Zašto samo glazba?

Zašto samo glazba?

Zacijelo nam je itekako poznato da su u našoj odveć neupitnoj svakodnevnosti mnoge riječi, do kojih nam je osobito stalo, odavno izgubile svoj izvorni smisao. U uskom obzoru neupitne semantike one se ponajviše svode na puko značenje, a njihov se izvorni smisao nerijetko potpuno zanemaruje i zatomljuje. Kako u tom pogledu stoji s riječima glazba i muzika? I jesu li one u pogledu značenja i smisla jednake ili različite riječi?

Tijekom svakodnevnog izgovaranja spomenutih imenica mi najčešće posve neupitno predmnijevamo njihovu istoznačnost, a da malokad ili gotovo nikada ne propitujemo bitnu različitost njihova smisla. Neprijeporna različitost njihova smisla upućuje nas na takav teško premostiv procijep, koji uza sve napore odveć ambicioznih jezikoslovaca nije moguće prevladati. Budući da nam je izvorni smisao riječi muzike odavno uskraćen, onda nije naodmet da barem djelomično pokušamo razotkriti ono što se u njoj prikriva.

Gotovo jednako tako kao što je izvorni smisao drevnog logosa, što ga djelomice naslućujemo čitajući teško razumljive fragmente tamnoga Heraklita, odavno prikriven tamom zaborava, te ponajviše reduciran na uskoću filološkoga tumačenja ili prekomjernost tzv. logičkog mišljenja, tako je i u svakodnevnoj sofističkoj semantici navlastiti smisao muzike gotovo potpuno zanemaren i zaboravljen. No bez obzira na to što smo itekako svjesni te činjenice, nadamo se da nam je svima također potpuno jasno da se izvorni smisao, prikriven u riječi muzika, ne može više nikada nanovo oživotvoriti. Dakle, makar se takvo nešto, uza sve moguće misaone napore, ne može nikada obnoviti, ipak se tješimo da je već mnogo to što u njezinu zatomljenu smislu pokušavamo donekle razotkriti te naslutiti nešto što smo odavno zaboravili. Budući da se odveć površnim semantičkim poistovjećenjem pojma muzike s pojmom glazbe uvelike umanjuje različitost njihova smisla, nije naodmet upitati je li riječ glazba doista ispunjena tolikom količinom smisla da može potpuno zamijeniti onaj smisao što se prikriva u riječi muzika. Nipošto! Zato ne bismo smjeli imenicu muzika i sve one izvedenice što se izvode iz nje tako olako izbaciti iz cjelokupna korpusa hrvatskoga jezika. Uostalom, nije nepoznato da se značenje i previše uski smisao riječi glazba prije svega odnosi na njezinu, uvjetno rečeno, materijalnu odnosno zvukotvornu dimenziju. Zašto? Zato što je njezino značenje izvedeno iz imenice glas ili iz one riječi koju su stari Grci odavno imenovali kao phôné. Sufiks ba što ga pridodajemo riječi glas ne obogaćuje previše duhovni smisao glazbe. No, valja istaknuti da je imenica glas (lat. vox) tek u duhovnom obzoru crkvene glazbe stekla osobit religiozni smisao. Od sama početka pjevanja gregorijanskih korala kršćani su s pomoću glasa kao prirodnoga glazbala (instrumentum naturale) oponašali uzorno pjevanje anđeoskih zborova ne bi li se svojim pjevanjem što više približili onoj glazbi a cappella koju su oni imenovali kao nebeska i božanska muzika (musica coelestis et musica divina).

Dakle, kada je riječ o glazbi kao navlastitoj vrsti umjetnosti, onda nas ista riječ ne usmjerava na neki osobito zanimljivi smisao. Kada se govori o muzici, onda svakako valja upozoriti da se u njezinu značenju prikriva neiscrpni smisao. Iako je općenito poznata činjenica da riječ muzika potječe od božica muza, ipak nam valja upozoriti da se na značajnost tog neiscrpnog božanskog smisla što su ga božice muze naslijedile od oca Zeusa i majke Mnemozine premalo upozorava.

Manje je poznata činjenica da stari Grci nisu imali imenicu za riječ muzika, nego pridjev musiké, koji se kao nesamostalna riječ izgovarao u sintagmi s imenicom téhne ili umijeće. Povezanost pridjeva musiké i imenice téhne tvorilo je složenicu hè musiké téhne, koju prema tumačenju izvanrednoga tumačitelja Thrasybulosa Georgiadesa treba doslovno prevoditi kao muzično umijeće ili kao umijeće muza. Time se izravno ukazuje na božansko podrijetlo muzičnoga umijeća, odnosno na takvo umijeće čija se izvorna djelotvornost i smisao stječe samo ako je čovjek primjereno nadahnut božanskim darovima muza. Dakle, pridjev musiké ne možemo nipošto poistovjetiti s istoznačnim imenicama glazba i muzika u suvremenom značenju istih riječi. Zašto? Zato jer je muzika za stare Grke bila nešto posve drugo nego uobičajena, estetikom vođena, antropomorfna glazbena umjetnina. Svemu onome u čemu su stari Grci prije Platona i u njegovo doba mogli prepoznavati, muzama nadahnuto, lijepo i dobro sviranje, pjevanje i plesanje, oni su priricali osobito božansko svojstvo muzičnog umijeća, koje je imalo iznimni odgojni smisao. Prije Platona, i u njegovo doba, odgoj (paideia) je svoj božanski učinak mogao postići samo s pomoću muzičnog umijeća. »Božanski se odgoj postiže samo pomoću Muza i Apolona« (Platon, Zakoni, 654). Čovjek pak koji je s pomoću muzičnoga umijeća težio božanskom odgoju trebao je postati ono što je Platon imenovao božanskim čovjekom (Theios anèr). A božanski odgoj čiji je učinak trebao biti božanski čovjek nije, sukladno Platonovu mišljenju, stvar gotovo posve nemisaone i prijetvorne pedagogije kao u naše uvelike obesmišljeno tzv. postmoderno doba, nego postupno utemeljenje i postojano vođenje ljudske duše u odnos prema iskonu. Takav odgoj svakako nije besmisleno kvantificiranje znanja, odnosno »usađivanje znanja u praznu (čit. nemisaonu) dušu« (Platon, Politeia, 518bc), nego njezino »okretanje prema svjetlu iz mraka« (isto: 518c) te vođenje duše odgajanika »prema onome od bića najsjajnijem, za što kažemo da jest ono Dobro« (isto: 518c). U duši takva čovjeka dobrota je nerazdvojno povezana s ljepotom. To će reći da jedino u nerazdvojnom duševnom jedinstvu ljepote i dobrote (kalokágathia) lijepa duša može ostvariti svoj potpuni (božanski) odgoj.

»Ono što je načelno vrijedilo za muzično umijeće, imalo je također jednaku vrijednost i za jezik (logos). Jer jezik je uvijek bio određena vrsta muzičnoga umijeća.« (W. Otto, Die Musen). Jezik je dakle bio cjelina, a ono muzično od njega neodvojiv sudio, odnosno njegova zvukotvorna komponenta. Ono pak što je omogućavalo sinkretičko zbivanje plesa, pjesničkih stihova i njihove muzičke komponente (pjevanja) bio je sveobjedinjujući (pravi) ritam (to eurithmos). Stoga nas odveć ne čudi činjenica da je za stare grčke pjevače i svirače postojala jedna riječ istovjetna značenja i smisla – poietai. To će reći da je poeta za stare Grke bio isto što i pjevač.

Valja nam nadalje upozoriti da se za božanski odgojena i obrazovana čovjeka, koji je bio odgojen uz pomoć muzičnog umijeća, rabio izraz muzičan čovjek ili anèr musikós, u opreci spram neodgojena odnosno nemuzičnog čovjeka (anèr amusikós). Nemuzičan čovjek bila je također istoznačnica širega značenja, a odnosila se na sve one koji svojim sluhom nisu mogli primjereno sudjelovati u božanskoj mjeri života, odnosno na sve one koji su zbog svojevrsne duševne gluhoće bili onemogućeni za primjereno osluškivanje (akróasis) i primanje božanskih darova muza. Za nemuzične ljude, koji zbog svoje duševne uskogrudnosti nisu mogli biti u dosluhu s muzama, stari su Grci također rabili naziv bánausos. A poznatija imenica banausía bila je samo podrugljiva oznaka što je označavala sveopću duševnu nemoć i nesluhovitost za mogući dosluh božanskih darova muza.

Nadamo se da smo barem djelomično uspjeli razotkriti skriveni smisao riječi muzika. Tko zna, možda se upravo uz pomoć takvih i sličnih tumačenja može donekle umanjiti pretjerana količina jednostranih predrasuda u svima onima koji istu riječ, zbog raznih političkih i inih ideoloških razloga, tako olako protjeruju iz hrvatskoga jezika. Usprkos predrasudama bitno je dakle upitati: zašto osim glazbe ne i muzika?

Krešimir Brlobuš