Zavodljivost ornamenata i šumova

Zavodljivost ornamenata i šumova

Izložba Matka Vekića zanimljiva naslova Simbol, znak, amblem, ornament i zločin, sastoji se, zapravo, od dva slikarska ciklusa što su simultano nastajala tijekom proteklih nekoliko godina. Iako svaki od njih može biti izlagan i zasebno, oni se na određeni način i nadopunjuju, pružajući nam cjelovitu informaciju o umjetnikovim najnovijim likovnim, ali i intelektualnim preokupacijama. Iako je, naime, rasni slikar, koji metieru pristupa strastveno i – zašto to ne reći – sa stvaralačkom radošću, Vekić motive svojih slika nipošto ne izabire isključivo po njihovoj vizualnoj atraktivnosti ili izazovnosti, a ponajmanje slučajno i na brzinu. Upravo suprotno! Predmeti ili prizori što ih se odlučuje prikazati pomno su odabrani te najčešće posjeduju i neko značenje, odnosno skriveni ikonički kôd, koji nas potom, potrudimo li se dovoljno, može uvesti i u njegova općenitija životna stajališta i nazore. Objašnjavajući kriterije po kojima se odlučivao nekom predmetu dati status ready-madea, Marcel Duchamp jednom će prigodom istaknuti kako mu je najvažnije da ga on u estetskom smislu ostavlja posve hladnim. I Vekić, kada govorimo o čisto estetskim svojstvima predmeta što ih slika, postupa na sličan način. Ali, prema njihovim potencijalno značenjskim komponentama on će se posve drukčije odnositi. Svaki naslikani predmet/prizor u Vekićevoj interpretaciji, naime, znači određenu metaforu, nešto što bi nas neizostavno trebalo potaknuti na razmišljanje.

U prvom dijelu izložbe nalaze se slike većih dimenzija s prikazima posve banalna kič-predmeta. Riječ je o malom rešetkastom fenjeru čija je izvorna namjena stvaranje ugođaja. Vekić, međutim, u tom fenjerčiću vidi utjelovljenje kaveza, dakle nečega što opterećuje, ograničava i sputava. U središtu toga kaveza tinja slabašan plamičak što se svakoga trenutka može ugasiti. Dakako, to je ljudski duh i pripadna mu kreativnost. Ipak, vrata kaveza umjetnik je ostavio otvorenima. Oslobađanje od vlastitih strahova i predrasuda i dalje isključivo ovisi o nama samima, jedino se valja otrgnuti od privlačne sigurnosti rešetki. Ali, to nipošto nije jednostavno. Rešetke, naime, posjeduju ornamentalna svojstva, a ornamenti su neizmjerno zavodljivi. Oni su isprazna metastaza do koje dolazi nerazumnim i neumjerenim umnažanjem simbola koji se na taj način lišavaju svoje izvornosti i mogućnosti da iskazuju vrhunaravnu zbilju. Srce, ljiljan, križ ili zvijezda nekada su bili takvi simboli, a sada, ovako nanizani, postaju obična linearna dosjetka – ornament/rešetka. Između simbola i ornamenta stoji, međutim, amblem/znak. On nije isprazan poput ornamenta. Dapače, promišljen je, ali i opasan; često označava ideologije što teže nadzoru i manipulaciji. Tek nakon što simbol poprimi karakteristike i namjene amblema/znaka moguće ga je – u završnoj fazi – utopiti u intelektualno ograničavajućem ornamentu. Promatrajući Vekićeve slikarske varijacije s temom fenjera/kaveza, neizostavno se pitamo hoće li se plamičak u njima ugasiti, ili će se ipak rasplamsati te napustiti njegove sputavajuće okvire. Najstrašniji rasplet bio bi – a slikar nas upozorava i na tu mogućnost – kada bi duhovni plamen postao umjetan i lažan, sačinjen od obične tkaninice, ventilatora i žućkasto-narančastog svjetla.

Drugi dio izložbe Vekić je posvetio vlastitim slikarskim verzijama – riječ je o nizu od četrdeset slika zajedničkoga naziva TV izbor – prizora što su se afirmirali posredovanjem TV-ekrana. Može ih se, kako je to učinio i autor predgovora u katalogu izložbe Tonko Maroević, podijeliti u nekoliko skupina: prikazi svima nam prepoznatljivih najavnih špica moćnih filmskih kompanija (MGM, Paramount, Tristar, Columbia), dokumentarni prizori epohalnih dosega i drama (čovjek na Mjesecu, bacanje atomske bombe, Titanic), prizori slavnih sportaša u trenucima natjecateljskih uspjeha (Muhamed Ali, Jessy Owens), kadrovi iz poznatih filmova (Točno u podne, Sjever-sjeverozapad) i prikazi nekih snažnih i utjecajnih znakova (zastava EU, znak Uefe). Kao svojevrsna cezura, Vekić slika i test za boje, koji se nalazi na ekranu kada se ne emitira nikakav program. Slike su ravnomjerno raspoređene u obliku svojevrsna friza, pa prelazeći preko njih pogledom imamo dojam simulacije nemirna i svima nam poznata brza mijenjanja programa s pomoću zloglasna daljinskog aparata. Razlika je jedino u tome što se, zbog načina na koji Vekić slika, prijem čini lošim.

Iako su prizori koji do nas dopiru elektronskim putem globalni i svima poznati, mi ih ipak – ovisno o generacijskoj pripadnosti, stupnju obrazovanja, kulturi iz koje dolazimo, karakternim osobinama – doživljavamo na različite načine. Neki u njima vide znakove, drugi simbole, dok treći o njima uopće i ne razmišljaju. Posljednji su na najboljem putu da zauzmu mjesto u svojem malom kavezu.

Vanja Babić