Svjetlost i disciplina mašte

Dominique Jurić – vitraji 1997 – 2007, Bernard Tirtiaux, Ivana Mance, Stanko Špoljarić, Marina Tenžera, Renato Baretić, vlastita naklada, zagreb 2008.

Svjetlost i disciplina mašte

Rijetko koji medij, odnosno umijeće, odlikuje toliki simbolički naboj kao umijeće izrade vitraja. Raznobojne ostakljene plohe inkorporirane u crkvenu arhitekturu stoljećima očaravaju i ushićuju ljudsko oko, ali i dušu. Vjernike i druge namjernike oni uvode svojim efektima u prostor mistike i kontemplacije ne samo kroz slike, prikaze koje nose, nego i kroz vlastitu simboliku. Vitraj se, naime, smatra simbolom bezgrešnoga začeća – svjetlo prolazi kroz vitraj kako bi stvorilo sliku, a tako je i božansko svjetlo prošlo kroz Djevicu Mariju koja je rodila Krista.

Zlatno doba produkcije vitraja dogodilo se u razdoblju srednjega vijeka, posebno u Francuskoj. Usavršavala se u razdoblju romanike da bi u doba gotike, kada su se postupno zidne plohe sve više rastvarale u fantastične ostakljene površine, doživjela svoj apogej. Odmicanjem stoljeća vitraj postupno gubi svoje povlašteno mjesto. U minulom dvadesetom stoljeću vitraju se ponovno okreću fovisti i kubisti. Pojedini umjetnici, napose oni koji su u svojem izričaju promicali sakralnu, ili bolje rečeno duhovnu dimenziju, rado su svoje vizije pretakali na obojeno staklo. Marc Chagall, primjerice, vitrajima je oplemenio crkve u Francuskoj, Njemačkoj i Švicarskoj te jednu sinagogu u Izraelu.

Nedavno objavljena dvojezična, hrvatsko-engleska, monografija Dominique Jurić – vitraji 1997 – 2007. upozorava na činjenicu da je to umijeće, nakon prinosa Krizmanića, Pomorišca, Trepšea i Dulčića, opstalo i na suvremenoj hrvatskoj likovnoj sceni. Dominique Jurić preduvjete za bavljenje vitrajem stekla je u obiteljskoj staklarskoj radionici te u širokom edukacijskom okviru – studirala je etnologiju i povijest umjetnosti (iz koje je izradila diplomski rad kod profesora Ive Maroevića) na zagrebačkom Filozofskom fakultetu te slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (diplomirala je kod profesora Eugena Kokota). U svojem likovnom izrazu osobito njeguje tradicionalnu tehniku vitraja, koju je usavršavala na studijskim putovanjima u Švicarskoj i Francuskoj.

Monografija u autoričinoj nakladi okupila je tekstove majstora vitrajista Bernarda Tirtiauxa te povjesničara umjetnosti i likovnih kritičara Ivane Mance, Marine Tenežera i Stanka Špoljarića i književnika Renata Baretića. Za razumijevanje vitraja dragocjene su Tirtiauxove misli o majstoru koji je »prepušten svojim očima, u ravnoteži između nebeskog i zemaljskog, između duha i tijela tvari«. Osim simboličkog i tehničkog tumačenja (»doticanje vatre i zraka«) ovaj navod možemo prispodobiti i tematskoj raznolikosti u djelima Dominique Jurić – od Krista, križa, ženskog akta, vegetabilnih i animalističkih motiva do apstraktnih, geometrijskih kompozicija te kompozicija koje uporište primjerice imaju u glagoljičkom alfabetu (slova, odnosno riječi, stilizira do samostalne ornamentalne vrijednosti, ne zaboravljajući pritom značenje, ili ih kao u slučaju vitraja Rab pridružuje označeniku).

Promišljanjima boje, svjetlosti i tvari Dominique daje snažan senzualni biljeg, ne dopuštajući da je inherentna svjetlucava zavodljivost medija odvede u kič ili pak u puko oslanjanje na njegove efekte. Naprotiv, u skladu sa svojim školovanjem i senzibilitetom ona tehniku primijenjene umjetnosti promeće u »vlastiti umjetnički izraz« (Ivana Mance), a sam vitraj odvaja od zidne površine, dajući mu »karakter štafelajne slike« (Stanko Špoljarić), odnosno čineći ga samostalnom »staklenom slikom« (Marina Tenžera).

Renato Baretić u radovima Dominique Jurić zapaža istu onu disciplinu mašte koju je prije više od pola stoljeća u književnosti prepoznavao Ivan Slamnig. Tom disciplinom ona lakoćom i elegancijom svjetlosti povezuje prošlost, stari zanat i vječne teme sa suvremenošću, dajući im onu, danas tako nasušnu, auru mistike i užitka.

Barbara Vujanović