Vjeran hrvatskoj književnoj tradiciji

Posmrtno slovo na komemoraciji u društvu hrvatskih književnika

Vjeran hrvatskoj književnoj tradiciji

Saznavši za smrt Zlatka Tomičića, prvo na što sam pomislio bila je Matoševa misao, da hrvatska smrt ima više ukusa od hrvatskog općinstva. Štoviše, rekao bih da se upravo u ovim trenutcima rečena Matoševa misao najuvjerljivije potvrđuje. Jer umro je pjesnik, koji nam je svima neizmjerno više davao nego što je zauzvrat primao od nas. Ali ako je smrt doista i novo rođenje, kao što je mislio Marko Aurelije osamnaest stoljeća prije nas, onda to danas može biti rađanje Zlatka Tomičića u novi pjesnički život. Život, oslobođen svakodnevnih efemernih utjecaja, neovisan o njima, provjeren i ovjerovljen jedino onim što je u tom životu bila konstanta, a to su poetski dometi njegovih pjesama i njegove proze.

Rasti i razvijati se, to u svakoj umjetnosti, poglavito u pjesništvu, znači napredovati, ali u tom razvoju i napredovanju, podrazumijeva se, ne ostajati uvijek isti. »Obnoviti se ili umrijeti«: tako je svoj pjesnički credo, načelo svoga pjesničkoga razvitka i napredovanja, definirao Tin Ujević, pjesnik u kojemu je Tomičić od svoje rane mladosti, od svojih pjesničkih početaka, gledao ne samo uzor, nego i nešto više od toga: ideal. Kad je krenuo u svoju pjesničku pustolovinu, Tomičić vjerojatno nije znao za navedenu Ujevićevu misao, ali ju je već i tada slutio instinktom izvorna pjesnika i slijedio logikom svoga talenta i žarom neumorna stvaraoca.

Ni jedan dan bez crte: i to je je pravilo Tomičić provodio, tako se barem može pretpostaviti s obzirom na volumen njegova opusa, prije nego što je znao za čuvenu latinsku poslovicu. Pisati, to je za njega značilo živjeti.

*

U prvim godinama poslije Drugoga svjetskog rata, suprotstavljajući se ideološkim pritiscima i dogmama idejne socrealističke književnosti i bezvrijednoj poeziji marševa i parola, kako se to – sjećam se – tada govorilo, neki su se mladi hrvatski pisci – i to je onodobni termin! – u vrijeme naše, kako je ja zovem, druge moderne, a to znači u doba »Krugova« i »Razloga«, okrenuli zapadnim uzorima, tražeći u njihovim djelima i tematske poticaje i stilske uzore. Uz zapadnoeuropski nadrealizam u naš književni život ušla je angloamerička lirika kao vrlo utjecajan čimbenik, koji s hrvatskom književnom tradicijom nije imao ništa ni blisko ni zajedničko.

Tomičić nije bio među njima. Poznavao je on i volio i druge velike pjesnike, ne samo hrvatske, čitao ih i često citirao, ali teme nije tražio izvan naših hrvatskih okvira niti je pjesnički izraz gradio na iskustvima tuđih jezika. Bio je vjeran hrvatskoj književnoj tradiciji, a Matoš i Ujević, dvojica pjesnika imanentnih njegovu duhu, odigrali su presudnu ulogu katalizatora, koji je pospješio, usmjerio i učvrstio samoniklost njegova velikog talenta. Uz njih valja spomenuti Kranjčevića i Nazora. Jest, u pravu su oni koji u Tomičićevu pjesništvu naziru odbljeske i tragove Whitmana i Verhaerena, ali i do njih je Tomičić stigao putem Ujevića, kao što je i do Homera ili Lukrecija došao, uvjeren sam, putem Matoša.

Pratio sam izbliza Tomičićev rast od prvih stihova u »Srednjoškolcu«, dvije-tri godine nakon Drugoga svjetskog rata. Upoznao sam ga i osobno 1950–1951. Pamtio sam njegove pjesme iz »Krugova« i kratkotrajna (njegova) časopisa »Međutim«. Zadivio me prvim zbirkama, elementarnom eruptivnošću pjesama Vode pod ledinom i refleksivnošću pjesničke proze Četvrtoga ne razumijem, koje su se pojavile gotovo istodobno, 1955. Zbližili smo se poslije zajedničke književne večeri u Vinkovcima, u prosincu 1957, na kojoj je čitao i Mađer. Tomu je zacijelo pridonio i ogled o Tomičićevoj poeziji »nagonâ i snage«, kako sam ga bio naslovio, koji je izašao početkom 1957. u sarajevskom »Životu«. Potražio sam taj svoj tekst i evo što čitam u njemu: »Njegove pjesme djeluju kao fragmenti jedne velike, u svim detaljima još nenapisane, poetske epopeje...«. Napisao sam tada još i to, da je Tomičić pritiješnjen životnim spoznajama koje su preteške za njega sama pa svoj teret želi podijeliti s čitateljem; da Tomičić nije pjesnik oblikovalac, koji strepi nad nepovredivošću forme, nego pjesnik ispovjedalac, koji »slaže tvrde riječi u čvrste, opore stihove«; da u njegovim pjesmama vidimo svoje krajolike i čujemo vjetar, promrzli lički vjetar – koji sublimira, dodat ću sada, vjetar epohe koji je prijetio da će nas pomesti zauvijek. Napisao sam i to, da se Tomičić razlikuje od mnogih drugih pjesnika i po tome što ne zna afektirati i što njegovi stihovi ne kalkuliraju s dopadljivošću. On je svoj kao stablo, napisao sam, a ta mu je samoniklost i samosvojnost pomogla da i ono što je najopasnije za lirsku pjesmu, deskriptivnost, prevlada i pretvori u pjesnički motiviranu, lirski doživljenu i potkrijepljenu osobitost. Na tim premisama izveo sam zaključak o elementarnosti Tomičićeva pjesništva. Vidio sam u tome izvornu vrijednost njegova djela, za razliku od onih koji su tu elementarnost tumačili sirovošću njegova talenta.

Otuda potječu i kontroverze, koje su i danas vidljive kad se razmatra značenje i vrijednost Tomičićeva djela i njegova rada uopće. Iako je, makar neredovito i s prekidima, završio sveučilišni studij, na Tomičića se uvijek, možda upravo zbog te neredovitosti, gledalo kao na autodidakta, pa su te predrasude utjecale a priori i na valoriziranje njegovih djela. S nekih svojih elitističkih visina pojedinci nisu zapazili da Tomičić ne paradira svojom naobrazbom poput njih, jer mu ona nije dekoracija kojom bi se htio isticati, nego mu ona pomaže kako bi teme o kojima piše, zemaljske ili eshatološke, povijesne ili aktualne, biblijske ili mitološke, opće ili intimne, kao i motive koji ga pokreću, shvatio i doživio u međusobnoj povezanosti i u cjelini života. Drugim riječima, nisu zapazili da Tomičić, poklonik prirode i života u skladu s njom, ne služi svojoj naobrazbi, nego da ona služi njemu.

Primjetljive su i kontradiktornosti u njegovu rastu, koje su uzročno-posljedično povezane s njegovom neograničenom, gotovo bih rekao poslovičnom radoznalošću. »Riječ radoznalost kao da je izmišljena posebno za njega«, napomenuo je točno i duhovito Nedjeljko Mihanović.

S tom kreativnom radoznalošću Tomičić je ostvario kvantitativno i kvalitativno impozantan opus. Samo pedantna bibliografska faktografija ispunila bi nekoliko stranica naslova zbirki pjesama, pjesničke i pripovjedačke proze, putopisa, romana, drama, esejistike i knjiga za djecu i mladež. U ovoj prigodi moramo se sjetiti samo nekih nezaobilaznih naslova, koji ocrtavaju širinu i kreativnost Tomičićevu: poslije Vodâ pod ledinom i Četvrtoga ne razumijem to su još zbirke pjesama Dosegnuti ja, Budni faun, Balada uspravnog čovjeka, Revolucionarni kalendar, Bogumilsko groblje, Zir, Hrvatsko more, Traženje bivstva, Boj s anđelom, Vražje oko, Sunčeva djevica, Hrvatska, ljubavi moja, Povratak u postojbinu duha, Zemlja obećana; pa kratke priče Bijela vrana, romani Krilati magarac i Tajanstvena ruža, putopisi Nestrpljivi život, Put k Meštroviću, U zemlji Samovoj, Nin, Bosnom ponosnom, Slavonijom, zemljom plemenitom, San o Irskoj, Kutjevo, Dan ljeta u Švedskoj, Zemljom Humskom, drame Kain, Petar Svačić i Sveta Hrvatska, studije i eseji Slavonija u pripovijestima i putopisima Josipa Eugena Tomića i Reforma duha; zbirka basni Nema blaga nad slobodom; a gdje je još njegova politička publicistika, gdje izdanja na stranim jezicima u Italiji i Francuskoj, Kanadi i Sjedinjenim Državama, gdje rukopisni dnevnici i nekoliko pripremljenih, ali također neobjelodanjenih knjiga beletrističkog i političko-publicističkog karaktera!...

Gledajući njegovo djelo u cjelini, nije teško uočiti da Tomičićev svjetonazor, njegova životna uvjerenja, politička i filozofska, nisu bila plod lektire nego empirije; on ih nije usvajao iz knjiga, nego ih je stjecao u životu. Ona su plod njegova osobnog iskustva.

Tolike tisuće stranica stihova i proze, beletrističke, esejističko-kritičke i publicističke, mogao je u tih šest desetljeća napisati samo pisac kojemu je pisanje bilo jedino zanimanje. I doista, nakon nekoliko mladenačkih godina provedenih u novinskim redakcijama, Tomičić se, prvi iz prvoga našeg poslijeratnoga književnog naraštaja, upustio u još jednu rizičnu pustolovinu: avanturu profesionalnog književnika. Bio je to podvig koji je podrazumijevao samopouzdanje, ali i hrabrost.

Tomičiću zaista nije nedostajalo ni samopouzdanja ni hrabrosti. I jedno i drugo crpio je iz privrženosti idealu slobode. Njegova težnja prema slobodi bila je neutaživa. U njoj je vidio jedini smisao svih čovjekovih nastojanja, njegova djelovanja u cjelini, pa i života sama. A istina je bitni preduvjet slobode. Malo je hrvatskih pisaca Tomičićeva naraštaja koji su se tako sigurno vinuli do te spoznaje, a još ih je manje koji su je prihvatili i ugradili u svoj književni program. Nikakve prijetnje, nikakva zlostavljanja, ni progoni ni zatvori, nisu ga mogli pokolebati. Nikakva ponižavanja ni omalovažavanja, nisu ga mogla uvrijediti. Pjesnik koji je dubinom pjesničkoga glasa ispunjavao duše i srca svojih čitatelja i budio u njima najuzvišenije emocije, jobovskom je strpljivošću trpio prešućivanja etablirane naše oficijelne kritike.

Samopouzdanja i hrabrosti nije mu nedostajalo ni kad je 1968. pokrenuo »Hrvatski književni list«. Samo godinu poslije znamenite Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, netom se stišala hajka na nju i njezine potpisnike, Tomičićev HKL došao je kao novi izazov i poticaj, da se održi i ojača svijest koju je zanijetila Deklaracija, da taj žar ne zgasne u zaboravu. A da je taj cilj postignut, dokazuje organizirana hajka kojom je dočekan. Oni isti jugokomunistički orjunaši i unitaristi koji su se digli protiv Deklaracije, ti isti bjesomučnici, istim rječnikom opasnih prijetnji i političkih optužbi, okomili su se sada na »Hrvatski književni list«. Nećemo u ovoj prigodi spominjati imena, nomina sunt odiosa, ali neka su od njih i danas među nama, djelatni i sada na crti svoje jugokomunističke svijesti, zlorabeći slobodu koju su u danima svoje svemoći uskraćivali svima koji nisu mislili kao oni. A radilo se upravo o slobodi i samo o slobodi i ni o čemu drugome! Zagovarajući pluralizam, »Hrvatski književni list« slijedio je (samo znatno radikalnije) ideju »Krugova«, a prethodio koncepciji »Hrvatskog tjednika«. Već u prvom broju HKL-a objelodanjen je Tomičićev uvodnik Sloboda istine, koji je bio i zamišljen i shvaćen kao program. Jasno, morao je izazvati gnjev Centralnoga komiteta. Sloboda? i to još istine?! Izazov je bio prevelik, a da bi mogao biti toleriran. K tome, list nije bio elitistički koncipiran, nego populistički, a to je i najviše smetalo komunističkoj totalitarističkoj vlasti. Elitistički list još bi nekako i progutali, ali list koji prodire u najšire slojeve naroda i koji najširi slojevi naroda sve više prihvaćaju, o čemu svjedoči i stalan rast naklade iz broja u broj, dosežući već i dotad nezamislivih četrdeset tisuća primjeraka, to nikako nisu mogli progutati. Hajka je postajala iz dana u dan sve oštrija i prijetnje sve opasnije, zabrane sve realnije, a da će sve završiti kaznenim progonima i dirigiranim sudskim osudama, to se već tada moglo predvidjeti.

Predviđao je to i Tomičić i računao s tim. Ali ga ni to nije zadržalo. Jer on je znao i više, vidio i dalje: znao je da je sloboda na pomolu i vidio ju je ostvarenu. U jednoj od svojih Poslanica Hrvatima, 1970, napisao je: »Kako god je naša današnja situacija zamršena, ja sam uvjeren i ja znam da se ona mora u najskorije doba riješiti na način zadovoljavajući za cijeli hrvatski narod, pa povoljno i za sve one koji s tim narodom zajedno žive!« I dalje: »Našim patnjama već jednom mora biti svršetak! A svršetak je tu – pred nama! Vjerujte u to, braćo Hrvati! Vjerujte, jer bez vjere u sebe, u Hrvatsku i u svoju budućnost ništa ne možemo postići.« Mnogi smo se u ono doba, misleći jednako i želeći reći to isto, služili ezopovskim jezikom, kamuflirali metaforama i aluzijama. Jedini je Tomičić imao smjelosti reći to tako izravno, jasno i razgovjetno.

U Tomičićevu smirenu, pronicavu pogledu bilo je nešto toplo, ali i nešto zagonetno, proročko, gotovo mistično. Ali on nije bio mistik, premda je sam o sebi tako mislio. Čvrsto ukorijenjen u ovo tlo, u svijest hrvatskoga naroda, u njegovu povijest i stvarnost njegovu, Tomičić je svoj misticizam preobražavao u neku višu javu, kako bi rekao Cesarić, iz koje se njegovu duhovnom oku otvorio jasniji i obuhvatniji pogled na život i svijet. Njega su oči, kao nekada Matoša, kao nedavno Tina iz realnosti uzdigle u tu višu javu, iz koje se vidi dalje i dublje.

Zagreb, 22. lipnja 2008.

Dubravko Jelčić

Posmrtno slovo na komemoraciji

u Društvu hrvatskih književnika,

23. lipnja 2008.

Hrvatska

Hrvatska, ljubavi moja

Hrvatska, ljubavi moja,

i ovdje sam tvoj sin,

i ovdje sam tvoje ime

i tvoj sjaj.

Hrvatska, djevojko moja,

svuda mislim na tebe,

u svakoj zemlji te sanjam,

u svaki te nosim kraj.

Hrvatska, gujo pod kamenom

s golim trokutima i ilirskim mjesecom

– tko na te s mržnjom stane

past će mrtav od otrova tvoga.

Hrvatska, zvijezdo na nebu,

tvojom pomoću stekoh sile svijeta,

svjetlost jesi što pada na ruke

iz tijela i krvi raspetoga Boga.