Sarkastičan optimizam

Stanka Matasović Pavuna, Vjerovali ili ne, HKD sv. Jeronima, 2007.

Izravan je povod ovom članku, vjerovali ili ne, nedavno objavljena knjiga Stanke Matasović Pavune pod tim naslovom. Knjigu je objavilo HKD sv. Jeronima 2007, a nadovezuje se na već objavljenu knjigu Štikleci, u kojoj je autorica, kako sama kaže, »pratila, bilježila i objavljivala aktualne događaje iz kulturnog, javnog i gospodarskog života«. U knjizi se na 298 stranica, u sedam poglavlja nižu vrlo kratke, duhovite, ali i kritičke dnevničke priče o svakodnevici. Stanka Pavuna rođena je 1926. i svojim životom najbolje ilustrira činjenicu da starost i starija životna dob nisu nužno povezane s negativnim životnim promjenama. O tome i sama piše u poglavlju Predzadnja postaja, gdje opisuje svoj život u umirovljeničkom domu s mnogo topline, veselja, ali i dostojanstva, koje prati životnu dob njezinih vremešnica. Ti zapisi sadrže i niz praktičnih savjeta kako se snaći i prilagoditi životu u domu umirovljenika. Autorica nije nerealno optimistična, svakom se rečenicom provlači malo sarkazma, ali je definitivno pozitivna. Bilo da piše o političkim zbivanjima, različitim kulturnim i zabavnim priredbama, TV-programu, hrvatskom jeziku ili godišnjim dobima, iz svih tekstova izvire pozitivna energija i humani pristup. Iako pogađa u srž problema, kritike joj nisu zlobne, a svaki problem ima i rješenje. Ukratko, ova je knjiga puna nade i optimizma i preporučila bih je svakomu tko želi aktualna društvena zbivanja promotriti očima jedne zagrebačke umirovljenice, koja očigledno živi vrlo aktivnim životom, jer ne propušta gotovo ni jednu javnu manifestaciju, od Flora-Arta do znanstvenih skupova, a svaki je događaj zabilježen i opisan s toplinom i

humorom.

Bolje biti pijan nego star?

Starenje vodi u patnju, bolest, nemoć i osamljenost. To su činjenice koje smo naučili i koje, začudo, ne možemo promijeniti čak ni na osnovi vlastita iskustva. Kako starimo, sve više uviđamo da ne pripadamo toj dobnoj skupini, jer nismo ni bolesni, ni nemoćni, ni osamljeni, ali svejedno starost doživljavamo neugodnom. Drugi su stari ljudi takvi, a mi eto imamo sreću da nas je taj proces zaobišao, pa se osjećamo mlađima nego što jesmo. Nije li neobično da se 50-80 posto ljudi starijih od pedeset godina osjeća mlađima od svoje stvarne dobi, i to u prosjeku čak dvanaest do petnaest godina? Pa gdje su onda ti bolesni, nemoćni i osamljeni? Odgovor je jednostavan, nema ih ili, točnije, vrlo ih je malo, ali negativni su društveni stereotipi o starenju i starim ljudima vrlo jaki i duboko ukorijenjeni, te svojim osjećajem da smo mlađi nego što jesmo niječemo proces starenja i ograđujemo se od negativnih posljedica koje bi on trebao nositi. S druge strane, živimo sve dulje, starih je ljudi sve više, čak oko 20 posto u najrazvijenijim zemljama, a i mi ćemo proživjeti u prosjeku dvadesetak godina u toj strašnoj životnoj dobi, ako se složimo da starost počinje u šezdesetoj te da je očekivani životni vijek u Hrvatskoj 79 godina za žene i 72 godine za muškarce. Kako ćemo proživjeti te godine, ponajviše ovisi o nama samima.

Jedan od najčešćih stereotipa vezanih uz starenje glasi: što je čovjek stariji, to više treba smanjiti tjelesnu i mentalnu aktivnost kako bi produljio životni vijek. Riječ je o vrlo rasprostranjenu vjerovanju, koje je, sudeći prema suvremenim spoznajama, samo pogoršalo psihofizičko stanje starih ljudi. Naime, upravo je obrnuto točno: smanjivanje tjelesne i mentalne aktivnosti dovodi i do njihova većeg opadanja. Danas znamo da je umjereno vježbanje i bavljenje sportom u starijoj životnoj dobi preduvjet duga i uspješna života. Novija istraživanja pokazuju da čovjek treba održati svega 40 posto mišićne snage koju je imao u mladosti kako bi mogao izvoditi normalne svakodnevne aktivnosti i u starijoj dobi, a to se može postići ako se bavi aerobnim vježbanjem do samo 12 posto razine do koje je vježbao u dvadesetoj godini.

Vjerovanja da starenjem dolazi i do opadanja mentalnih sposobnosti rezultat su ranijih istraživanja, koja su se potvrdila metodološki pogrešnima. Usporedbom starijih i mladih ljudi u istoj jedinici vremena ne mogu se dobiti valjani rezultati jer se zanemaruju čimbenici koji su odgovorni za generacijske razlike, kao što su životni stil, prehrana, kvaliteta življenja i obrazovanje. Novija longitudinalna istraživanja pokazuju da starenjem lagano opada uradak u pojedinim zadacima, ali i da postoje velika preklapanja među dobnim skupinama, odnosno da neki stari ljudi izvode zadatke bolje od mlađih. Pokazalo se također da razina obrazovanja umanjuje u određenom stupnju to opadanje u pojedinim funkcijama. Zanimljiv je i podatak da su stari ljudi sporiji u reagiranju, ali i točniji od mlađih. Čini se naprosto da su brzinu nadomjestili točnošću. Prema tome, nije istina da su stari ljudi manje sposobni od mlađih, oni se drukčije koriste svojim sposobnostima.

Mišljenje kako su stari ljudi nemoćni i ovise o skrbi drugih pobijeno je rezultatima mnogih istraživanja. Tako se, primjerice, u istraživanju u Njemačkoj pokazalo da u skupini osoba između 65 i 74 godine samo njih 5 posto treba pomoć i njegu drugih; u skupini od 75 do 84 godine 17 posto, a u skupini iznad 85 godina oko 25 posto. Prema tome, i u najstarijoj dobnoj skupini čak 75 posto ljudi živi samostalno i treba samo manju pomoć, ali ne i poseban sustav skrbi. Isto je istraživanje pokazalo da velika većina onih koji ipak trebaju pomoć i sustavnu skrb trebaju je samo zato što njihova okolica nije primjerena njihovim psihofizičkim sposobnostima. Primjerice, nema dizala, stan se teško održava, grijanje nije riješeno, nema dućana u blizini. Popis onoga što u svakodnevnom životu može pričiniti teškoće starim ljudima golem je, ali se primjerenim tehnološkim rješenjima mnoge od tih teškoća mogu izbjeći. Nema opravdanja primjerice za slabo osvjetljenje u stanu ili javnim prostorima, ako se uzme u obzir koliko štete može izazvati običan pad. U novije vrijeme tehnologija se sve više usmjerava i na preoblikovanje različitih predmeta iz svakodnevnoga života sa svrhom da im se olakša uporaba: šalice, čaše, pribor za jelo, otvarači na bocama i staklenkama i sl. Za ilustraciju može se navesti podatak da u Velikoj Britaniji pedesetak tisuća ljudi godišnje traži liječničku pomoć zbog ozljeda nastalih otvaranjem neprikladno pakiranih proizvoda, a među njima su većinom ljudi starije životne dobi.

Uvriježeno je i mišljenje da su stari ljudi nesretni. Ako su već bolesni, nesamostalni, ovisni o drugima, onda je logično da su i nesretni. Najnovija istraživanja pokazuju ne samo da su starije dobne skupine ljudi nešto sretnije od mlađih, nego i da je osjećaj sreće u različitih dobnih skupina rezultat različitih čimbenika. Tako se primjerice zdravlje i bogatstvo vrlo visoko vrednuju u mlađih ljudi, ali ne i u starijih, u kojih prevladavaju čimbenici kao što su bračni odnosi, obitelj, prijateljstvo. Jedna od novijih teorija o životnom zadovoljstvu i osjećaju sreće govori da stari ljudi maksimaliziraju pozitivno u životu i bolje nego mlađi reguliraju negativna raspoloženja te se stoga osjećaju sretnijima. Nije stoga neobično da čak 44 posto starijih Amerikanaca smatra da im je život u mirovini najbolji dio života. I u jednom našem ispitivanju, provedenu na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar 1995, pokazalo se da ljudi optimistično gledaju na odlazak u mirovinu te da umirovljenički život daje veće mogućnosti za druženje s obitelji i prijateljima. Svega 6,2 posto ispitanika smatralo je da umirovljenje znači kraj životnog puta, dok ih je većina na to gledala kao na normalan nastavak života (65,5 posto) ili kao na novi početak (28,3 posto).

I, na kraju, je li bolje biti pijan ili star? Jednostavna odgovora nema, jer ovisi o svakom čovjeku pojedinačno. Stari ljudi, osim demografski, ne postoje kao skupina. Individualne razlike u psihofizičkom stanju najveće su upravo u toj dobi, jer uvjetovane su razlikama ne samo u genetskim predispozicijama, ličnosti i temperamentu nego i razlikama u stilovima dotadašnjega življenja, navikama, zdravstvenom stanju i individualnom iskustvu. Stoga je svaki stariji čovjek poseban i ne zaslužuje da ga se samo zbog životne dobi promatra kao dio skupine, osobito ne ako se ta skupina povezuje s negativnim promjenama u životu.

Ljiljana Kaliterna Lipovčan