Univerzalnost bez satiričke oštrine

Univerzalnost bez satiričke oštrine

Komedija Samoubojica ruskoga dramatičara Nikolaja Robertoviča Erdmana u kazališnoj povijesti ostala je zabilježena kao štivo za čije su se prvenstvo izvođenja potkraj 1920-ih međusobno nadmetale dvije jake redateljske osobnosti, Stanislavski i Mejerholjd. Njezino je uprizorenje ipak izostalo jer drama nije zadovoljila cenzore tadašnjega sovjetskog političkog režima. Okružje domaćega glumišta četrdesetak godina poslije ipak je bilo naklonjenije pa se mnogi s nostalgijom prisjećaju duhovitih dijaloga u režiji Božidara Violića i dojmljivih glumačkih ostvarenja ansambla Kazališta Gavella. Dramska zbivanja smještaju se u vrijeme Lenjinove nove ekonomske politike, koja je donekle ublažila posljedice boljševičke centralizirane privrede bez tržišta i robne razmjene, razotkrivajući protuslovlja revolucionarnih parola i turobne svakodnevice, isticanja važnosti rada usred nezaposlenosti, brige za čovjeka i ograničavanja njegovih sloboda. Erdman nasljeđuje realističku odrednicu o zrcaljenju društva, preuzimajući shemu gogoljevskih situacija i tipskog uobličavanja karaktera nevidljivih ljudi s egzistencijalnoga ruba. Kao i Gogoljevi junaci, Erdmanov Semjon Semjonovič Podsekaljnikov bez konkretnih je i izraženih poroka, a njegova tragično-ironijski intonirana sudbina ne proistječe iz unutarnjih sukoba lika, nego je rezultat spleta različitih dramskih odnosa. Zaplet izrasta iz naizgled obične svađe supružnika oko hrane i muževih prijetnji samoubojstvom. Aktualnost postavljanja Erdmanova teksta satiričnoga naboja o likovima koji se iz vlastitih ideoloških uvjerenja žele okoristiti Podsekaljnikovim samoubojstvom i danas jamči imanentna kritika vladajućega sustava. Redatelj Eduard Miler u ovogodišnjoj scenskoj realizaciji Samoubojice s glumcima Narodnoga pozorišta Sarajevo, kojom su gostovali na zagrebačkim Danima satire te na velikogoričkim Goričkim večerima, oslanja se upravo na takvu univerzalnu primjenjivost dramskoga predloška. Dramaturginja Žanina Mirčevska u prilagodbi predloška likove svodi na dramski oprečne funkcije djelovanja. Suprotstavljanjem društvene inteligencije i svećenstva, umjetnosti i obrtništva, obveze i zabave, potom i prostornim sabijanjem prizorišta visokim zidovima s mnogo vrata te sivilom scenografije (scenografkinja je Marijela Hašimbegović) Miler potvrđuje alegoriju sustava unutar kojega je djelovanje pojedinca beznadno i izjednačeno sa životom krtice, ali ustrajući isključivo na općenitosti, tu zamisao ne obogaćuje suvremenim kontekstom. Totalitarni režimi i komunistički programi bilo koje vrste, promatrani unutar okvira bivše jugoslavenske formacije, odavno ne šire strah te podsjećanja na negdašnju inačicu bigbraderovske kontrole i životne ugroze ne pogađaju oštricu satire. Zato bi današnja Bosna i Hercegovina s aspekata etničke i religijske netrpeljivosti, teritorijalne razjedinjenosti, kapitalističkih diktata, korupcije i nezaposlenosti bila itekako plodno analitičko tlo. Kad je drami već uskratio kontekstualizaciju, Miler je morao imati u vidu da dimenziju univerzalnog i tipsku polarizaciju može iznijeti samo iznimno nadahnuta gluma. U neujednačenosti glumačkih izvedbi leži i glavnina problema sarajevskog uprizorenja Samoubojice. Složen lik nesuđenoga samoubojice Podsekaljnikova i medija manipulacije Aleksandar Seksan gradi na retorici umjesto na unutarnjoj motivaciji. Kako predstava odmiče, Seksanova se uvjerljivost u stupnjevanju prijelaza od besposličara koji tradicionalnu poziciju glave obitelji održava plahim samouvjeravanjem do oca ruske misli koji drzovito telefonira s Kremljom raspršuje te na kraju postaje svejedno je li živ ili nije. Tada i dubokoumne misli koje se mogu potkrijepiti posve realnom situacijom, primjerice Neću umrijeti niti radi vas, niti radi sebe, niti radi čovječanstva. Ostavite sebi ratove, požare, potrese, a meni dajte život. I plaću!, gube na snazi. Ejla Bavčić kao Podsekaljnikova žena Marija Lukjanovna blijeda i suzdržana, tek se na mahove usuglašava s Podsekaljnikovim. Scenski je habitus Marijine majke Serafime Iljinične u interpretaciji Nisvete Omerbašić oličenje uniformne staljinističke muškarače. Sva komičnost lika proizlazi iz njezine prenaglašene pojave, u službi održanja ideološkog aparata nedovoljno opravdane poništavanjem ženstvenosti. Cehovski predstavnici te predstavnici inteligencije, Damir Kustura kao mesar, Amina Begović kao pogrebnica, Miraj Grbić kao pisac te Ermin Sijamija kao intelektualac, utjelovljenjem beskrupuloznih lešinarskih spletkara povremeno dosežu razinu burlesknih obrata, no veći dio scenskoga zbivanja ipak upada u statičnost. Edhem Musić u ulozi popa Jelpidija nenametljivošću i odmjerenošću pronicava smutljivca postiže zavidnu razinu interpretacije, premda se situacija trgovanja tijelom posebno mogla razigrati uvođenjem perspektiva preostalih dviju religija relevantnih u bosansko-hercegovačkoj sredini. U ostalim ulogama nastupili su Mirvad Kurić, Amra Kapidžić, Boris Ler te Muhamed Jamaković.

Ivana slunjski