Trend festivalskih afirmacija

Hrvatsko filmsko stvaralaštvo u europskim razmjerima iliti kako će se hrvatski film izboriti za svoje mjesto u nadolazećim globalizacijskim procesima

Trend festivalskih afirmacija

Domaći film u posljednje vrijeme postaje festivalski prepoznat segment nacionalne kulture, a za posvemašnju integralnost nedostaje mu samo potpun odmak od potencijalnog epigonskog manirizma, autentična posvećenost vlastitome izrazu i – jasan imidž

Izbjegavani od strane domaće publike, minorizirani od strane nacionalne kritike, hrvatski filmovi trendovski (posljednjih nekoliko godina) potvrdu sve više dobivaju – na izvandomovinskim festivalima. Počesto prepoznati kao vrijedni naslovi, vrsnoće kakvu kategorija europskog filma zahtijeva, hrvatski celuloidni radovi sustavno se nameću kao dio integralne i respektabilne kinematografije, koja, čini se, upravo doživljava svoj procvat. Nagrade se množe u svim aspektima filmskoga stvaralaštva – od animacije (na najboljim zasadama zagrebačke škole crtanoga filma, nagrade na najcjenjenijem festivalu animiranoga filma na svijetu – onom u Annecyju, ove godine zaslužili su Veljko Popović za film Ona koja mjeri /nagrada FIPRESCI/ i Simon Bogojević Narath s Moranom /posebna nagrada žirija/), preko dokumentaraca (Ivona Juka 2006. za film Što sa sobom preko dana nagrađena je u Wiesbadenu na festivalu GoEast) do, najviše pod budnim okom javnosti, dugometražnoga igranoga filma (primjerice, film Tu redatelja Zrinka Ogreste nagrađen je posebnom nagradom žirija – Kristalnim globusom, na Festivalu u Karlovim Varima 2004, brojne uspjehe doživio je i Armin Ognjena Sviličića, da spomenemo samo neke naslove). Također Sviličićev naslov – Oprosti za kung-fu, prikazan je u Berlinu u sekciji International Forum of New Cinema, Živi i mrtvi Kristijana Milića te Trešeta Dražena Žarkovića i Pave Marinkovića uvršteni su u službeni program 31. međunarodnoga filmskog festivala u švedskom Goeteborgu, a u službenom natjecateljskom programu čuvenoga Tribeca Film Festivala u New Yorku 2006. bila su i Dva igrača s klupe Dejana Šorka.

Vrijedan dio hrvatske kulture

Iznimno je pohvalna i nužno potrebna provedbena sustavna financijska intervencija Ministarstva kulture, koje uistinu dosljedno, kvalitetno osmišljenom kulturnom politikom prema filmu, organizira inozemnu promidžbu domaćih celuloidnih dostignuća – primjerice na sajmovima u Cannesu i Berlinu. Tako su ona u svibnju na kanskom tlu u hrvatskome paviljonu prezentirana svim zainteresiranim kupcima – gledateljima i(li) distributerima. Također u organizaciji Ministarstva kulture (zajedno s Film Society of Lincoln Center i hrvatskim Generalnim konzulatom u New Yorku), potkraj prošle godine održano je i najveće predstavljanje hrvatske kinematografije ikada održano izvan Hrvatske – manifestacija Dana hrvatskoga filma, pod naslovom Izvan granica: nastanak hrvatske kinematografije, podjednako uključujući stariju, kao i najnoviju filmsku produkciju. Slične smotre održane su i u Los Angelesu te već četvrtu godinu zaredom u Chicagu. Ipak, za što bolju promociju male kinematografije poput naše pomoći mogu ne samo odnedavno dostupni nam europski filmski fondovi poput Eurimagea ili Medije, odnosno počesto uspješne koprodukcije (bosanskohercegovačko-austrijsko-njemačko-hrvatska koprodukcija Grbavice Jasmile Žbanić donijela je berlinskoga Zlatnog medvjeda), nego i programi poput CineLinka – popratnoga programa Sarajevo Film Festivala, čija je svrha pomoći filmašima u nalaženju inozemnih producenata za svoje projekte; zapravo plodne platforme nastanku nekih budućih pozornosti vrijednih filmova.

I iako je najveći hrvatski uspjeh svih vremena i najpoznatiji hrvatski film u inozemstvu crtani film, jedini hrvatski film dobitnik nagrade Oscar – Surogat Dušana Vukotića iz daleke 1961. godine, vrsna hrvatska ostvarenja, s nagradama ili bez njih, itekako postoje – uz Sviličićeve naslove te spomenuti Tu, u samu su vrhu svakako i Radićev Što je Iva snimila 21. listopada 2003, Hribarov Što je muškarac bez brkova ili Ostojićeva Ta divna splitska noć, da ne zadiremo u ostale filmske rodove. Stoga nam ne smije izmaknuti istinska poanta kako dodatno unaprijediti uspjeh ovog u inozemstvu vrlo moćna segmenta hrvatske kulture – zdušnim radom na imidžu hrvatskoga filma kako bismo u što kraćem razdoblju imali pozornosti vrijednu – svjetsku kinematografiju, s vlastitim prepoznatljivim mjestom u nadolazećim globalizacijskim procesima.

Katarina Marić