Jedno kositreno srce

H. C. Andersen, Postojani kositreni vojnik, red. Robert Waltl, Scena Gorica, premijera u okviru Goričkih večeri, 27. lipnja 2008.

Jedno kositreno srce

Manifestacija Goričke večeri održava se još od 1976, ali je tek prošle godine uspješno obnovljena. U mjesec dana građani Velike Gorice su, osim mnoštva kulturnih manifestacija, koncerata i filmskih projekcija, mogli vidjeti i niz gostujućih kazališnih predstava, ali i nekoliko premijernih izvedbi. Uz predstavu Postojani kositreni vojnik Hansa Christiana Andersena u režiji Roberta Waltla, kao premijera u produkciji Scene Gorica za kraj Goričkih večeri najavljena je i plesna predstava Vidanke koreografkinje i plesačice Maje Drobac. Zanimljivo je i gostovanje predstave Snjeguljica, koju su, u režiji Ivice Buljana, izveli francuski glumci u parku iza Pučkog otvorenog učilišta. U nastavku programa Goričkih večeri najavljena je izvedba predstave Bambiland Elfride Jelinek, a predstava Snjeguljica nastala je na podlozi bavljenja dramom Jelinekove, odnosno čitavim njezinim opusom. Dio je to projekta koji Ivica Buljan priprema kao završni rad studenata glume u produkciji Comédie de Saint Etienne.

Postojani kositreni vojnik predstava je kojoj je kao tekstovna građa poslužio arhaični prijevod Josipa Tabaka, kojim su, vjerojatno, dramaturginja Magdalena Lupi i redatelj Waltl željeli jasno naznačiti žanr kojim se bave. Bajke jesu arhaične priče, prepune arhetipskih mjesta, i zbog toga je njihovu strukturu prilično teško modernizirati. U modernizaciji ove bajke redatelj se, prilično uspješno, služio svim kazališnim sredstvima. Pritom su mu najviše koristili songovi Enesa Kiševića, koje je uglazbio Mitja Vrhovnik Smrekar ostvarivši dopadljiv spoj Kiševićevih dječje intoniranih zezalica (slične onima kakve u poeziji za djecu ostvaruje Grigor Vitez) i učinio to prilično uspješno. Najatraktivniji su dio predstave plesne točke koje izvodi muški dio ansambla (vojnici – igračke), gdje je – u stilu suvremenoga hip-hopa koji silno podsjeća na break-dance osamdesetih prošloga stoljeća – mlada generacija izvođača (Ante Krstulović, Slavko Sobin, Nikola Zdelar, Domagoj Dittrich, Zlatko Čančar, Hrvoje Lučić, Dino Perenski, Vladimir Smud) odlično pokazala i suvereno vladanje tijelom. Koreografkinja Silvia Marchig spretno je u predstavu uklopila i koreografiju ostalih glazbenih brojeva, među kojima se zacijelo posebno izdvaja Kuharičin song. Kuharicu je sjajno interpretirala Martina Vrbos, gotovo zasjenivši nastupom u predstavi decentnu Ivu Visković u ulozi male balerine. Robert Waltl u predstavi je uspio ujednačiti raznorodne glazbene i scenske elemete s pripovjedačkim modusom koji često upotrebljava u svojim predstavama. Naime, priča se ne pripovijeda u dijalozima ili monolozima. Jedino je izravno obraćanje publici u prvom licu ono u songovima koje pjevaju članovi ansambla. Dijelovi priče se, kao pripovijedanje u trećem licu, kao glas pripovjedača prenose od jednoga lika do drugog, ostvarujući time posebnu razinu napetosti, drukčiju od one koja se postiže izmjenom dijaloga i monologa kao primarno dramskih, scenskih oblika prenošenja radnje. Iako bi takav način izvedbe ponekad mogao i smetati, u ovoj predstavi to nije slučaj. Jedini je prigovor da predstava ostavlja dojam površnosti, zbog toga što su plesne i glazbene točke gotovo estradno zavodljive tako da se čini kako je priča o kositrenom vojniku samo povod za pokazivanje iznimnih sposobnosti ansambla. Demonstracija moći posebno se svidjela mlađoj publici, koja je bodrila plesače kao da su nogometaši. Čini se da je Scena Gorica ovom predstavom dobila bajkovit spektakl, koji će zacijelo privući mnogo publike. Ako je to bila svrha postavljanja ove predstave, ona je ispunjena.

Lidija Zozoli