Kronika čudâ

Kronika čudâ

Gordana Benić, Svijet bez predmeta, Književni krug, Split, 2007.

Još prije četiri godine Gordana Benić započela je svoju prevratnu zbirku Balada o neizrecivom rečenicom: »Počinje kaos«... I doista, umjesto dnevnika opetovanih dijakronih povrataka rodnom Splitu iz prijašnjih zbirki i umjesto davanja maha svom sanjarskom subjektu, događa se inscenacija globalnog kozmosa/kaosa s mnoštvom osamljenih sanjara koji doživljavaju kozmička otkrivenja zemlje bacane između prirodnog i natprirodnog. Dakako, kaos je istodobno potvrdio i relativizirao sve znanstvene spoznaje o svijetu i nametnuo kriterij pravilnosti nepravilnog, pravilo iznimke, a svjetovno čudo kao jedini podnošljivi doživljaj svijeta.

Nova zbirka, Svijet bez predmeta, govori tragom naslova o nemogućnosti da se u takvu svijetu utvrdi postojanje definiranih, opipljivih predmeta: stvari hlape, ustanovljuje Gordana Benić, a od njih preostaje još samo korozivno ozračje i sile opće razgradnje. Ako je uzdrmana vjera u čvrstoću predmeta, nesigurno je i određenje vremena u kojemu je smješten govornik. Tako u prvoj prozi, Kartografske zamke (Rubovi novih kontinenata), govornik pronalazi Split koji se uhvatio u kartografsku zamku i zaglavio se u nekoj slijepoj ulici vremena:

»Grad Spalatro crni se na rubu zaljeva. Iz mračna pristaništa isparavaju opori mirisi sumpora i razmočenih trupaca. Rastvaraju se pukotine u crnini i mulju pod dokovima. Na vlažnim konopima ljepljive sjene i guste kaplje soli.

Znakovi pustoši potajice nagrizaju temelje grada; sivi pijesak zasuo ulice i hramove, prekrio prozore i zidine; uvukao se u biljke, tamom prekrio kamen.«

Poezija Gordane Benić u svojoj konačnoj formi izražava svijest o usudnim apokaliptičnim mijenama što svojim najavama premašuju drastičnošću najcrnje vizije nepopravljivih sanjara. Ponajprije to je spoznaja o nestanku svijeta, ma što to značilo: »Osjetio sam tako snažno, kao i bilo što u životu, da moj svijet više ne postoji / Zadivljen sjećanjem mogao sam odabrati jednostavan i brz način ukinuća stvarnosti: Tamnu komoru!« Svijet se, prestavši biti realno poprište sukobljenih tendencija, pretvara u zamućenu kristalnu kuglu gonetača kobnih znamenja. Stoga i ezoterični pogled na stvari biva sve više uvučen u onaj iskustveni. I najfantastičnija umjetnost postaje realnost, nema umjetničke sanjarije koja se ne bi otjelovila: »Velik je svjetlosni krug kroz koji propadaju Boschovi anđeli iz Brabanta; u padu se pretvaraju u demonska bića / Ni Arhanđel Mihael, ni njegovi pomagači, ne mogu zaustaviti progon iz Raja. Preostat će samo pitanja, duboka i nezasitna čežnja!« Gordana Benić tumači umjetničke pojave kao zlokobno zgušnjavanje sudbine svijeta, njezino povijesnoumjetničko zvanje baca je u pustolovinu dešifriranja poruka umjetničkih oblika i onih neumjetničkih.

Pišući svoju fantastičnu kroniku pjesnikinja se drži gotovo neutralna tona izvješća kojemu je dosta opisati svoj predmet bez dodatnoga metaforskog uloga. Opisivač izvješćuje o tome što vidi i što zna. To je i gotovo sve što može:

»Jesi li znao kako je duša prazan dom, moj anđele! Plavi kosac, iza kojega iznikne nešto nepoznato, otkrio teleskop koji bilježi bestjelesni svemir / Mogu li, dakle, prividi razgraničiti maštu i znanje o nevidljivom«...(Anđeo za mojim stolom).

Paraznanstveni iluzionizam filozofija je i zajednički nazivnik svih postupaka Gordane Benić u kojima se višestrukim uokvirivanjem i zrcaljenjem inscenacija gubi svaka posljednja konkretna osnova. Upravo su neograničene mogućnosti karnevalizacije paraznanstvenih fenomena i paraznanstvenih mitova, koja sve pojavno svodi na naznaku, ali nikada konačnu. Najtipičnija je forma toga gubljenja osipanje svih krutih oblika u pijesak i rastakanje u vodi koja nadire kao nipošto futuristička posljedica globalnog zatopljenja.

Svijet bez predmeta korak je dalje – ako je on moguć – u onom doista utopističkom pjesničkom projektu koji Gordana Benić naziva svojim work in progress, štivom upućenim prema nekoj cjelini koja ne prestaje rasti. U poetskom smislu taj je u pravom smislu riječi mitotvorni i mitomanski projekt suvremen i mimo odnošenja prema nekom lokalnom vremenu kao što je bio u svoje doba i Lautréamontov. On ne proizvodi ponovljivi predložak pisanja, ali zastupa tvrdnju kako treba jedino pisati jer sve je drugo – realnost.

Zvonimir Mrkonjić