Osebujni ljubavni Psalmi

Osebujni ljubavni Psalmi

Tomislav Marijan Bilosnić neumorni je stvaralac čiji je umjetnički raspon renesansno raskošan: od pjesnika, romanopisca, kritičara i putopisca do slikara »s četrdesetak samostalnih izložaba u tehnici monotipija, ulja, pastela, crteža i fotografija«. Čitajući podatke u bilješci na kraju Odisejevih pjesama ne mogu se oteti dojmu da je Tomislav Marijan Bilosnić predavši se raznolikim oblicima stvaralaštva, tražio, poput Odiseja, svoju Itaku. Bogatstvo vanjskih poticaja i žudnja za novim kreativnim mogućnostima osmislili su njegov životni put. Simbolika njegove stvaralačke potrage za Itakom nedvojbeno se ogleda u pjesmama – psalmima, u zbirci Odisejeve pjesme. Bilosnićeva čežnja za Itakom čežnja je za ženom, to je ničim sputavana žudnja za ljubavlju koja je smisao svih životnih potraga. U tri nadahnuta ciklusa (Jedini sam još živ od lutalica, A more se polako uspinje na brod, I nije me više briga za hramove Troje) Bilosnić, pjesnik i slikar, razvija pjesničke sintagme koje su izraz bogata poetskoga i životnog iskustva. Pjesniku je poznata osebujna, ni od koga proniknuta tuga srca i čemer samoće :

Jest da sam sam i da je moje srce bez tuge

i da te volim samoćom s gubitkom koji je potpun.

Najveća tišina i najveći mir tek trebaju stići

u njoj ću te voditi od sna do sna u svjetlu i mraku.

(Ova ljubav poput mora izbacuje bijele sipine kosti)

Odabrani stihovi (Pjesma nad pjesmama, Pablo Neruda, Halil Džubran, Ezra Pound, Marina Cvetajeva, Paul Verlaine, Rabindranath Tagore, Džore Držić, Zlatko Tomičić, Cesare Pavese), kojima počinju ili završavaju Bilosnićevi ljubavni psalmi, samo su simbolički poticaj za njegovu lirsku dušu prepunu poetskih dragulja što odzvanjaju plemenitim, skladnim zvukom kao kad se dragulj zvonko obruši na glatku površinu mramora. Prebujna je žudnja za ljepotom nježnosti koja je sinonim za ljubav:

I, koliko si moja, i koliko ćeš biti,

koliko ćeš moju ljubav prihvatiti s veseljem

sred samoće ove u kojoj sve te više ćutim

što sam dalje sebi.

(Prognan iz života, iz helenske svoje zemlje)

Zbirka Odisejeve pjesme osebujna je oda ljubavi, hvalospjev ljubavnom osjećaju koji se zbog nepremoštenih daljina ne ostvaruje, nego živi od sjećanja. Pjesnik će zaneseno napisati : »Na svim jezicima svijeta / krasna si«, no njegov će Odisej nemirno hrliti dalje, gorjeti od ljubavi i – ploviti, grleći »čitav svijet« umjesto svoje »slatke ljubavi«. Vrutak žudnje u kontrapunktu je sa zbiljom skitalačkih odiljanja, koja onima koji ostaju donose patnju i samoću. Začaran svakovrsnim mirisima svijeta, njegovim čudesnim preobrazbama koje privlače tajanstvenom, izmaštanom ljepotom, raskrivajući žuđena prostranstva slobode koja tu čaroliju od života čine još poželjnijom i neuhvatljivom (»Ovdje morske nemani vode ljubav s mjesečinom«), pjesnik Odisej sanja povratak u Itaku znajući da ništa neće biti kao prije, jer sve, upravo sve, podliježe mijenama:

Ako se i vratim, slatka moja, vidjet ćeš

da me ljubav opustošila, da mi je jezik nijem

a oči slijepe. Ognja je davno nestalo

tek mi u ušima šumi plamen s našeg ognjišta.

(Suze ko mjesečeve krijesnice padaju u noć)

Ipak, Bilosnićeve Odisejeve pjesme ne pustoše, nego obogaćuju: kreativnim poetskim sintagmama, nepresušnom žudnjom za sadržajnim, ispunjenim životom. Kao da nam želi reći: Čemu suze? Život je ipak lijep, jer postoji ona – ljubav. Ona, kad jest, »galopira po obodu duge ispod koje tvoja tinjajuća vatra pretvara cijelu moju odiseju u beskrajni čas zajedničkog buđenja«. (Modri konj s potkovama morskih ljubičica).

Ljerka Car Matutinović