Skandal jamči naslovnicu u novinama

Skandal jamči naslovnicu u novinama

Istaknutoga znanstvenika, profesora povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i dugogodišnjeg aktivnog člana Matice hrvatske Ivicu Prlendera (Dubrovnik, 1957) uz Dubrovačke ljetne igre veže dugogodišnja suradnja, a proteklih je šest godina njihov ravnatelj. U drugome mandatu susreće se s problemima u realizaciji programa najdugovječnijega hrvatskog festivala, a nekih smo se dotaknuli i u ovom razgovoru...

S kojom svotom festival ove godine raspolaže i koliko izdvaja Ministarstvo kulture?

– Ministarstvo kulture izdvaja pet milijuna kuna. Ta je razina financiranja postignuta 1999, kada je Ministarstvo kulture prvi put, nakon izlaska iz poratnoga razdoblja, izdvojilo ozbiljan novac i taj je iznos ostao nepromijenjen. Posljednjih šest godina porasla je potpora Grada i Županije, tako da bi ukupna svota ove godine trebala iznositi četrnaest milijuna kuna, odnosno oko dva milijuna eura. Pola tog iznosa jamče nam Grad, Županija i Ministarstvo, a drugu polovicu postižemo vlastitim prihodom, i to od prodaje ulaznica, marketinških i tehničkih usluga, sponzora i donatora. Kao jedan od najstarijih europskih festivala Igre su od 1956. dio europske integracije festivala. U tom kontekstu, usporedbe radi, proračun Salzburškoga festivala prelazi pedeset milijuna eura, Avignon 35 milijuna eura, a umjetnike angažiramo na istom tržištu.

Ipak, uspijevate održati kvalitetu programa unatoč ovakvoj financijskoj situaciji?

– Na polju komorne glazbe, u širem smislu riječi, Dubrovački festival ima jedan od najboljih i najuvaženijih programa među svim europskim festivalima. A to uspijevamo zbog ugleda festivala i odnosa umjetnika prema njemu. Umjetnici nastupaju po, za festival, daleko povoljnijim uvjetima. Kada se naš proračun uspoređuje s drugim hrvatskim festivalima, onda je on znatno veći, ali Igre su produkcijski festival, i nemaju svoga ansambla. To je drukčija pozicija nego ona drugih festivala, koji se produkcijski oslanjaju na kazališta kojima je festival produljena ljetna sezona, čemu se doda nekoliko gostujućih predstava i umjetnika. Takav je model drukčiji od dubrovačkog. U njemu nema ništa loše, naprotiv – on je vrlo racionalan. Ali, presudno drukčiji!

Ali Dubrovačke ljetne igre ulaze u koprodukcijske projekte s Kazalištem Marina Držića, zagrebačkim HNK...

– U svim kazališnim suradnjama dragocjena nam je ušteda koju postižemo koristeći se kapacitetima radionica kazališta za proizvodnju dekora i kostima. Suradnjom dobivamo i prostor za pokuse, tako da dio produkcije možemo obaviti u Zagrebu. Time se smanjuju troškovi smještaja umjetnika u Dubrovniku. Koprodukcija s dubrovačkim kazalištem suradnja je s ansamblom u kojemu je više gostiju nego članova, a i pokusi Darse farse Matka Sršena održavaju se u Zagrebu. Ta je praksa dala dobre rezultate i omogućila da naše predstave, prilagođene za zatvoreni prostor, gostuju izvan Dubrovnika. Protekle smo sezone u HNK u Zagrebu imali četiri izvedbe Sna ljetne noći, iduće bi sezone ta predstava trebala ići u Budimpeštu, Debrecen i Salzburg, dok ove sezone gostuje na Splitskom ljetu. Posebnost je i jedinstvenost našega dramskog programa u tome što autor predstave, u dogovoru s nama, ima mogućnost angažirati ansambl kakav želi. Time je Dubrovnik jedino kazališno mjesto u Hrvatskoj gdje redatelj može napraviti svoj dream team. Redatelj tako postaje izbornik hrvatske glumačke i kazališne reprezentacije. To je dobro i Hrvatska mora imati barem jedan takav festival.

Ovogodišnji dramski program posvećen je obljetnici Držićeva rođenja te su premijerni naslovi Darsa farsa Matka Sršena i Glasi iz planina Renea Medvešeka, prema Zoranićevim Planinama i Držićevoj Tireni, dok su ostale predstave gostujuće produkcije Držićevih drama?

– Obilježavanje obljetnice rođenja Marina Držića započeli smo prošle godine Dolenčićevom režijom Arkulina, jer nam je bilo jako važno postaviti poznati Držićev tekst, koji je dio njegovih sabranih djela, ali je bio iznimno rijetko izvođen. Razlog tomu bio je i taj što, po mojoj procjeni, senzibilitet 70-ih i 80-ih nije znao što bi radio s tim djelom. Arkulin tretira podvojenost ličnosti, što je problem mnogo bliži našem vremenu. Željeli smo afirmirati taj izvrstan tekst. Radili smo i Držićevu majstorsku radionicu Dum Marinu u pohode, čija je namjera bila dvojaka. Prva je bila stvaranje dobre predstave, što je kazalištu uvijek konačni cilj, a druga je bila napraviti masterclass kojim smo željeli najmlađi naraštaj hrvatskih kazalištaraca putem Držića uvesti u baštinu.

Ali toliko Držića? Neće li to publici biti nezanimljivo?

– Slažem se s procjenama ranijih vremena da je hrvatsko kazalište bilo pod terorom dramske baštine, no u proteklih nekoliko sezona baština nije samo zapuštena, nego i prezrena. U toj smo situaciji odlučili polemizirati takvim repertoarom i poslom koji smo napravili i koji ćemo napraviti. Nastojat ćemo ove godine okupiti što veći broj mladih kazalištaraca koji će, u dubrovačkim scenskim prostorima, imati priliku svladati i jezik baštine i tehniku nastupa u toj vrsti predstava. Smatram to ulaganjem u budućnost, a i signalom drugima da stvari treba uravnotežiti. Niti se teatar treba dati terorizirati baštinom, niti smijemo zaboraviti koji su nam korijeni. Nisu tu u pitanju samo kulturno –povijesne vrijednosti nego i iznimne artističke vrijednosti. Red je, stoga, i prirodan proces da svaka kazališna generacija te vrijednosti propita kroz svoju poetiku.

Igre su proteklih godina otvorenije prema mladima...

– Nastavljamo višedesetljetno partnerstvo sa zagrebačkom ADU. Suradnju smo proširili i na ALU i na Glazbenu akademiju. Prije tri godine, tijekom trajanja festivala, pozvali smo Jana Fabrea, koji je održao međunarodni masterclass. Ove godine na usporedivom poslu bit će Philip Pickett, vođa Musicians of the Globe iz Londona, koji će s mladim engleskim i hrvatskim umjetnicima na tvrđavi Lovrjenac pripremiti Händelovu operu Acis i Galatea. Također će i velika američka pijanistička jazz-zvijezda Eldar Djangirov održati međunarodni masterclass. Postupno, u suradnji s velikim umjetnicima, pretvaramo Igre u mjesto umjetničkog sazrijevanja. U perspektivi i izvan festivalskog vremena, a prirodni nam je partner Sveučilište u Dubrovniku, koje napreduje velikim i sigurnim korakom.

Što ste uspjeli promijeniti i kojim ste rezultatima posebno zadovoljni u ovih šest godina koliko vodite Dubrovačke ljetne igre?

– U završnoj smo fazi postupka dobivanja licencije ISO, međunarodnoga standarda s verifikacijom biroa Veritas. To najbolje govori o tome u kakvu je danas stanju Ustanova. Ne bih posebno spominjao stvari kojima sam zadovoljan. Mnogo je toga napravljeno, ali dosta još treba izmijeniti. Najvažnija je stvar drugi vid medijske nazočnosti Igara, ali i kulture uopće. Hrvatski mediji tretiraju kulturu kako je tretiraju. U uređenim društvima vijest je ono što za hrvatske medije uopće nije. U nas se zaobilazi izvijestiti da je neka tvrtka uložila svoj novac u kulturu. Sponzori su zbog toga obeshrabreni i u kulturu ulažu isključivo zbog vlastite socijalne osjetljivosti. Radim na tome sedam godina i dosad nisam bio u mogućnosti obavijestiti javnost koje su tvrtke uložile novac i prepoznale u Igrama kulturnu vrednotu koju treba poduprijeti. Dok se stajalište medija ne promijeni, bit će vrlo teško financirati bilo koje kulturno zbivanje. Pogotovu što je, u procesima pridruživanja Europskoj Uniji, realno očekivati da rashodi za kulturu neće rasti. Pitanje je kako uopće zainteresirati sponzore ako su dovedeni u situaciju da doniraju novac kulturi i onda, plaćenim oglasima, o tome obavještavaju. Ako u nekom razgovoru i spomenem da nam je VIP generalni sponzor već sedam godina, obično je to izbačeno. Na tiskovnim konferencijama sportskih događanja potpuno je drukčije i taj je dvostruki metar na štetu kulture. Ako se realiziraju pregovori s ravnateljem HRT-a Vanjom Sutlićem, a prema svim naznakama hoće, onda bi promjena njihova stajališta mogla rezultirati promjenom tretiranja kulture i njezinih sponzora u svim ostalim medijima.

Koja je pozicija Igara u Europskoj festivalskoj uniji i kakva je suradnja s drugim europskim festivalima?

– Dubrovačke su ljetne igre od 1956. član Europske festivalske unije, u kojoj su Edinburški, Salzburški i Avignonski festival i koja, kao i Europska Unija, doživljava veliko proširenje. Bio sam prije mjesec dana na godišnjoj skupštini u Antaliji, u azijskom dijelu Turske. Ta udruga pokriva obje naše djelatnosti, a najstarija je u Europi i mi u njoj funkcioniramo kao glazbeni i scenski festival. Oni koji se bave istom djelatnosti teško surađuju jer uvijek postoji neki oblik konkurencije. Često umjetnici nastupaju i u Dubrovniku i na drugim europskim festivalima i pitanje je ugleda festivala gdje će nastupiti prije. Suradnja s drugim festivalima postoji u izmjeni iskustva u poslovnom dijelu, iako ponekad nastaju kontakti koji imaju utjecaj na program.

Koje je mjesto Dubrovačkoga festivala u odnosu na tzv. festivalizaciju obalnih mjesta?

– Svakoga proljeća u medijima se piše da Hrvatska ima previše festivala i postavlja pitanje komu je to potrebno. Mogli bismo tu kampanju nazvati festivalomanijom. To je netočno. Brojnost je festivala u svim mediteranskim zemljama normalna i, u krajnjoj liniji, dobra pojava. Smetaju ocjene ljetne festivalske sezone u ranu jesen, u kojima se na nekoliko kartica teksta sažimaju i analiziraju rezultati svih festivala bez razlike između produkcijskih i neprodukcijskih festivala, između festivala s kulturološkim značajem i onih koji ga nemaju. Rezultati takvih analiza potenciraju nedostatak osobito vrijednih dostignuća. Ne pada mi na pamet uskraćivati pravo nečijega javnog suda. Ozbiljnom vođenju festivala dragocjena je povratna informacija od ozbiljnih i kompetentnih ljudi kao bitan korektiv svake umjetničke produkcije. U zagrebačkim kulturnim krugovima srećem ljude koji uvijek imaju mišljenje o koncertima i predstavama u Dubrovniku, a pouzdano znam da godinama nisu vidjeli ni jednu. Bojim se da praćenje kakvo je festival imao 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća i u glazbenom i u dramskom dijelu programa više nećemo imati. Bili su to ljudi koji su posvećeno radili svoj posao, a da nisu uvijek bili naklonjeni Igrama. Trenutno uopće nemamo relevantne ocjene svojega rada. Prošle godine doveli smo najslavnijega živog svjetskog skladatelja Pendereckog. Za medije to nije bila vijest, unatoč najavama mjesecima unaprijed, rasprodanom koncertu i tomu što smo imali najposjećeniju nekomercijalnu internetsku stranicu. Ne znam što bismo još trebali napraviti. Jedino što danas osigurava naslovnicu u novinama i mjesto u središnjem dnevniku je skandal, a za tim sigurno neću posegnuti. Sigurno je da, zbog mogućih uroka, ne želim navoditi koje bi sve nezgode, koje se mogu dogoditi zbog izvedba na otvorenom, mogle zanimati medije. Igre sigurno nisu žrtva medijske urote, nego dijele sudbinu svih kulturnih događanja. Odnos medija prema kulturi dio je globalnoga procesa. A mi, kao malotko, globalne procese znamo prenijeti na lokalnu razinu i zaoštriti ih do nepodnošljivosti.

Postoji li mogućnost da bi Igre ponovno mogle imati tako velike projekte kao 70-ih godina prošlog stoljeća?

– To je pitanje financiranja, ali i suradnje s turizmom. Igre zapravo financiraju dubrovački turizam, a ne obratno. Naime, od Hrvatske turističke zajednice festival dobiva sto pedeset tisuća kuna, a od dubrovačke Turističke zajednice sto tisuća. Pritom Igre osiguravaju Dubrovniku 47 dana svjetskog kulturnog programa. Otvarajući se prema turizmu, promovirali smo svoj program na međunarodnom turističkom sajmu u Bruxellesu, internetsku prodaju ulaznica predstavili na Berlinskoj turističkoj burzi. U sve smo uložili vlastiti novac. U tom smjeru idemo, ali je povrat vrlo loš. Moram reći da mi, osim tog iznosa, s područja turizma nemamo dovoljno velikog sponzora ili donatora vrijedna spomena. Nije to posebnost Igara, nego je to stanje odnosa turizma i kulture u Hrvatskoj. Žao mi je što nije provedena ideja o zajedničkom ministarstvu kulture i turizma jer su u Europi takva iskustva pozitivna, recimo u Grčkoj. Nije riječ o tome da kultura postaje sluškinja turizma nego, budući da je turizam jedna od naših osnovnih gospodarskih grana, a kultura ključ očuvanja nacionalnog identiteta, smatram da je njihov spoj prirodan i stvara sinergijski učinak.

Razgovarala

Lidija Zozoli