvedba For Every Field There’s a Mole).

Iako smo ponovno svjedočili poznatu i neodoljivu Oldhamovu prebiranju po sivim područjima etike, romantike i seksualnosti, ovaj put u optimističnijem i svjetlijem izdanju, bilo je jasno da nije bila riječ o preveliku odmaku od njegova karakteristična stila. Ipak, umjetnik je, na sebi svojstven način, uspio iznenaditi stilskom toplinom u koju je sjajno umotao osebujnu spontanu verziju americane, nečega što bi se moglo usporediti s odmjerenom žestinom fino odnjegovana bourbona njegova rodnog Kentuckyja.

Velimir Cindrić