Smrt je resetirala svjetove

Smrt je resetirala svjetove

Je li se, s ovim novim pjesmama, resetirala i poezija Branimira Bošnjaka? Odgovor bi bio potvrdan, no ne smijemo smetnuti s uma ni to da se pri resetiranju računala vraćaju i stari, već davno uneseni programi. A ti su programi već dobro poznate konstante Bošnjakova pjesništva: neizvornost i trošivost svijeta i jezika koji izmiču svakom čvrstom sustavu i značenju; biofilna čežnja za parcijalnim značenjima u sitnišu svakodnevice; tijelo kao sinegdoha te biofilnosti, odnosno ulomak zbivanja sama života koji se opire tumačenju, ali i negiranju; izronjeni lirski subjekt koji se razmjenjuje sa svijetom, ali istodobno i razmjenjuje svijet za sama sebe. Stoga, kada Bošnjak kaže: »Mi smo nitko i ništa s pogledom«, zapravo implicira da, usprkos svoj bezličnosti svijeta, postoji neki subjekt koji govori (»Mi«), da je on pak posve neodređen (»nitko i ništa«), da je, međutim, i tako neodređen subjekt sjedište vitalističkoga protoka (»pogled«) koji ga svagda povezuje s onim što mu je izvanjsko, drugotno. U čemu bi pak bila novost koja se dogodila pri spomenutom poetskom resetiranju? Čitajući nove Bošnjakove stihove, pričinja nam se da je spomenuto resetiranje izazvala tema smrti ili barem njezine velike blizine. Smrt se i ovdje nudi u svojoj tradicionalnoj dvostrukoj ulozi: ona s jedne strane uništava, a s druge strane otvara posve novo razumijevanje života, te konačno dokida svaku smislenost ili tek uvodi u neku potpuniju zbilju. Ta je dvostrukost izražena i u brojnim Bošnjakovim oksimoronima koji izražavaju paradoksalnu, no zato ništa manje stvarnu novost: »Sada u smrti osjećam da živim«. Pa pred smrću više ništa u životu nije tek sitniš, a istodobno sve je sitno u odnosu na nju. Takva oksimoronska stvarnost, čiji je ustroj zapravo poetski, samu pjesništvu podastire nove mudrosne i fantazijske mogućnosti (»Smrt je resetirala svjetove«). A zasigurno jedan od svjetova koje je »smrt resetirala« jest i preobraženi, novim dimenzijama obogaćen, svijet Bošnjakova pjesništva.

Davor Šalat

JEDINO U SMRTI

Jedino u smrti osjećam da živim

Njena ljubav nosi me

Kao dijete nespremnu majku

Puka briga nije ljubav

Ljubav drugačije pruža ruku

Kako bi ti sklopila oči

Usnuvši tvoje snove u svojima

Tako smo blizu i nijedan rat

Ne može nas odvojiti od nas samih

Od toga smo jedino živi

Samo u smrti osjećam da živim

S tobom sam u svakom trenu

Tvoje brige: ne brini!

Okrutna ljubav grli sve

Što nam je htjelo zauvijek

Zatvoriti usta

Sada u smrti osjećam da živim

POSVUDA OKO NAS

Tamo gdje se umire

Trenutak je i da se živi

Jednostavna značenja

Ugrabljena su

Otvaraju se rane

Nijeme poput boli

(Upamti ovaj zaborav)

Zdravlje se izležava

Usred bolesti

Strah nas hrabri istinom

Tako smrt

Donosi dobre vijesti

(Upamti ovaj zaborav)

Uz čaj i dvopek

Maleni trak sunca

Svijet je opet providan

U tamu šaljem

Slike koje me gledaju

Dok smrt donosi dobre vijesti

(Nastoj upamtiti zaborav)

UPRAVO KAD SE NIŠTA NE DOGAĐA

Nagnuta nad ranu gleda

Kako smo u krvi

Svi pomalo slični

Krv još svjedoči neku strast

Iako iz nas izlazi

U njoj se još ogleda

Sebe gleda u nama

Iako samo djelić ničega

Svako zrno sve pamti

Odlaze čitavi svjetovi

U meni je njeno lice

U mojoj krvi kupa oči

Čitav krvavi svijet

Koju njezine suze ne mogu isplakati

Dok svi odlaze

Dok me svi ostavljaju

Sva krv miriše po njoj

SKUPLJAČ LONACA

Probire li smrt suđe života?

Posudu s čajem koju sam

Jedva dohvatio

Otimamo li se o nju?

Mala kineska ultraljubičasta

Baterija

Već je nestala

Tu je nekim čudom kutomjer

Mobitel je isključen

Uobičajila se javiti

Slati poruke

Dok mi gladi mokro čelo

Na njezinu šutljivu masku

Crtam kiflu mladog mjeseca

Hoće razgovor

Od njega će netko umrijeti

Prepustiti joj vrh stola

9. veljače 2007.

ISPOD TREPAVICA

Sve su slike priljubljene

Jedna uz drugu

Pretapaju se i usputno razgovaraju

Stisnutih okvira

Smrt je resetirala svjetove

Naseljene u bezbroj memorija

Sikstina Versailles Uffizi

Sklopila mi je oči

Što će s tim dečkima

Koji se živahno

Gibaju elektronima

Ne videći ništa osim Svega

POTJERANI S PLACA

Među vlatima trave sjedimo

Ovo je prognanstvo prije u stepu

Nego kakav ogledni arboretum

Nudi nam obraz, a drugi skriva

Iza divlje smokve koja vreba u dubini

Na sve strane klorofil trlja obraze

Namoćene suzama

Ozbiljna glazba čak potresna

Čini da smo do suza radosni

Ta u onom smo dijelu vrta

Iz koga slobodno možemo izaći

Kraj kopljastih kaktusa otrovnih

Oleandara preko kojih

Naziremo crno vino kojim se slade susjedi

Raskalašeno se tucajući rubovima čaša

A čaše liju kristalne suze

U ljubavnom grču zvonke radosti

HABEAS CORPUS

Tijelo se besramno nudi

Rukama nogama ustima grudima

Peri uši i ono iza ušiju!

Već ti se prijeti: spasi me!

Toliko si činio za mnoge

Učini nešto za mene, tvoje tijelo!

Uzmi me u naručje pričaj mi priče

Cigareta

Kao uskličnik između

Dvije radosne rečenice

Dok ti sivi oblaci dima

Feniraju umornu glavu

Nema nam spasa tijelo moje

ONO ŠTO SE TROŠI

Iza nečitkog teksta neki Kinez

Nastoji ugravirati stvarnost

Ona postoji već tisućama godina

Tjeskoba gužva ubilježenu zbilju

Kako znati što sada s njom

Što je bila jučer što je danas

Smije li se smijati licem bez smijeha?

Smije li gristi ono od jučer?

Smije li živjeti sutra?

Kako će sada biti nekada

Ili možda nikada

Oko nas čitavi kontinenti

Otkriveni, dakle bez budućnosti

Svuda svijet skriva brbljavu nijemost

Bože, ako te izgovore hvataju se za grlo!

To su čisti pabirci lagana koprena

Skriva istrošena lica

Dok nas gladna usta gutaju

Puna naše tako ukusne pjesme

ZBILJA

Zaista

Ne može čovjek

Tek tako zakoraknuti:

Dok hodaš sve je nevidljivo

Počevši od koraka koje si

Možda učinio

A možda i nisi

Zbilja svijeta

Naizgled

Sve je

Bez

Značajnija

Privid se gotovo

Približio

Koračajući s tobom

Nije samo zbilja

Nekako izgubljena: kad gledaš

U daljinu

I u njoj je u trenu sve

A potom ništa

Zalazi Sunce

Ono nije samo izgubljeno

Ono ništa više ne obasjava

I jezik je tek

Njegova šutnja

MEĐU OČIMA KOJE SU SVE VIDJELE

Htio sam zavoditi svijet kako bih i sam

zaveden i neranjiv stigao do samih granica

s kojih oko vidi i smrt i kruh

i osjeća glad koju ne utažuju:

donose mi djelić sebe, trenutak

koji naginju nad lice iznenada se urezuje

u svu tu stečenu slobodu

Govore tolikim jezicima

i na samom dnu zvoni jezik srca

a nitko ne preuzima krivicu

i svi su u zanosnoj povorci

Ona pamti svu razliku svijeta

no, nezahvalan sve sam zaboravio

izbrisao sve što oko razumije

kad kaže: vidiš me!

Mi smo nitko i ništa s pogledom

nagni se nad otvorene oči i vidjet ćeš

tamnu dubinu okna, učini ga providnim

i popit ćeš ga sa svakom čašom vode

Tako svatko može na svoju stranu

Živjeti, popiti čašu vode

LJUBAVNA

Još brisala je slatku suzu kojom potvrdila je ljubav

Usni koja uze gorki zalog uzdišući

I već joj sretno lice obasjano novom je ljubavlju

U trenu prelazi oceane oluja i u smrtnoj

Opasnosti predaje se do kraja

Ljubavi novoj

Na njezinoj moćnoj zraci

Kupa se kao vrabac u ljetnoj prašini

Ljubav ništa nikomu ne duguje

Vlastitim kamatama živi trošeći

Glavnicu tuđih srca

Evo nas kako kao ubogi prosjaci

Molimo da nam sve uzme i pamet

Pomete za sobom

Ne bismo li ubrali taj dobitak

ČUDA KOJA NESTAJU

Ima li čuda u tome

što čudo iznenada

čudljivo gubi šašave

upitnike koje šalje uokolo

Pijem kavu i to više nije

ona kava koja prilazi

sa svih strana kako bi

razdragano mahala

budnosti na sve strane

Nagnut nad tamnim kiklopom šalice

gutljaj po gutljaj

sjedim u ostarjelu svijetu

Netko kreše oganj

udarajući kamenom o kamen

i ljutit ga baci

kao bezvrijedno palidrvce

na sve suhe riječi našega svijeta

MALENE STVARI

Malene stvari kao nekada

čitavo brdo prekriva magla

sitni šljunak i kapi prljave rose

nisam radostan nešto u meni

još vidi složenu jednostavnost svijeta

u kapi vode plivam

koja se sretna otvara

zadržavajući dah

RASTAVA POVIJESTI

Ono radosno između ljudi, ono

što nije samo sada nego zauvijek

usta dodiruju usta i pamte okuse

cimeta i slatke sline, a potom naslanjaju

i koriste ramena vrat uho

taj ulaz u labirinte čije tajne

jednostavno otkrivaš poljupcem

Mirišu mokri šinjeli i lica

jednako tonu u njihov povratak:

tu si tu si tu si tu si

jesi li samo san dozvao

ili si potpuno nov kao onaj stari

koji miriše na rosu i južne kiše

tvoj miris i da si tu poput

svih drugih žena koje čekaju

a ti: već si na ramenu i već je

svijet drugih mirisa oko nas i već

i druge žene mnoge koje su tu neprestano

zamjenjuju one kojih ima previše

Tako sjedinjene one odlaze

jer nisu bile zajedno tamo gdje

zajedno je bilo potpuno samo

Povijest završava suzama žena

i muškaraca u kaputima na kiši

Ljubav se hrani mirisom znoja

sve do samog dna tijela koje

golo stoji i hoće progovoriti

grlom koje još nikoga nije dozvalo

Pjesme iz nove zbirke

Svrhe malih stvari (SMS poruke)