U čovjeka je žeđ starija od vode

U čovjeka je žeđ starija od vode

Ova knjiga nije ni udžbenik ni katekizam – pred nama je književno djelo koje treba pročitati ne zato što ćemo nešto novo naučiti, makar roman pruža svu silu zanimljive povijesne građe, nego će nam u riječima i rečenicama nepoznatih likova biti došapnuta naša vlastita iskustva, dvojbe i nemiri. Dobit ćemo sugovornika i usput prepoznati sebe.

Zagonetno 13. stoljeće je tu i samo treba otvoriti knjigu te uroniti u zagubljena vremena: naći ćemo ideje, duhovnost, događaje, okolnosti, dvojbe, strahove, radosti i veselja. I čini mi se da otada i nismo previše odmaknuli, napredovali, kako to s ponosom znaju reći tehnolozi i dijalektičari. Odlutali smo, zalutali, a gladne su nam ptice pojele mrvice kojima smo tako razmetljivo obilježavali put. Prestali smo slijediti vječno, postali smo više potomstvo Dedala, majstora-tehnologa, nego djeca iskonskih knjiga mudrosti. Poletjeli smo u visine i nisu nam se rastopila krila, izašli smo iz labirinta neukosti i praznog straha, ali i dalje glavinjamo, nesigurni, a samouvjereni. Dosegnuli smo udaljenosti što smo ih nekad jedva i maštom obilazili i – opet ništa! I danas, isto kao i prije osamsto godina, jednako je teško staviti u istu vreću Isusovo odricanje od siromaštva i žuti sjaj crkvenih riznica, Isusovu trnovu krunu i grimiz, Isusovu neposrednost i tvrdi protokol njegovih slugu, sućutnost evanđelja i okrutnost pravovjernih.

Svaki je pisac svjestan svojih moći i ograničenja, svjestan stvaranja iz sama sebe, nadahnuća i svoje nemoći da u potpunosti upravlja stvorovima svoje mašte. Gotovo smo sigurni da su mašta i zbilja dva odvojena svijeta i da ih dobro razlikujemo. Na taj način samouvjereno svjedočimo zbilju, stvarni događaj, opip nevjernog Tome, i u njega se zaklinjemo rijetko kad sumnjajući u svoj postupak. Uvjereni smo da su činjenice i fikcija, san i java, stvarno i nestvarno, dva odvojena svijeta. Ali zašto se onda jednako dobro sjećamo doživljenog kao i mašte ili sna? Otisci zbilje, mašte i snova, jednako ostavljaju tragove, njihova je »težina« ista i jednako zbiljna. Sjećanje je naš cjelovit identitet, i po tom identitetu mašta je ravnopravna zbilji i san jednak javi. Franjo iz Asiza je mistik; njegov instinkt ljubavi nema granica i ne zaustavlja se na stvarnom i nestvarnom, opipu i mašti. Za Pokornika svi su tragovi jednake dubine, pritisnuti jednakom stvarnošću, on posjeduje moć da ovlada mišlju koja je punina života – jednako vizija i opipljiva stvarnost.

Čin kreacije (pisanje) u stvorenje ulijeva pravi život: slobodu, izbor i želju, stoga su književni likovi svoji, čak oholi, svojeglavi i neposlušni. Koliko sam puta zamišljenom liku namijenio drukčiju sudbinu, narav i postupak! Isto sam uočio i kod Mirotvorca u Bolonji. Likovi su ponijeli dio sile, vlastitu volju i, izabravši svoj put i odredište, usprotivili se autorovoj želji. Nije li se isto dogodilo u Edenu? Koliko god smo lice Božje, u sebi nosimo slobodu izbora, želju, i ta nas je želja odvojila od Stvoritelja i odvela u sužanjstvo vlastite odluke.

U čovjeka je žeđ starija od vode – želja gospodari čovjekom, prianja uz dušu i odvaja od prvih stvari. Jedino ispunjenje pobjeđuje želju, a ispunjenje nosi klicu nove, još veće i snažnije želje. Ona je vladarica ljudskog roda i samo su joj mistici i proroci odolijevali.

Danas, kad se književna djela stvaraju zbrkanim i olako ispisanim rečenicama svakidašnjice, kad se tugom od vlastite volje grade palače riječi, kad samozatajnost izaziva podsmijeh, treba se zamisliti nad ovakvim djelima. Masovna je kultura u strahovitu zamahu, nestrpljenje pandemsko, a koruptivna zajednica usplesana i nabijena banalnim; profano je zaposjelo svaku ideju pa se samoprijegor Škuncinih likova, njihova cjelovitost, danas doimlju prašno, nestvarno i (pre)strogo. Ali to je nevažno, mnoštvo je ponekad više slabost nego dobitak.

Veliki znalac srednjovjekovlja i dobar književnik, Umberto Eco, jednom je rekao kako je bolje neku znanstvenu tezu/hipotezu pretočiti u roman nego je suhoparnu pročitati pred pospanim znanstvenim skupom ili je objaviti u malotiražnoj znanstvenoj periodici. Nije samo riječ o broju čitatelja, nego znanstvena teza otkriva krutu poziciju i stajalište autora, to je, uostalom, i uvjet znanstvenoga rada, a istina je znanosti jedva dostupna. Međutim, forma romana pruža mogućnost da se autor igra i svoj nemir sakrije iza mnogih likova, da svoj solilokvij sumnje i ushita pretoči u raspravu, dijalog, čak šutnju i aporiju, da dokraja ostaje sakrito koje od rečenih mišljenja zastupa.

Dok piše Mirotvorca u Bolonji, Škunca je odveć osjetljiv na ljudsku sklonost oholosti, ali nije dotučen gorčinom i ne sapleće se o svoj habit, o svete zavjete i životni izbor. Ne sudi teško, nego usvaja svečev misterij skrušenosti i bit dobrote. Ovo nije ulizničko škropljenje svetom Franji nabožnim mislima, ili pak povijesna inventura pravovjerja i krivovjerja zreloga srednjeg vijeka, nikakva zakašnjela smjelost, već razborito štivo seniornog teologa nadahnuta likom i djelom sveca, zgrožena ljudskom tvrdoćom i licemjernim dvojbama sva ova stoljeća od Golgote do propovijedi u Bologni ljeta Gospodnjega 1222.

I opet se vraćam na književne likove, naše tihe sugovornike, dok smo im riječi stavljali u usta i poslije, kad su otisnuti u knjizi krenuli čitateljima u pohode. Autor gubi dio identiteta velikodušno ga darujući likovima i tako postaje jedan od njih i dio svih.

I, na koncu, moram spomenuti Margaritino pismo i toliko iščekivanu svečevu propovijed u posljednjem poglavlju. U početku sam bio uvjeren da je Škunca barem nešto imao u rukama, nečije svjedočenje, makar kakav zapis, prijepis od nekoliko rečenica, nešto povrh skromna opisa Tome arhiđakona. Ali ne, autor je toliko uronio u duh vremena, u svečevo svjedočenje Biblije, da su zapisane Margaritine rečenice i Franjina propovijed izletjele iz autora. Mašta je dotaknula autorovu iskrenost, iskustvo vodilo ruku, i smijem reći da u ovoj knjizi imamo zapisan vjerodostojan Franjin govor i duh franjevaštva. Škunca je bio ondje, u Bologni, na Piazzi Maggiore, čuo i zapisao.

Davor Velnić

Ulomak iz romana Mirotvorac u Bolonji

Pellegrino i u tom času pokaza svoj specifični nemir. On se i inače u našim razgovorima pokazivaše posve autentičan čovjek, pa ni činjenica da je sada u dvoru svoga ‘dojučerašnjeg’ učitelja ne oduze mu slobodu. Osim toga visoko ga je cijenio i sam magistar Tiberio, jer je za Pellegrina predviđao visoko mjesto u krugu studija. Pellegrino usta i kaza:

»Doista, moglo bi se kazati da Antikrist stvara heretike... Ali, dalje vas pitam: tko stvara Antikrista? Uvjeren sam, učeni magistre, uvjeren sam, prijatelji, u ovo: Gospodin Isus Krist imaše samo jednog neprijatelja, potpunu opreku svojemu božanskom biću, a taj neprijatelj bijaše svijet farizeja. Ti revnosnici Zakona u sebi ne imađahu ništa od Isusova proročkog poslanja. Sva njihova snaga bijaše u ovozemaljskoj uspješnosti. Ništa od duhovnih nakana Našega Gospodina ne stajaše u njihovim dušama... Ništa, prijatelji! Taj soj ljudi, to je Antikrist! Onaj farizejski krug ‘krojača’..., to je Antikrist.«

»Pa da, Antikrist je lažni svjedok o duhovnim vrijednostima koje on u dubini svoga bića niječe i od sebe ih odgoni...«, nastavi Pellegrinovu misao magistar Tiberio, te kao da dobi nadahnuće, produbi razmišljanje. »Antikrist je zapravo svjetovan čovjek koji trajno živi u laži, pretjerano susretljiv u svekolikom svojemu ponašanju. Duh Antikrista je duh potpune svjetovnosti, koja se u svojemu vrhu svodi na bogatstvo, vlast i uživanje bez moralnih načela. Znade se da su vladari i poglavari iznad svih drugih ljudi obuzeti upravo rečenim duhom. Zato se može kazati da su takvi carevi i kraljevi, potom i takvi niži vladari i poglavari u službi Antikrista. To su u pojedinim slučajevima osobe za koje se može kazati da jesu Antikrist. Ne bijaše li Henrik IV. jedan takav Antikrist?«

»Čujte me, prijatelji«, kaza Petronio, »kvarenje kršćanstva dolazi od svjetovnosti svjetovnih poglavara. U tim se krugovima stvara, da tako kažem, koncentracija svjetovnosti. Farizejski duh je razrađen u tančine, jer on doista jest jedino jamstvo ovozemaljske uspješnosti: privid moralnog ponašanja prema van i studiozno namještena, lažna briga za drugoga osiguravaju trajanje vlasti i moći. Sve se postavlja i uspostavlja tako da vlast i moć bude zajamčena sa svom sigurnošću. I da bi to doista tako bilo, svjetovnost svjetovnih poglavara mora tražiti ‘zaštitu’ duhovnih poglavara, ali uz posve jasan uvjet: duhovni poglavari moraju preuzeti ‘duh svjetovnosti’, moraju sličiti svjetovnim vladarima i poglavarima, jer samo tako postaju ‘vjerodostojni’ služitelji vlasti i moći. Samo jedno im svjetovna vlast ne dopušta: ne smiju težiti da preuzmu svjetovnu vlast u svoje ruke. Tu je izvor činjenice da takvim duhovnim poglavarima posta svojstveno ‘služenje’, ali ne Božjem narodu, kako uči Evanđelje, nego svjetovnoj vlasti.«