Zagrebačka filharmonija sprema se na dalek put

Zagrebačka filharmonija sprema se na dalek put

Maestro Vjekoslav Šutej zaslužan je za program sezone i razinu toga najvećeg i najpoznatijeg hrvatskog orkestra, koji neprekidno djeluje još od davne 1871. Pod njegovim vodstvom filharmonija u travnju 2010. priprema jednomjesečnu turneju po Sjedinjenim Američkim Državama. Tim povodom razgovaramo s maestrom Šutejem

Jeste li turneju dogovorili za vrijeme svojeg posjeta Americi kada ste boravili u Seattleu gdje ste pripremali premijeru Tosce i Portlanda gdje ste dirigirali Aidu?

– Nisam u Americi dogovarao tu turneju, jer su pregovori počeli i prije. Kako sam prije tri godine bio izrazito protiv onakve turneje kakva se organizirala u Japanu, morao sam napokon pokazati kako sam zamišljam predstavljanje nacionalnog orkestra u inozemstvu. Trebalo mi je sveukupno tri godine da u tome uspijem i mislim da sam sada postigao ono što me čini zadovoljnim.

Zašto zadovoljnim?

– Zagrebačka će filharmonija za godinu i pol ići u sedamnaest, slobodno mogu reći, najvećih gradova Sjeverne Amerike na turneju dulju od mjesec dana. Važno je da će orkestar svirati u dvoranama u kojima sviraju najveći američki orkestri, a ne u nekoj crkvi ili dvorani kako se obično činilo idući u goste našim iseljenicima. Turneju ćemo početi u Carnegie Hallu u New Yorku, u Kennedy Centru u Washingtonu, u dvorani Čikaškoga simfonijskog orkestra, kružimo Amerikom na jug, sve do Atlante, Houstona, gdje sam šest godina bio ravnatelj opere, stižemo do Zapada i posjećujemo San Francisco, Portland i Seattle te se vraćamo u Chicago, gdje ćemo održati posljednji koncert od sveukupno sedamnaest. Jako je važno da smo uspjeli dobiti Ivu Pogorelića da ide s nama kao solist, što će biti dodatna atrakcija koja će nam pomoći da lakše prodamo karte.

U čijoj organizaciji idete?

– Idemo u Ameriku u vlastitoj organizaciji, mi ćemo zakupiti dvorane, mi ćemo raspolagati novcem od prodanih karata. Računali smo, ako prodamo šezdeset posto karata, a računam da ćemo prodati i više, pokrit ćemo se. Idemo na takoreći polukomercijalnu turneju, s koje vjerujem da ćemo se uspješno vratiti, jednako u umjetničkom kao i u financijskom pogledu. U istoj sezoni, 2009–2010, sudjelovat ćemo na festivalu Praška jesen i nastupiti jednom u Smetaninoj, a jednom u Dvořákovoj dvorani, gdje inače svira Češka filharmonija. Na prvom će koncertu uz nas nastupiti hornist Radovan Vlatković kao solist u Koncertu za rog i orkestar Krešimira Baranovića, a na drugom će solist biti jedan češki glazbenik, koji još nije odabran. To se i ne bi moglo zvati turneja, jer će trajati 4–5 dana. Možda posjetimo i Brno, jer će upravo ove godine u našoj idućoj sezoni gostovati orkestar iz Brna, pa sada i mi očekujemo njihov poziv, koji ćemo povezati s tim putem u Češku.

Je li time Zagrebačka filharmonija započela suradnju s drugim europskim orkestrima na način razmjene programa?

– Kako to nismo uspjeli ishoditi od organizatora, a to je Koncertna direkcija Zagreb, morali smo sami. Inače je u svim europskim gradovima običaj, kada neki grad ugosti neki orkestar iz nekoga drugog grada, taj drugi grad pozove orkestar iz grada u kojemu je gostovao. Nekada je to bio slučaj i sa Zagrebačkom filharmonijom, pa se putovalo više. Ovdje su sada zavladali neki sitni osobni interesi kada organizatori dovode u Zagreb orkestre iz Europe i svijeta, a nikada ne počnu uopće razgovarati o tome da bi i naš orkestar mogao otići u gradove iz kojih ti orkestri dolaze. Zbog toga smo sada mi sami počeli tu vrstu razmjene. Izravni sam poticaj i ideju dobio u Seattleu, gdje simfonijski orkestar u svojoj sezoni ugosti 4–5 orkestara iz svijeta, a onda i dobije pozive za gostovanja. Mi ćemo napraviti isto, što nije neki veliki novac, a nama će pomoći da ipak odemo na neka gostovanja u inozemstvo.

U ovoj sezoni gostuje i Pekinški simfonijski orkestar. Znači li to da uskoro možemo očekivati i Filharmonijino gostovanje u Kini?

– Ne, jer to je produkcija i organizacija Muzičkog biennala Zagreb.

Prije godinu dana spominjalo se gostovanje Zagrebačke filharmonije u Kini, ali je u posljednje vrijeme to utihnulo. Što se dogodilo u međuvremenu?

– Nadao sam se da ćemo uspjeti organizirati gostovanje u Pekingu u sklopu Olimpijade, da će nas naša država poslati kao kulturne izaslanike, ali očito joj je to bilo odveć skupo. Razgovarali smo s Hrvatskim olimpijskim odborom, koji za to nije imao dovoljno novca, a Ministarstvo kulture RH nije našlo potrebnim poduprijeti gostovanje. Uvijek je problem u novcu.

Dobro poznajete prilike u klasičnoj glazbi u SAD, pa recite na koji način osmišljavate turneju i čime najviše namjeravate privući pozornost američke javnosti?

– Mi moramo iskoristiti priliku, što je Hrvatska ovoga trenutka in u Americi, to je zemlja o kojoj se priča. Nekoliko sam puta u tjedniku »Travel« vidio i po nekoliko stranica posvećenih Hrvatskoj. Neki smo dan ravnatelj Zagrebačke filharmonije Miljenko Puljić i ja bili na sastanku s premijerom Sanaderom i ministrom kulture Biškupićem i dogovorili da to ne bude samo predstavljanje Zagrebačke filharmonije u Americi, nego i predstavljanje Hrvatske općenito. Razgovarali smo i s predsjednikom Hrvatske turističke zajednice Nikom Bulićem da turneju povežemo s Danima hrvatskog turizma u svim tim dvoranama u kojima ćemo mi održati koncerte. S obzirom na to da u Americi ljudi obično dolaze po sat, sat i pol ranije na koncerte, jer od kuće do koncertne dvorane dugo putuju pa si ne mogu dopustiti luksuz da zakasne na koncert za koji su skupo platili karte, a u dvoranama su uz koncerte i opere uobičajeni razgovori s umjetnicima, mi ćemo tako uz naše koncerte organizirati razgovore o Hrvatskoj. Kada zakupimo pojedinu dvoranu, ona je naša od četiri poslijepodne do kraja koncerta i imamo pravo istaknuti svoje sponzore, plakate i filmove kojima ćemo predstaviti našu obalu i naš turizam. Možda će nekomu u Hrvatskoj to biti pomalo smiješno, ali mi ćemo cijelu turneju osmisliti na komercijalan način, vezano uz turizam, što je i uobičajeno u Americi. Ako netko primjerice kupi pedeset karata, osigurat ćemo mu popust za avionsku kartu do Hrvatske, a ako netko kupi sto karata, imat će besplatan aranžman u nekom hotelu u Dubrovniku. Povezat ćemo turizam i glazbu i činjenicu da smo ovoga trenutka vrlo zanimljivi Amerikancima. U tih mjesec dana bit ćemo pravi ambasadori turizma i glazbe u Americi.

Tko će se sve uključiti u taj velik i skupocjen projekt?

– Ministarstvo turizma, Hrvatska turistička zajednica, nadamo se da ćemo naći i neke sponzore… Moram reći da je cijelu turneju zapravo potaknuo Barr, odnosno Pliva. Barr je kupio Plivu i to je zapravo prvo veliko američko poduzeće koje je ušlo u Hrvatsku, ako ne računamo one koji su gradili neke ceste, pa su na kraju morali otići. Konačno je jedna velika američka firma, farmaceutska tvrtka Barr, dala inicijativu posredovanjem direktora Plive da Zagrebačka filharmonija posjeti Ameriku. Njima je bilo jako bitno da održimo koncerte u New Yorku i Washingtonu i dali su nam za to prvi novac. Puljić i ja htjeli smo iskoristiti priliku da, kad smo već tamo, ne ostanemo tamo samo dva dana, nego da održimo pravu jednomjesečnu turneju po Americi, gdje Zagrebačka filharmonija nije bila već 27 godina.

Koji će program filharmonija izvoditi na sedamnaest koncerata po američkim gradovima?

– Ivo Pogorelić svirat će 2. klavirski koncert Sergeja Rahmanjinova, s kojim je u ovom trenutku vrlo poznat, koliko po dobru, toliko i po zlu. Mi ćemo u svakom slučaju prije Rahmanjinova izvesti nešto hrvatsko. Osobno najviše volim dirigirati Sunčana polja Blagoja Berse, jer je to vrlo zanimljivo i dojmljivo za slušatelje zbog fanfara s balkona i trublje i pikola iza scene, a osim toga, to je vrlo prepoznatljivo naše. S agencijom koja organizira cijelu tu turneju po Americi i njezinim voditeljem Kevinom Woodom, koji je prije dva tjedna bio u Zagrebu na promociji turneje i sezone u Hotelu Westin, dogovorili smo se da istraže malo s kojim programom neki slavenski orkestar može prodati karte. Svirat ćemo upravo to. Moramo biti vrlo lukavi, izabrati nešto što dobro sviramo, a ne drsko i prepotentno izvesti nešto što bolje sviraju neki američki orkestri ili američkoj publici dobro poznati europski orkestri. Ne znam vam još točno reći. Moje je mišljenje da ovaj orkestar najbolje svira romantizam i glazbu s početka 20. stoljeća do Šostakoviča, to su uglavnom velika simfonijska djela u kojima se tempo mijenja svakih desetak taktova. To i ja najviše volim dirigirati i mislim da filharmoničari to najbolje donose. Barem nam je dosad to uvijek najbolje polazilo od ruke.

Orkestar bi se trebao maksimalno dobro pripremiti da u najboljem svjetlu zablista na turneji koja bi ga mogla povesti u novu fazu djelovanja.

Uvijek ističem da su za dobar orkestar važna dva elementa: odlični gosti dirigenti i gostovanja po inozemstvu. Vrlo je važno da orkestar svira u drugim dvoranama, za drugu publiku i za druge kritičare, a ne uvijek za iste ljude i iste kritičare, koji uvijek jednako pišu. Tako ćemo se bolje moći usporediti s drugim orkestrima. To najbolje pokazuje naše mjesto na glazbenoj karti u pogledu kvalitete. Tomu pridružujem i treće, što nažalost još nisam uspio ostvariti, snimanja CD-ova. Zagrebačka filharmonija u svojoj povijesti nažalost nema gotovo nikakvih diskografskih albuma, tek nešto malo hrvatskih djela, a morala bi imati diskografiju s ciklusima Beethovena, Brahmsa, Čajkovskog i Mahlera. To obično sufinanciraju države iz kojih orkestri dolaze, jer riječ je o svojevrsnim odnosima s javnošću neke države, ali u nas još nisu u tome prepoznali pametno ulaganje. Možda netko konačno shvati da je i to važno.

Razgovarala

Jana Haluza