Ne znamo svirati? Pa što!

Ne znamo svirati? Pa što!

»Vojne snage pljačkaju čovječanstvo, redarstveni sat obuzdava, kraj je slobode. Ruke pravde pročistile su moj identitet, ali ovaj zvuk je hrabar, i želi biti slobodan. Ipak slobodan. Ovdje Radio Clash« poručuje u jednim od svojih pjesama britanska grupa The Clash. Prije tridesetak godina svijet je zahvatio po mnogima i posljednji buntovan pokret mladih: punk.

Sedamdesete su u povijesti zabilježene kao godine ekonomske krize, štrajkova, visoke stope nezaposlenosti, nemira i ratova. Svjetska je proizvodnja hrane u opadanju, a cijena nafte raste. Zatim Krvava nedjelja (u kojoj britanski vojnici pucaju po mirnim demonstrantima u Londonderryju), afera Watergate, teroristički napad s tragičnim završetkom na Olimpijskim igrama u Münchenu te mjere neoliberalizma željezne dame Margaret Thatcher. A glazbeni su sastavi, još pod utjecajem djece cvijeća, pjevali o ljubavi, veselju i sreći. Kako definicija napretka i nalaže, jedini način da se nešto pokrene bio je da se apsolutno sva dosadašnja pravila jednostavno odbace. Unakaze, izobliče, zaniječu i parodiraju. Punk-glazbenici nisu pjevali, nego su vikali, nisu plesali, nego su nekontrolirano mlatarali rukama i nogama. Punk-glazbenici nisu bili čak ni pravi glazbenici. John Holmstron, prvi urednik časopisa »Punk«, definirao je punk kao rock’n’roll ljudi koji ne znaju svirati, nego samo imaju potrebu izraziti se glazbom. Nisu mladi tada bili bijesni samo na djecu cvijeća, koja očito nisu bila ispunila svoje obećanje i pokrenula svijet, nego i na glazbenike rock’n’roll-usmjerenja.

Rock se od početaka iz pedesetih godina do sredine sedamdesetih promijenio do neprepoznatljivosti. Rock’n’roll-pjevači postali su nedohvatljive zvijezde koje su svirale samo na glamuroznim koncertima u svečanim dvoranama s velikim ansamblima. Prema mišljenju pankera, svirali su komplicirane harmonije, a izgovarali riječi pune ispraznih fraza. Pankerima su također vrlo mrska bila i dugotrajna sola pojedinih instrumenata (možda i zato jer ih sami nisu znali izvesti). Oni su potpuno ogolili rock na osnove i svirali su, kako kaže Tommy Ramone, bubnjar američke grupe The Ramones, »rock’n’roll bez preseravanja«. U prosincu 1976. jedan je engleski fanzin objavio ilustraciju triju akorda s potpisom: »Ovo je akord, ovo je još jedan, a ovo je treći. Sad zasnuj bend.« A znanje triju akorda, uz još samo jedan preduvjet posjedovanja nekog glazbala, doslovno je bilo dovoljno da bi se osnovala punk-grupa. Nikakvo predznanje, nikakav talent pa čak ni sluh nisu bili potrebni da bi se nastupalo. Britanskoj grupi The Sex Pistols netko je usred koncerta dobacio »Vi ne znate svirati!«, a oni su samo odgovorili »Pa što!« i nastavili nastup.

Preuzetne improvizacije

Instrumentalne improvizacije smatrane su, dakle, preuzetnima i nepotrebnim, pjesme su bile kratke i jednostavne, a i sama je postava benda bila svedena na minimum. Samo vokal, bas, gitara i bubnjevi (i to samo osnovni set). Jednostavna, ili bolje rečeno jadna, bila je i produkcija albuma. Kako su se pankeri protivili sustavu, nikako im se ne bi uklapalo u imidž da potpisuju ugovore s izdavačkim kućama (koje doduše nikakve ugovore nisu ni nudile) te su se u potpunosti oslanjali na načelo uradi sam. Sami su snimali pjesme, producirali albume i distribuirali ih publici. Albumi su tako prepuni grešaka, krivih početaka pjesama, razgovora članova sastava i buke iz pozadine. A tako su nekako izgledali i nastupi. Ramonesi su se na pozornici između dviju pjesama znali i posvađati, a skladbe bi rijetko odsvirali do kraja. Iako su svaku stvar počinjali glasnim odbrojavanjem jedan, dva, tri, četiri, nije uvijek svaki član počeo svirati istu pjesmu. Svirali su toliko brzo da su njihove trominutne pjesme postale jednoipolminutne pjesme, a izvođenje niza od dvanaest pjesama znalo je trajati doslovno samo šesnaest minuta. No punk-glazbi ionako su jedine dvije zadaće bile da bude brza i glasna.

Značenje punk-revolucije nikako se ne može ograničiti samo na glazbu. Svi sljedbenici punk-pokreta imali su i vrlo specifičan način odijevanja, koji je također potpuno odudarao od društveno prihvaćenoga. Nosili su rastrgane hlače, pohabane majice s otisnutim kontroverznim slikama, pseće ogrlice, jakne sa zakovicama i nakaradnu šminku. Osim najpopularnije irokez-frizure na glavi su se slagale i raznorazne šarene bodlje, a glavni modni dodatak bila je ziherica. Na majici, hlačama, jakni ili pak kroz uho ili obraz. Koliko je vizualni nastup bio bitan za punk-revoluciju, govori i podatak da se njezin početak u Velikoj Britaniji ne veže uz klub, nego uz jedan dućan odjeće u ulici King’s Road. Butik se zvao Seks, a vodili su ga Vivienne Westwood, danas ugledna modna dizajnerica, i Malcom McLaren, tada tek budući menadžer grupe Sex Pistols. Na prvi pogled potpuno glupe i nelogične hlače kojima se nogavice zavežu jedna za drugu (što dakako otežava hodanje), koje je dizajnirala Vivienne Westwood, ubrzo je nosio cijeli London. Cijeli se punk-pokret zapravo proširio vrlo brzo. Na potpuno zgražanje vlasti i običnih građana.

Bunt protiv uvriježenog

Teško je danas, kada svaka pjesma koja iole drži do sebe ima u stihovima neku psovku, zamisliti kakav su društveni šok uzrokovali pankeri svojim ponašanjem, odijevanjem i svjetonazorom. Ta Pistolsi u jednoj su od svojih pjesama englesku kraljicu nazvali fašisticom! Pankeri su pjevali protiv društva, protiv vlasti, protiv sklada, protiv kapitalizma, seksizma i rasizma, protiv ratova i globalizacije, pa i protiv ljubavi. Punk je bio proglašen opasnim za društvo. Klubove u kojima se sviralo često su zatvarali, a ljudi su doslovno bježali na drugu stranu ulice kada bi im se približavala grupica pankera. Novine su pokret često poistovjećivale s kultom te upozoravale na brojne opasnosti koje on donosi. Kada su već spomenuti Pistolsi gostovali na BBC-evoj emisiji Billa Groundyja, u prosincu 1976, gledateljstvo se toliko uznemirilo njihovim nastupom da su neki razbili svoje televizore. No upravo je psovanje na javnoj televiziji preobratilo članove običnoga demobenda u predvodnike revolucije. Iako je punk-sastava bilo i više nego mnogo (jer je svatko, ali baš svatko, tada svirao u nekom punk-bendu), priča o punk-pokretu vrti se ipak većinom oko grupe Sex Pistols. Punk se s njima rodio, a s njima i umro (koliko god svi vikali da punk nije mrtav).

Ako su se u Britaniji pankeri okupljali oko butika na King’s Roadu, onda je u Americi epicentar svakako bio klub CBGB u New Yorku. I, iako je nekako prihvaćena ideja da je punk-pokret otpočet u Engleskoj, prvi punk-bendovi (ili povjesničarskim terminom preteča punka) pojavljuju se u Americi. Bili su to The Velvet Underground, MC5, The Stooges i The New York Dolls. Slojevitost punka sjajno se vidi upravo u primjeru grupe Velvet Underground, čiji je menadžer bio poznati Andy Warhol. Njihovi nastupi nisu bili samo glazbeni događaji, nego multimedijalne predstave, a svaki je vizualni nastup grupe, primjerice omot albuma, bio umjetničko djelo. Isto tako u Pistolsima glavnu riječ nisu vodili ni pjevač Johnny Rotten ni basist Sid Vicious, nego menadžer Malcom McLaren, iako se njegovo ime nije povlačilo po novinskim tekstovima. Upravo je McLaren došao na ideju da Pistolsi, na proslavi srebrne godišnjice kraljice Elizabethe II, ispred Parlamenta izvedu svoju verziju himne God Save the Queen kao kritiku i kraljice i cijele monarhije. Nastup je spriječen, McLaren uhapšen, a pjesma zabranjena. No reklama se čula nadaleko.

Umjetnici koji su stvarali potaknuti punk-pokretom predstavljeni su i na izložbi pod naslovom Punk. No one is innocent u muzeju Kunsthalle u Beču. Pored Londona i New Yorka izložba prikazuje i umjetnički svijet Berlina potkraj sedamdesetih. Likovni su radovi, baš kao i tadašnja glazba, osmišljeni kao kritike društva te kao bunt protiv uvriježenih uvjerenja. Osim slika na izložbi mogu se vidjeti i videoradovi te fotografije, isječci iz novina (koji možda i najbolje pokazuju do kojih se razmjera pokret proširio), primjerci modnih detalja Vivienne Westwood te dokumentarci, a izložba traje do 7. rujna.

Nostalgičnost melodrame

Sljedbenike punk-pokreta često se opisivalo kao političke aktere. U svojoj želji da što više iritiraju javnost kao modni detalj nosili su i svastike identične onima nacističke Njemačke. Iako sami nisu bili nacisti, o čemu govore tekstovi mnogih pjesama te nastupi na festivalima koji podupiru jednakost, neonacističke udruge dolazile su na punk-koncerte i pokušavale pridobiti nove članove. I tu je punk-pokret krenuo silaznom putanjom. Jedna doza rasne netrpeljivosti i dvije doze heroina bile su previše za pokret koji ionako nije imao čvrstih oslonaca, nego mu je jedina dogma bila ta da se svemu protivi.

Zapravo punk nije imao nikakve šanse za opstanak. Jer ta je vrsta glazbe po definiciji trebala biti loša, glazbenici nisu smjeli znati svirati, nisu smjeli zarađivati i općenito nisu smjeli mariti ni za što. Ima pankera koji su istinski voljeli glazbu te su s vremenom naučili svirati i više od onih triju akorda. No čim se u pjesmu ubaci neki glazbeni zaplet, ta pjesma više nije punk. U početku svi su se ismijavali i iz sama termina. Laurie Anderson, umjetnica i glazbenica, opisala je New York u kasnim sedamdesetima ovako: »Nije bilo granica ni kategorija. Svi su radili na tuđim umjetnostima i nije bilo bitno je li riječ o plesu, skulpturi, slici ili filmu. Definicija je došla tek kasnije, većinom iz umjetničkih škola koje su trebale etikete za svoje kolegije.« No poslije je upravo publika pokušavala spriječiti razvoj umjetnika te ih razvrstati u kategorije. Jasno da osim običnoga punka postoji i protopunk, Oi!-pokret, street punk, anarho-, pop- i crust-punk, hardcore i još desetak podvrsta kojima nitko ne zna ni obilježja ni definiciju.

U priču su se, jasno, uplela i poduzeća, koja su na novoj modi mladih željela i zaraditi. Počeli su se otvarati dućani sa punk-odjećom te priređivati veliki festivali. No jednako glupo izgleda rastrgana pankerska košulja na vješalici dućana u trgovačkom centru kao i plakat za punk-festival prepun žigova tvrtki koje ga sponzoriraju. A kako su svi sastavi bili na turnejama, nije imao tko svirati u CBGB-u pa se i klupska scena ugasila.

Punk je umro. A počeo je umirati u veljači 1979, kada se Sid Vicious do smrti predozirao heroinom čekajući suđenje za ubojstvo svoje djevojke Nancy Spungen. Taj tragičan kraj jasno govori da je uistinu bila riječ o revoluciji. No punk nije melodrama i nikako mu ne pristaju nostalgični ispadi. Kako je grupa Crass još tada zaključila u jednoj od pjesama: »Pokret je sustav, a sustavi ubijaju.«

Vera Pfaff