Kovačeva knjiga nad knjigama

Kovačeva knjiga nad knjigama

Svojom kronikom Kovač je obuhvatio tri generacije obiteljskoga stabla. Vremenski se to proteže na gotovo cijelo 20. stoljeće, ali je njegovo težište na razdoblju od tridesetih do šezdesetih godina. To je vrijeme koje on neposredno doživljava i koje superiorno opisuje oslanjajući se uglavnom na vlastita sjećanja (uz poneki podatak iz dokumenta, tuđu priču i sl.)

»Ovaj rukopis proveo je dugo u ladici«, stoji u prvom poglavlju romana Mirka Kovača Grad u zrcalu; objavljen je dvadesetak godina nakon nastanka, »u posve novim okolnostima, još malo dotjerana i pročišćena verzija«. Te »posve nove okolnosti« nastale su, naravno, nakon dramatičnih potresa koji su se u međuvremenu zbili na ovim prostorima i u piščevu privatnom životu, ali čini se da na sam rukopis ti događaji nisu bitno utjecali. A u tom prvom poglavlju, na samu početku, autor obavještava čitatelja o čemu želi govoriti i na koji način će pripovijedanju pristupiti: »…želio [sam] nakon toliko godina i bavljenja drugima sići malo dublje, u tamnije odaje djetinjstva, i reći nešto o sebi, (…) zato što me nagon za pisanjem (…) vukao u jedno razdoblje koje sam i prije obrađivao, pokatkad ironično ili rugajući se povijesti i tradiciji, a sad ću to činiti ozbiljno, s distance i iz sadašnje pozicije, kao kakav autobiograf (…).«

Ako je riječ o građi koju je pisac »i prije obrađivao«, promjena pripovjedačke perspektive, iz »ironične« u »ozbiljnu«, nagovještava da će to u sažetom obliku biti svojevrstan susret s njegovim dosadašnjim opusom (jer riječ je o istom životnom iskustvu), da će to biti knjiga svih njegovih knjiga. Izborom autobiografskoga diskursa i oblika obiteljske kronike – koja nije samo »duhovna biografija«, nije samo ispovijed nego i »obiteljska čitanka« – Kovač nije odabrao i njihova ograničenja. Njegov Obiteljski nokturno, kako glasi podnaslov romana, ne robuje egzaktnoj provjerljivosti građe kojom se bavi, nego se vrlo često kreće u prostoru za koji se ne može razlučiti je li zbilja ili fikcija. U obranu zbilje tako će reći da pripovijeda »onako kako je bilo« ili da se pokušava »otvoriti što iskrenije«; a s druge strane nudi da »fikciju prihvatimo kao točniji dio zbilje« i da »ono čega se sjećamo postaje vjerodostojno koliko i ono stvarno«. Tekst inače obiluje autopoetičkim iskazima (»pišući volim se igrati i pomalo raspredati o pisanju«), a Kovač se nerijetko poziva i na druge autore čija estetička stajališta ili praksu smatra bliskima ili srodnima.

Grad u zrcalu može se čitati kao roman o odgoju (Bildungsroman), kao knjiga posvećena zavičajnoj tematici (trokut Trebinje – Dubrovnik – Nikšić) i na koncu – ili na početku – kao svojevrsna posveta ocu. Odnos prema ocu, koji je za sebe govorio da ga je Bog obdario »srećom u napijanju i zemaljskim užicima«, a sin ga doživljavao kao »alkoholičara i ženskara«, i odnos prema zavičaju, gdje se »čitanje oduvijek smatralo poremećajem; čitaju samo ćaknuti«, bile su česte teme Kovačeve proze, koje su uvijek nosile klicu međusobnog nerazumijevanja, netrpeljivosti i dramatičnog sukoba. U ovoj kronici nema one nepomirljivosti i radikalizma karakterističnih za ranije romane, iako Kovač neke postupke i pojedince iz uže i šire obitelji opisuje teškim riječima, a oca u novom, ljepšem svjetlu vidi tek pri kraju njegova života (i romana, što nije slučajna podudarnost, nego efektna završnica).

Svojom kronikom Kovač je obuhvatio tri generacije obiteljskoga stabla. Vremenski se to proteže na gotovo cijelo 20. stoljeće, ali je njegovo težište na razdoblju od tridesetih do šezdesetih godina. To je vrijeme koje on neposredno doživljava i koje superiorno opisuje oslanjajući se uglavnom na vlastita sjećanja (uz poneki podatak iz dokumenta, tuđu priču i sl.). Poglavlja Kovačeve obiteljske kronike – a ima ih ukupno 65, na 348 stranica – najčešće su kratka, izgrađena oko nekoga zanimljivog događaja, neke pojave, kadšto i od sekvencija povezanih tematski, ili na neki drugi način, a vremenski udaljenih. Književni oblik koji je odabrao pruža autoru dosta manevarskoga prostora u komponiranju, oslobađa ga dosljedne vremenske kauzalnosti i omogućuje nizanje naoko nepovezanih sekvencija, čak i kratkih eseja (»sve češće unosim kakav mali traktat da bih nešto bolje potkrijepio«), koji u čitatelja stvaraju dojam životne šarolikosti i nepredvidivosti. Tu će se naći upletene lokalne predaje i legende, opis sajma, doživljaji vezani uz uskotračnu željezničku liniju s Dubrovnikom, priča o učiteljici Jozepi, o zabranjenim riječima, priča o bordelu, mjesni kino, školska nevolja s erotskim kartama, susret s đavolom, Rezolucija IB-a, majčin porođaj u vlaku, mnoštvo likova danih u malo poteza – sve detalji koji djeluju svježe, uvjerljivo.

Ti esejistički rukavci, vremenski skokovi, osvješćivanje nekih zaboravljenih slika – svojevrsna montaža atrakcija, sva ta usporavanja i krivudanja koja karakteriziraju ovu Kovačevu prozu, svjedoče o autorovu majstorstvu u postizanju mjere, one crte koja odvaja vrhunske od prosječnih pisaca, vraćajući nas iskonskim vrijednostima pripovjedačke umjetnosti. Grad u zrcalu ide među najbolje knjige posljednjih godina napisane hrvatskim jezikom.

Strahimir Primorac

Ulomak iz romana Grad u zrcal

Cijelim putem oca su pratili strvinari, graktali su i kružili, slijetali na nadute životinjske lešine čupajući kljunovima komade mesa. Posvuda se širio težak zadah strvina u raspadanju, a jedna prevrnuta zaprežna kola gotovo su visjela na rubu u provaliju. Otac je zastao kod tih kola i zavrtio kotač; igrao se časak-dva s kotačem, možda bi ga zavrtio još koji put da nije ispod kola ugledao ljudsku šaku; ležala je na zemlji, u prašini, dlanom okrenuta van, kao da prosi, kao da očekuje milostinju prolaznika. Otac je uvijek za neugodne i potresne doživljaje pronalazio neka svoja humorna olakšanja, pa je i sada promrmljao sebi u bradu, »Bože, tko li je mogao zaboraviti svoju šaku.« Tu, na zemlji, daleko od osakaćena tijela, ležala je šaka kao simbol nemoći da se više bilo što dâ i uzme, posrnula šaka na kraju krvavog razdoblja u kojem smo se tamanili, bez milosti, oproštaja i sućuti; tko zna čija je bila i tko zna kako je ostala sama, bez tijela koje se živo ili mrtvo udaljilo od mjesta stradanja. »Ta šaka više neće rukovati oružjem i oruđem, niti će nekoga pomilovati«, izustio je otac i udaljio se.