Tehnologija protiv tehnike

Tehnologija protiv tehnike

Nuždan je civilizacijski pomak u znanosti, tehnici, kulturi i društvu. Nuždan je pomak od disparatnog k integrativnom ili, kako to danas hrvatski bioetičari nazivaju, pluriperspektivnom mišljenju

Ova knjiga predstavljena je na znanstvenom skupu Sedmi lošinjski dani bioetike, Mali Lošinj, 9–11. lipnja 2008. i nastavlja se na djelo Tehnika, temelj kulture – zagovor hrvatske budućnosti istoga autora, Graphis, Zagreb, 2003.

Knjiga sadrži 111 članaka profesora Čatića i 14 članaka odjeka na njegove članke o zaštiti okoliša i zdravlja. Točno sto objavljeno ih je u dnevnim novinama »Vjesnik«. Većinska je tema plastika: osobito PVC »kao materijal burne prošlosti, ali i svijetle budućnosti«. Ostale su teme: ozon i freoni (u žarištu zanimanja javnosti početkom devedesetih godina), nanočestice, dopunski izvori energije te uporaba plastičnog otpada. Tvrdi da bi nanooza (bolest uzrokovana nanočesticama) mogla biti opasnija od azbestoze, jer se nanočestice ne mogu vidjeti.

Prva misao nakon što sam prelistao rukopis knjige bila je: Čatić ne šuti. Rijetki su tehničari koji na taj način izazivaju čitatelja. U svakom članku ima jedno ili više zrnaca papra. No, naša tehničarska zajednica jedva se da izazvati (otprilike jedna reakcija na deset Čatićevih članaka). Opravdanja nema, a uzroke šutnje možda treba tražiti u rasponu od rezigniranosti do straha. Ili možda u načelu »samo onaj rad koji se može vrednovati novcem nešto vrijedi«. Najblaže rečeno, većina tehničarske zajednice pridržava se stare latinske poslovice Si tacuisses, philosophus mansisses (Da si šutio, ostao bi mudrac).

Razloge šutnje tehničarske zajednice, po mojem mišljenju, treba najprije tražiti u rezigniranosti. Slavoj Žižek, slovenski filozof i teoretičar psihoanalize, u knjizi O nasilju piše:

»Bilo bi prejednostavno tvrditi kako je sablasni duh tog samoprobuđenog čudovišta (tj. kapitala, opaska Z. B.) koje slijedi svoj put ne obazirući se na humanost ili probleme zaštite okoliša tek ideološka apstrakcija i da iza nje stoje stvarni ljudi i predmeti na kojima se temelje proizvodni kapaciteti i resursi kruženja kapitala na kojima se on hrani poput golema parazita.«

Riječ je o metafizičkom plesu kapitala koji sama sebe pokreće omogućujući promjene u svakidašnjem životu i katastrofe. Od koga zatražiti promjene ako se ne mogu prepoznati stvarni ljudi koji podupiru sablasnu logiku kapitala?

Teškoću identificiranja stvarnih ljudi izrekao je prof. Čatić u emisiji o znanosti Hrvatskog radija Drag mi je Platon od 25. lipnja 2008. godine ovim riječima: »Ja mogu kazati da naš predsjednik Vlade ima savjetnika za znanost, ali nema savjetnika za tehnologiju.«

Tehnolog, a poslije i kulturolog, Čatić prigovara šutnji tehničara. U članku I znanstvenici bi trebali povikati: Mi smo protiv! (»Vjesnik«, 15. ožujka 2006) piše:

»Nekad su inženjeri zauzimali jasne stavove, pa su npr. spriječili gradnju jedne željezničke pruge (1921.). Ali danas znanstvenici s područja tehničkih znanosti tipično hrvatski šute. Zauzeti su važnijim poslovima, brojenjem radova u raznim podatkarama.«

Možda je autor svoj kulturologijski pristup najbolje sažeo u najzaokruženijem članku u kojem raščlanjuje zamisao pretvaranja plodova zemlje u hranu za strojeve, umjesto da su hrana živih bića. To je ujedno i jedan od posljednjih članaka u knjizi pod naslovom Uzgojeni – plastika i gorivo; članak koji je objavio časopis »Polimeri« (4/2007), a preuzeo časopis »EGE« (energetika, gospodarstvo, ekologija, etika) posvećen ne samo tehnici (energija) nego i zaštiti okoliša i etičkom djelovanju.

Uzalud tehnolog i kulturolog Čatić plače za tehnologijom. U 18. stoljeću, kada još nije započelo međusobno razdvajanje društvenih i tehničkih znanosti u 19. stoljeću, Beckmann je definirao tehnologiju kao »sveobuhvatnu znanost o isprepletenosti tehnike, gospodarstva i društva«. Danas živimo u doba tzv. instrumentalne racionalnosti. Tehnika ide (ne znam kamo) po nekoj trajektoriji ne obazirući se na stvaranje privacije i uništavanje prirode. Zato je potpuno razumljivo da autora zaokuplja povećanje jaza između bogatih i siromašnih te zaštita okoliša i zdravlja (otuda i naslov knjige Tehnika, zaštita okoliša i zdravlja).

Nedvojbeno, došlo je vrijeme da se zapitamo trebamo li novu paradigmu življenja. Thomas Kuhn kaže da nove paradigme kvantno mijenjaju svijet. Siguran sam da se popravljanjem postojeće paradigme ne da ništa učiniti. Zar to ne pokazuje jedna reakcija na otprilike deset članaka Igora Čatića? Zar to ne pokazuju i brojni tzv. znanstveno-stručni skupovi čije zaključke političari čitaju, ali ne uvažavaju.

Potrebno je naučiti kako se na Zemlji može živjeti bez njezina uništavanja. Potrebno je razviti holističko mišljenje, odnosno holističku svijest. Na svakom je pojedincu da poradi na sebi i da djeluje na druge ljude. Kao što čini Igor Čatić.

Zvonko Benčić