Stoljeća hrvatskoga pjesništva u jednoj knjizi

Stoljeća hrvatskoga pjesništva u jednoj knjizi

Ante Stamać poeziji je posvetio najveći dio književne i akademske karijere. S jedne strane bio je jedan od istaknutih pjesnika okupljenih oko književnoga časopisa »Razlog« šezdesetih godina prošloga stoljeća, a u posljednjih dvadesetak godina nagrađivan je za sonete koje, zbog dorađenosti, višeslojnosti i proživljenosti, mnogi smatraju najboljim dijelom Stamaćeva pjesničkoga opusa. U zasad posljednjoj, zbirci pjesama Vrijeme, vrijeme, koja je prošle godine dobila nagradu Tin Ujević Društva hrvatskih književnika, Stamać svoj, versifikacijski raznolik, pjesnički slog otvara bogatoj erudiciji te produbljenim filozofičnim i mudroslovnim uvidima u egzistenciju i esenciju, u svojevrstan obračun sa samim sobom i svijetom na sjecištu nutarnjega i vanjskog vremena, vremenitosti i vječnosti.

Notorna je pak činjenica da je Stamać već desetljećima jedan od naših glavnih teoretičara književnosti, usredotočen ponajprije na strukturalističku i semiotičku njezinu raščlambu, a njegovi mnogobrojni prinosi kroatistici zahvaćaju raspon od Bašćanske ploče do suvremene hrvatske književnosti, navlastito poezije. U mnogostrukom spoznavanju značenjske, izrazne i svjetotvorne dimenzije konkretnoga pjesničkoga teksta, spleta njegovih funkcija i strukture njegovih znakova, nipošto nije na posljednjem mjestu Stamaćeva višedesetljetna književnokritička zauzetost i prevoditeljsko posredovanje temeljnih anglofonih i germanofonih imena europske književne teorije i poezije.

Ipak, poznato je da je njegova osobita strast, kao uostalom i strast onih koji čine ne odveć brojnu, ali zato snažno involviranu poetsku sektu, ponajprije hrvatska poezija, i to u cjelovitu njezinu dijakronijskom i sinkronijskom luku. Stamać je to možda najsažetije izrazio u tekstu u kojem je ocijenio da je »tuđi semiotički sustav možda moguće naučiti. Ali se samo u vlastitom semiotičkom sustavu može živjeti.« Kako pak pjesništvo smatra »posebnim slučajem« jezika, odnosno najpotpunijim izrazom »vlastitog semiotičkog sustava«, gotovo je zakonito Stamaćevo nastojanje da vlastito viđenje i tumačenje toga sustava, koji, kao i mnogi od nas, doživljava kao jedan od najdubljih obzora vlastite egzistencije, stvrdne u knjizi kao što je Antologija hrvatskoga pjesništva – od davnina pa do naših dana.

Ona je stoga, uz mnogobrojne i nedvojbene objektivizacijske kriterije u tumačenju hrvatskoga pjesništva i njegova antologijskoga izbora, istodobno i jedna od najstamaćevskijih knjiga u kojoj je naš autor, podarivši nacionalnoj kulturi tek drugu antologiju cjelokupnoga tijeka hrvatske poezije, dao i neku summu vlastite zaokupljenosti domaćim pjesništvom. Rekoh tek drugu jer, usprkos intenzivnoj nagnutosti hrvatskoga pjesništva nad samim sobom u prošlome i početkom ovoga stoljeća, dosad je njegov cjelokupni razvoj antologijski zahvatio samo Vlatko Pavletić u poznatoj Zlatnoj knjizi hrvatskog pjesništva. Stamać se, i prema vlastitome priznanju u predgovoru svojoj antologiji, uvelike oslanjao na spomenutu Pavletićevu knjigu (uostalom, na koju bi se takovrsnu knjigu u cjelini uopće i mogao osloniti!), no baš na njezinoj podlozi mogu se vidjeti i razlike u Stamaćevoj koncepciji.

On, naime, nije imao ambicije tek implicitna interpretiranja tradicije samim izborom određenih pjesnika i određenih pjesama, nego i jasna ekspliciranja svojih metodoloških smjernica pri izradi antologije te književnoteorijskih i književnopovijesnih artikulacija golema korpusa hrvatske poezije i načina njegove antologičarske redukcije. Zato Stamaćeva knjiga, uz antologičarsku, ima i književnopovijesnu dimenziju, posebice u devet ogleda koji uvode u temeljna obilježja pojedinih književnih i općekulturnih razdoblja, i to od teksta naslovljena Jesen srednjeg vijeka sve do teksta Suvremeno mnogoglasje o poeziji od 1990. do danas. Ti su eseji pisani istodobno kao kondenzat golema znanja o spomenutim razdobljima hrvatske poezije i suverenoga vladanja raznovrsnim usmjerenjima teorije književnosti, ali i kao visokoprohodno tekstualno tkivo koje svojim karakterom jasno očituje upućenost ne tek uskostručnome čitateljstvu, nego i široj publici, koja u tim tekstovima može ukratko saznati najvažnije stvari o višestoljetnome razvitku domaćega pjesništva.

Razlika Stamaćeve antologije u odnosu na Pavletićevu je ipak i nešto snažnije sažimanje sama pjesničkog korpusa uvrštena u knjigu pa je u Stamaćevoj antologičarskoj inačici uvršteno stotinjak stranica manje samih poetskih tekstova. To je autora prisililo da se usredotoči na same vrhove hrvatskoga pjesništva pojedinog razdoblja, kako u smislu imena tako i u smislu izabranih pjesama pa je mnogo toga što je također vrlo vrijedno u našoj poeziji moralo biti izostavljeno. Time je Stamać, usprkos svoj ekstenzivnosti zahvata u nacionalno pjesništvo, zapravo kušao uspostaviti razmjerno sužen kanon onoga što hrvatska književna, kulturna pa i najšira narodna zajednica doživljava kao najbolje u dugim stoljećima domaćega pjesničkoga sačinjanja. Zato bi bilo pogrešno sitničavo nabrajati tko je sve ispao iz antologije, jer su sva uistinu najveća imena hrvatskoga pjesništva (uz njih dakako i mnoga od onih koja su nešto manje važna) ipak u knjizi. Riječ je ipak o tome da šest ili sedam stoljeća poezije cijeloga jednog naroda treba stati u knjigu od devetstotinjak stranica!

I nije možda (što bi mnogi prigovorili) tako nedostatno rješenje da se zaglavlje antologije koncipira kao svojevrstan provizorij današnjice jer, ako već i imamo lucidnih i opsežnih teorijskih opisa pjesništva u posljednjih petnaestak godina, antologijski izbori iz najnovije poezije još su u prevelikoj mjeri obilježeni naglašeno subjektivnim kriterijima pojedinih antologičara. Očigledna je i Stamaćeva nenaklonost prema takozvanom pjesništvu jezičnoga iskustva pa ga tek na kapaljku pripušta u svoju antologiju, no možda je i poštenije da on antologijski ne prosuđuje o nečemu što je posve suprotno njegovu ukusu. Stoga, neka taj dio hrvatskoga pjesničkog iskustva u povijesnu cjelinu inkorporira neki budući antologičar, koji će biti posebno, teorijski i iskustveno, nadahnut da probere tekstualističko vrhnje!

Na kraju zaključimo da će, uza sve predvidljive zamjerke i drukčija viđenja (od koncepcije, periodizacije i antologičarske selekcije do uočavanja određenih očiglednih tehničkih pogrešaka u izradi knjige), ipak najbolja i najargumentiranija kritika Stamaćeve antologije biti tek neka buduća takovrsna antologija jednakoga dijakronijskog obuhvata koju će se, na temelju slična teorijskoga i praktičnoga poznavanja cjelokupne hrvatske poezije i na temelju jednako čvrstih antologijskih kriterija, valjda odvažiti napraviti neki budući upućenik u pjesništvo.

Davor Šalat