Smijeh iz prošlosti

Smijeh iz prošlosti

Način kako je Svečana večera postavljena u Komediji nije izbjegavanje banalne doslovnosti, nego naprotiv, upravo zamagljivanje jasna pogleda

Kad je Krešimir Dolenčić postavljao Revizora u Dramskom kazalištu Gavella, smatrao je da ga može ostaviti u Rusiji i uglavnom u povijesnom vremenu izvornika zato što svaki imalo pametan gledatelj pri spomenu svih društvenih bolesti koje Gogolj raskrinkava može nabrojiti barem pet aktualnih domaćih slučajeva. O njima izvještavaju mediji svih vrsta pa Revizor i dalje živi kao dramski tekst, a njegovi likovi čine se neuništivima i vječnima. Ivo Brešan o bolestima društva sve zna, točnije znao je. No, ako za njega i dalje jest sve isto, ne mora biti za one koji su rođeni kasnije, i koji danas u Kazalištu Komedija u čudu gledaju neki grb s nekim datumom i šest sljubljenih baklji, neke zastave s poznatim bojama, ali i zvijezdom koja je izgubila dio sjaja te pritom slušaju rečenice o samoupravnom socijalizmu.

Svečana večera u pogrebnom poduzeću, posljednja ovosezonska produkcija Kazališta Komedija, u režiji Zorana Mužića, postavljena je na ta dva gotovo po svemu nesukladna temelja – s jedne strane govori o općem, a s druge o vrlo posebnom, ali to je posebno za društvo kojem se danas obraća tek prošlo svršeno vrijeme. To ne znači da je Brešanov tekst izgubio na vrijednosti, ali adaptirati se može, ili barem transponirati. Ako već ne u vrijeme sadašnje, jer za to bi trebalo hrabrosti koje Komedija nema i ne želi imati, onda barem u ideološki i povijesno neutralni prostor. Tako bi se razriješila dvojba koja ovu predstavu guši i čini je tek poligonom za glumačke eskapade, pokoji vješti redateljski potez i smijanje publike koja je u prošlim vremenima živjela pa danas sa smiješkom zaključuje: Svi su oni isti!

Dakako, likovi koje Brešan izvrgava ruglu na sceni i danas su ovdje, kao i Bukara iz Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja, ili Ptice nebeske, čiji je zametak, čini se, upravo u Svečanoj večeri, iz koje su poslije zasluženo odletjele u televizijski i knjižni format. Ti vječni Murina, Bajdo, Kozlina i slični danas više ne govore o partiji i proletarijatu, svećenika više ne mrze nego mu se ulaguju, dok se fraza o narodima i narodnostima, ne samo snagom riječi, pretvorila u tek bezlične građane na putu u Europu. Ipak, i danas svi, što je jedna od najtočnijih rečenica u komadu, zaboravljaju sva svoja neprijateljstva kad se na stolu pojavi janjetina. Možda tu poraznu činjenicu, koja je rodila nekim od najzabavnijih stranica literature uopće, ne treba doslovno ilustrirati, ali način kako je Svečana večera postavljena u Komediji nije izbjegavanje banalne doslovnosti, nego naprotiv, upravo zamagljivanje jasna pogleda.

No, kad je već redatelj Zoran Mužić htio tako, a dramaturginja Lidija Zozoli u tome mu nije pomogla, mogao je barem malo bolje paziti da ta konstruirana sličica ostane vjerna do kraja, pa da se riješe i neki glumački problemi. Najprije govor, koji čak i ni bolji dio ansambla Kazališta Komedija ne uspijeva održati konstantnim. Pritom je najmanji problem Don Felicio Vida Baloga, kojeg vjerojatno nitko nije ni pokušavao privesti nekom drugom dijalektalnom izrazu od onoga koji promiče i izvan kazališta, dok je najveći upravo Igor Mešin kao Murina, direktor pogrebnog poduzeća, središnja figura komada s najviše teksta. U spretnosti scenskoga gibanja, poslovične mimike i gestikulacije koja tek ponekad uspješno nadiđe granice pervanovskoga humora, on zaboravlja idiom kojim bi se trebao služiti pa sa zveketava dalmatinskog izvornika prelazi na tvrdi hercegovački kad god dramska situacija postane imalo složenija, točnije onda kad ne izgovara monolog sjedeći za pisaćim stolom. Davor Svedružić pak od sama početka drži se negdje između ta dva pola, dok Ivica Zadro zbog uloge otežalom gestom i razvučenim načinom ipak zadržava svoje jezične obrise. No, sve je to manje važno od bljedunjave izvedbe Vinka Kraljevića u ulozi Mikca, rješenja zapleta cijelog komada i jedne od rijetkih moralnih vertikala u Brešanovoj antiutopiji. Njemu pripada velika, tragična završnica, ali taj je monolog glumački najslabiji dio predstave, kao da se i Mužiću žurilo da preko njega i njegove smrti što brže prijeđe na sljedeći geg s karikaturama koje su napravili Saša Buneta, Tomislav Martić ili Goran Malus.

Iako je za pola koplja bolja od Komedijina prosjeka, Svečana večera u pogrebnom poduzeću zato je ipak najprije smiješnica. Treba je pamtiti zbog znakovita guranja trojice na dvosjedu, ali i ta je osamljena metafora sitnih duša ipak preslab danak Brešanu. Smijeh ponekad liječi, ali smijeh sigurno udaljenim prošlim vremenima zapravo je eskapizam, čista suprotnost izvorniku upisanoj kritici.

Igor ružić