Ja sam pisac koji se ispovijeda

Ja sam pisac koji se ispovijeda

Književnik Mirko Kovač od samih početaka bio je samosvojan i intrigantan pisac. Od prvoga romana Gubilište (1962) pa do posljednjega Grad u zrcalu (2007) objavio je još šest romana: Moja sestra Elida, Životopis Malvine Trifković, Ruganje s dušom, Vrata od utrobe, Uvod u drugi život i Kristalne rešetke; zatim dvije zbirke pripovijedaka: Rane Luke Meštrevića i Nebeski zaručnici; te zbirke eseja Europska trulež, Europska trulež i drugi eseji i Cvjetanje masa. Osim što je pisac romana i pripovijedaka autor je knjige izabranih drama Isus na koži te scenarija za filmove Lisice, Muke po Mati, Okupacija u 26 slika, Pad Italije, Večernja zvona, Dan za tetoviranje... U svakom od svojih djela Kovač se potvrđivao kao pisac koji djelima i putem svojih likova rastvara probleme od kojih je sazdan naš univerzum; čovjekovo zlo i dobro, sreća i nesreća, radost i tuga, prokletstvo i blagoslov, nježnost i grubost, općenito čovjekov život. Zbog svega toga Kovač je valjda pisac koji se nikada nije izričito svrstavao iako su ga mnogi svojatali, ali i pisac koji je uvijek govorio da je jezik piščeva pripadnost. Povod su ovom razgovoru nagrade: godišnja Nazorova i August Šenoa Matice hrvatske, koje je dobio za roman Grad u zrcalu

Po nagradama koje vas ove godine hoće čini se da ima smisla pisati?

– Mi smo još jedina fela koja se pita ima li smisla raditi to što radimo. Nitko se ne pita ima li smisla biti general, kad generala ima kao pljeve.

Što vam znači nagrada August Šenoa?

– Moram priznati da i nakon toliko godina još ne umijem odgovoriti na pitanje što piscu uopće znače nagrade, a sigurno mnogo znače, Brodski bi rekao »one daju oblik postojanosti djelu nekog pisca«, ali sada sa sigurnošću i mirno mogu reći da mi ove dvije nagrade, i Šenoina i Nazorova, znače mnogo više od sama priznanja romanu. One su me, ako tako smijem reći, ukotvile i na neki način dotaknule se nečega što bi se moglo nazvati dovršenim identitetom. Istodobno, te su nagrade potvrda da sam prije osamnaest godina, uza sve lomove i drame, donio dobru odluku kada sam izabrao Hrvatsku kao domovinu i hrvatsku kulturu kao vlastito nasljeđe, jer mi se ispunio san pisati na jeziku onih pisaca kojima sam se oduvijek divio i od kojih sam učio zanat književni.

Koji su to pisci?

– Divio sam se Tinu Ujeviću, Matošu, Krleži, a zanat sam učio od Ranka Marinkovića, Kaleba, Dinka Šimunovića, Slobodana Novaka, dakle od pisaca iz, uvjetno rečeno, mediteranskoga kruga.

U knjizi Uvod u drugi život donosite san Putovanje s Tinom. Je li to doista bio san?

– Da. Tin je često opisivao ili spominjao mjesta Imotske krajine. Moja je supruga Imoćanka. Često sam sanjao taj krajolik i gotovo svake godine odlazio u Imotsku krajinu za Veliku Gospu. Ondje znam svaki kutak. Taj sam san stvarno usnio i napisao ga točno kako sam ga usnio. To je bio mističan san. Snovi vrijede jedino ako su jasni. I ako se nikad ne zaboravljaju kao što se ne zaboravlja ono što vam se dogodilo u životu.

Možete li sad odgovoriti je li doista teško »biti star, a tako mlad«, kako je Tin pjevao?

– Biti star, a tako mlad nije strašno. Strašno je obrnuto: biti mlad, a star.

Živimo u vremenu globalizacije, od čije se agresivnosti čovjek brani i tako što se sve više svrstava. I vas se otkako živite u Hrvatskoj sve više svrstava, a vi odgovarate da se ne volite izjašnjavati te da jezik, sudbina i izbor određuju pisca. To znači da ste hrvatski pisac?

– Da, to su sve elementi da ste dio neke nacionalne književnosti. Kakav bih ja uopće bio pisac ako bih se stalno busao u prsa, ja sam hrvatski pisac. Ako se to često ističe i ponavlja, gubi se vjerodostojnost. Vi ste hrvatski pisac zapravo onda kad postanete svjetski pisac.

Što je za vas identitet?

– Identitet? Hm. Bit će da je to ono kako ga znanost tumači. A to znači: »Identitet je apsolutna jedinost pojedinca.« Ja sam jedini ja, drugoga nema. Druga bitna značajka identiteta, kako ga shvaćam, jest ta da se etnički identitet može promijeniti kad je to nužno.

Kad netko u nas kaže da je domoljub, određeni politički i svjetonazorski krugovi svrstavaju ga u nešto loše, natražnjačko, zaostalo, a kada se kaže patriotizam, onda je to u redu. Što vi mislite o ideološkoj borbi preko riječi i govora?

– Čini mi se da je Goethe rekao kako »najgore zemlje imaju najbolje rodoljube«. Ja sam vrlo kritičan prema domoljublju. U najgorim političkim i povijesnim vremenima domoljublje je na vulgaran način cvjetalo. Točno kako to Goethe kaže. U vrijeme Hitlerova nacizma svi su bili domoljubi. Domoljublje te potiče da cinkaš, da ubijaš u ime toga, da postaneš hajkač, da se prepustiš kolektivnim nagonima, itd., itd.

Koja je razlika između domoljublja i nacionalizma, odnosno šovinizma?

– Nisu u pitanju bitne razlike, nego finese. Sve se to prelijeva jedno u drugo, jedno iz drugog, vrlo lako, katkad veselo i uz mnogo krvi. Katkad pijano. A na kraju se bogme skupo plaća. Za mene domoljublje ima smisla samo onda kad neke horde dolaze da vas unište zato što ste vi takvi i takvi, što je vaša boja ta i ta. Braniti svoj dom, svoju djecu, pa to je normalno. A ako nastavite s tim osjećajem i kada horde prođu, svejedno jeste li ih potukli ili su one pobjegle, onda to polako prerasta u patologiju, vama će se od svega priviđati neprijatelj i vi ćete postati profesionalni domoljub, hajkač, uvijek spreman na galamu i svađu.

Zašto se Hrvati boje biti Hrvatima?

– Ne mislim da se Hrvati boje biti Hrvatima.

Naime, sve češće neki krugovi govore da se moramo odreći tradicije kako bismo bili Europa.

– Nije točno da se moramo odreći tradicije da bismo bili Europljani. Mi se moramo odreći onoga što nas čini primitivnima, moramo savladati strahove od onoga što je drugo i drukčije, moramo naučiti što je sloboda, što je demokracija, moramo biti kritični, pronicavi. Ne možemo kapitalizam prihvaćati kao nešto idealno i okretati glave od ljudi koji gladuju i koji će sve više gladovati, jer će nezaposlenost rasti, a s njom i skupoća. Što kapitalisti budu više imali, mi ćemo teže živjeti. U toj Europi, ako se ona ostvari, mi moramo sudjelovati. Neće nama Europa oduzeti sir i vrhnje, kako je to jedan bivši novinar propovijedao na ulici, nego će tražiti da lijepo upakiramo sir i vrhnje i da ga ponudimo na tržištu kao svoj prepoznatljiv proizvod. Mi ćemo odlučivati o cijenama onoliko koliko cijenimo sami sebe.

Znači li to da opet ulazimo u neku nejasnu zajednicu?

– Da. Znači. Pa i sada smo valjda u nekoj zajednici. Što mislite, kada bismo svi bili Hrvati, da bi to bilo idealno savršeno društvo? Ja mislim suprotno, da bismo se prožderali.

Kakva je vama bila Jugoslavija? Pitam vas to jer mnogi tvrde da je bilo izvrsno živjeti u njoj?

– Kakva god da je bila, nije dobro sada kleti je, nekako mislim da nemamo pravo na to, jer smo svi sudjelovali u svemu tome. Živjeli smo kao da je sve normalno, išli smo na more, sjedili i pili na nekim terasama, slušali glazbu, čitali knjige, gledali filmove, išli na Dubrovačke ljetne igre. I bilo nam je lijepo. Danas moramo biti svjesni da je sve moglo biti sto puta gore. Dakle, nije dobro pljuvati na vlastiti život, na sudjelovanje u životu, na stol za blagovanje za kojim smo objedovali. Nije to bila neka kvaliteta života, ali mi drugoga nismo imali. Nismo mogli mijenjati ništa, nego samo u tim okvirima ograničenoga naći neki vlastiti smisao. Živjelo se oskudno, tjeskobno, bez slobode, u sustavu za kojim nitko ne pati.

Govorite kao da su vas u njoj tetošili.

– Osobno imao sam gorkih trenutaka, doživio sam mnoga poniženja. Ali, u biti, velikoj većini svijeta bilo je bolje, jer moramo znati da kapitalizam nije med i mlijeko. Jugoslavija u političkom smislu nije valjala, ali o tome da nije valjala znalo je pet do deset posto stanovništa, svi ostali koristili su se beneficijama toga društva, mnogim povlasticama, plaćenim bolovanjem, pa na kraju krajeva, ako ste željeli zaraditi, mogli ste otići u inozemstvo, dolaziti u posjet svojima za Uskrs i Božić, i to novim mercedesom punim darova, tehnike na koju nisi plaćao carinu…. Dakle, to je društvo u nekim segmentima funkcioniralo. A sve naše iluzije o kapitalizmu mogle bi nam se obiti o glavu.

Kako se tomu suprotstaviti?

– Ne moramo biti zagriženi antikapitalisti, ali mislim da se utočišta mogu naći u kulturi, u duhovnom životu. Tako smo se snalazili i u komunizmu bježeći u duhovne svjetove, u umjetnost. Unatoč svim zabranama i torturama komunizma neke su umjetnosti cvjetale. Čak i film, koji je ovisio o državi. Samo se tako možemo suprotstaviti. Pa i ja sebe ulovim kako nedjeljom bazam po trgovinama i trošim posljednji novac, kupujem mnoge nepotrebne stvari... Bilo bi bolje da odem na neki prijepodnevni koncert ili na bilo koju kulturnu feštu. Jasno, kapitalizam je bolji ili, kako se to uobičava reći, najbolji nesavršeni sistem, jer ga možeš slobodno i bez težih posljedica kritizirati.

Je li nacionalizam sudbina nekadašnjih jugoslavenskih prostora?

– Nacionalizam je visoki stupanj uskogrudnosti. To je nešto iracionalno, jer za uski mali interes ti si spreman ustupiti nešto mnogo veće i važnije od onoga što dobivaš. To je otprilike ovako: žrtvuješ Dalmaciju, najljepši svoj dio, da bi ostatak nazvao Državom Hrvatskom.

Tko proizvodi nacionalizam?

– Politika zapravo potiče nacionalizam, na njemu opstaje. Komunisti su, primjerice, ustrajavali na paroli bratstvo-jedinstvo, koja se sve više pretvarala u svoju suprotnost. Jer iza te parole nije bilo ničega osim straha.

Što je zapravo trebalo raditi?

– Trebalo je razvijati međusobno poštovanje. Da se to radilo, mnogo bi se lakše prebrodile političke i druge nesuglasice. Umjesto toga mi smo živjeli od prezira jednih prema drugima. Recimo, u svako srpsko dijete, još od osnovne škole, utkana je klica prezira prema Albancima, to je niža rasa. A onda jednoga dana nastupi osveta povijesti, Albanci dobivaju samostalnost i svoju državu, što je jedino ispravno i dobro. Albanska država Kosovo konačni je slom srpskog nacionalizma i srpske politike općenito. Sada se mogu slikati, jer su rezultati njihova nacionalizma vidljivi.

Ako je srpski nacionalizam hegemonistički, jesu li drugi nacionalizmi opravdani i kao otpor, borba protiv srpskoga?

– Bojim se da se tako umanjuju drugi nacionalizmi, pa ispada, da nije srpskoga nacionalizma, ne bi bilo ostalih nacionalizama. Čak ni hegemonija nije opravdanje za druge nacionalizme, jer može ispasti ovako: jedva smo čekali srpski hegemonizam da bismo bili nacionalisti.

Velika većina Hrvata misli da Europa tolerira srpski nacionalizam i tako što im stalno popušta i nudi ustupke. Danas je više nego očito da je to radila i Carla del Ponte privodeći osumnjičene ratne zločince.

– Slabo poznajem rad Carle del Ponte, ali Sud u Haagu, unatoč mnogim propustima, bitna je i važna stvar koja se dogodila nakon ovih užasnih ratova. Samo da je taj sud priveo Miloševića i Šešelja, pa to je velika stvar. Milošević je od jada crko u tom zatvoru. Mislim da je Hrvatska vlada napravila dobar politički potez kad se obvezala na suradnju s Haaškim sudom. Druga je tema što je taj sud napravio niz promašaja, kao što je, primjerice, još malo pa oslobađajuća presuda Šljivančaninu, egzekutoru s Ovčare, a trebao je dobiti najvišu moguću kaznu za zločine koje je počinio.

Na jednom mjestu u Gradu u zrcalu pišete kako traženje čistih korijena samo »zamagljuje stvari« i stoga jer je »zlo pitko«, kako kaže otac u romanu. No, čini mi se da je za mnoga zla u jugoslavenskim prostorima najveći krivac neraščišćena povijest, različite njezine interpretacije. Nazirete li raščišćavanje povijesti, odnosno njezino zamagljivanje koje nam nude raznorazni prijatelji?

– Ako čovjek nije ništa drugo doli Hrvat ili Srbin, desničar ili ljevičar, onda je, kako to kaže jedan istraživač identiteta, »blizu toga da bude posve nitko i ništa«. Osobno ne prihvaćam da me se svodi na jednu dimenziju. I ne vjerujem da se povijest može raščistiti, jer se ponavlja.

Kako će se demokratizirati Srbija dok je Koštunice?

– U Srbiji je na političkoj sceni Koštunica do Koštunice. Pa ipak, u istraživanjima je gotovo pedeset posto Srba za EU. Demokratizacija kod svih jugoslavenskih naroda teško i sporo ide, jer umjesto organiziranja demokratskoga života bije se bitka za stjecanje moći, političke i ekonomske, i to će biti dug proces.

Mislite da je tako i u Hrvatskoj?

– I u Hrvatskoj je slično: bije se bitka za autoritet vlasti, a ne za organizaciju demokratskih institucija. Nakon toga moralo bi se raditi na onome što stručnjaci nazivaju modernizacijom. Vlast ne pronalazi rješenja, nego učvršćuje samu sebe. Zato će taj proces modernizacije potrajati.

Od dosta mislećih ljudi u Srbiji čuo sam da se u Srbiji vodi borba između tzv. obrenovićevaca i karađorđevićevaca, da je to glavni problem Srbije. Ima li istine u tome?

– Nema. To su stare teze koje bi opravdale podjele u društvu, navodno su obrenovićevci proeuropski, dok su ovi drugi nacionalisti. Ono što valja u Srbiji, u ovom trenutku, jesu liberali Čede Jovanovića, podupire ih pet do šest posto puka te ponajbolji intelektualni sloj, od glasovitog advokata Srđe Popovića pa do pisaca kakvi su Biljana Srbljanović, Filip David ili Nenad Prokić...

Kakve su vam veze sa srpskim piscima u Srbiji i jesu li oni svjesni da je velikosrpstvo problem ne samo naroda s kojim su Srbi živjeli i žive ili i dalje misle da su krivi svi?

– Imam kontakta samo s onim srpskim piscima koji misle kao i ja, ili su još žešći kritičari od mene. Drugi me ne zanimaju, nisu me ni prije zanimali. Zapravo ih nikad nisam podnosio. Ma što oni mislili, ja sam od toga miljama daleko. Ne samo sada nego i onda kad sam bio u njihovoj blizini.

Kad je počelo NATO-ovo bombardiranje Srbije, u Podgorici mi je Novak Kilibarda rekao da je glavni generator velikosrpstva Srpska pravoslavna crkva. Je li to moguće?

– Bome je gospodin koji vam je to rekao svojedobno bio ljući zagovornik velikosrpstva od bilo kojega pravoslavnog episkopa, s Karadžićem je držao vatrene govore o srpstvu svekolikom, osnivao Dubrovačku republiku i otimao Dubrovnik od svoje matice, ali dobro, pokajao se, pozivajući se na Kolakowskog da je nedosljednost vrlina. Bilo kako bilo, SPC se osjeća čuvaricom srpstva, tradicije, srpskoga jezika, kulture te važnim čimbenikom u politici države. Ta je crkva oduvijek imala jači utjecaj u svjetovnom nego u religijskom životu svoga naroda, bila je ratoborna i najčešće na pogrešnoj strani. Episkop Nikolaj Velimirović, sada svetac, omiljen u mladih srpskih nacionalista, pisao je o Hitleru 1935. kao suvremenom Sv. Savi, a ratnom zločincu Dimitriju Ljotiću ponudio se kao sluga: »On neka zapoveda, ja ću slušati. On neka bude na vrhu, ja ću na dnu. Ja ću mu noge prati.«

Bi li došlo do ratova između Srba i Hrvata da su Hrvati pravoslavci? Naime, nije mali broj onih koji zastupaju tezu kako su velikosrpski agresorski ratovi bili vjerski.

– Nisu to bili vjerski ratovi. Primjerice, u obrani Vukovara bilo je i pravoslavaca. Mogućnost za građanski rat ne ovisi o vjeri. Prema nekim istraživanjima, građanski ratovi pripadaju u najokrutnije ratove. Osobno mislim, onako zdravorazumski, jer nisam nikakav povjesničar, da su ratovi između Srba i Hrvata, najčešće bili odraz međunarodnih povijesnih zbivanja, prema tome bili su ideološki i politički. I još nešto: međunarodna zajednica uvijek je imala prste u tim ratovima.

Na koji način?

– Svjetska je politika bila pogrešna, podupirala je srpski hegemonizam, radila je na tome. Činila je to ili iz neznanja, ili planirano, ja to ne znam. Inače vele da postoji tajna historija o kojoj mi smrtnici pojma nemamo. Vjera je često ispadala samo pokriće ili izgovor, jer je lakše činiti zlodjela ako sebe uvjeriš da ti Bog ne zamjera i da ti to vjera dopušta.

U Gradu u zrcalu profesor povijesti iz Trebinja traži od časne koja je porodila majku naratora da skine raspelo jer to nije »pravoslavni krst«. To me jako streslo i zaprepastilo, pomislio sam da je pravoslavlje isključivo.

– On je samo jedan junak, jedna epizoda, osoba koja tako misli. Ja se bavim samo tom osobom i ne želim izvlačiti nikakve zaključke iz te njegove geste. Takva tipa unio sam u roman, jer odudara od mene, od moje majke, od mojih bližnjih koji na stvari ne gledaju tako. On dokazuje da i takvi ljudi postoje. On jest isključiv, ali njega ne smijemo poistovjetiti s pravoslavljem. Je li pravoslavlje isključivo ili ne, više ili manje od drugih religija, to nije bio predmet ovog romana i ovog romanopisca, premda se i to može obrađivati, ali na drugi način, drukčijim sredstvima.

Zbog globalizacije i želje za dominacijom moćnih nacija ideja o multikulturalizmu sve je manje izgledna. O tome dosta piše i Pascal Bruckner. Što vi mislite o tome?

– Ne samo multikulturalizam nego sve je sve manje izgledno. Baudrillard je tvrdio da velike korporacije uništavaju kulturu u ime kulture supermarketa. Hoćemo li se mi uopće više zanimati za Drugoga, za drukčijega, što će nama drukčija kultura kad sve manje znamo o vlastitoj. O multikulturalizamu se još nedavno govorilo gotovo ideološki, živjeti u slozi s drugom i drukčijom kulturom bio je zamalo imperativ. Ali tamo gdje je bio Drugi nema više ničega. Tamo nema ni nas. Zabavnije je govoriti o razlikama. Moj je otac umio satima raspredati zabavno i izvrsno o razlikama između Gornje i Donje Lastve. On je išao toliko daleko da je tvrdio kako mi govorimo različitim jezikom. Želim reći: slađe je i zabavnije raditi na razlikama. Mi sve teže podnosimo vlastitu kulturu, a kamoli kulturu drugoga.

Jesu li hrvatski mediji slobodni?

– Sloboda medija osnova je demokracije. Jesu li hrvatski mediji slobodni, ja to doista ne znam, jer ne poznajem vlasničke odnose ni utjecaj oglašivača. Ima toliko informacija, da više nitko neće biti informiran, da se malo bodrijarovski našalim. Televiziju ne gledam, premda je plaćam. A i tisak pokatkad kupim, ali ne čitam. Možda sam zasićen. Imamo u Hrvatskoj odličnih novinara, ja ih obično čitam sa zakašnjenjem.

Živi li Hrvatska demokraciju ili manipulaciju?

– U svakoj demokraciji ima i manipulacije, jer demokracija je, ma koliko se to meni osobno ne sviđalo, vladavina većine, iliti masovna pojava, kako je govorio jedan moj otkačeni junak. Tamo gdje je masa mora biti i manipulacije. Ali neke naopake stvari ne smijemo pravdati uzrečicom pa to je demokracija. Kako je Platon rekao u Državi: »Demokracija je politički poredak koji to nije.«

Čini se kako je manipulacija postala nova ideologija i najveća opasnost za čovjeka budućnosti? Recimo, sve češće može se čuti, rjeđe pročitati, da hrvatska vlast narodu ubija nadu u perspektivu.

– Ja mislim obrnuto: vlast potiče nadu u perspektivu, ona se drži na tome. Stalno se govori o europskoj perspektivi o euroatlanskim integracijama, sve su to velika obećanja prema kojima smo mi skeptični, barem su skeptici skeptični. Mi ništa ne znamo o tome što nam vlast nudi, kakva će ta Europa biti sutra, hoće li u njoj postojati ravnopravnost kao bit svake zajednice, tko nam bilo što jamči. Da sam ja političar, glatko bih izgubio svake izbore, jer bih govorio upravo o tome da nam perspektive nisu bajne, o svemu onome što masa ne želi čuti.

Je li kardinal Bozanić u pravu što je vlast optužio za stvaranje podaničkog mentaliteta?

– Demokracija je jedini sustav koji gradi mehanizme i institucije kako čovjeka osloboditi podaničkog mentaliteta; tu su prije svega sindikati, mnoge nevladine udruge, sloboda medija…, ali je pitanje koliko to i kako sve funkcionira. Davno je pisao La Boétie o »dobrovoljnom ropstvu«, koje ne proistječe samo iz volje drugog. Mi sami dajemo moć onima koji nas tlače. Kardinal je u pravu kad upozorava da je nedopustivo manipulirati pod izlikom: to od nas traži Europa. Mi moramo provjeriti sve ono što nam se servira pod tom izlikom, ako to ne činimo, ako se svojom slobodom i svojim glasom ne koristimo, onda smo doista podanici i dobrovoljno roblje.

Je li Krleža u mnogočemu nadiđen pisac, a je li Matoševa pobuna naša perspektiva?

– Ne bih se upuštao u takve prognoze. Obojica su veliki pisci. Ako sjaj i bijeda kapitalizma dovede do društva neravnopravnosti, onda će Krleža biti uzorom kritičara toga društva. Nacionalni romantizam već je danas poprilično potrošen; za te novce više nećete moći ništa kupiti, čak ni piće da utopite neka razočaranja.

Najvažniji vaši romani, Vrata od utrobe, Kristalne rešetke i posljednji, Grad u zrcalu, oživljavaju gotovo zaboravljen svijet, koji se današnjim mladim čitateljima može činiti nestvarnim i nepostojećim, a ipak je stvaran. Što je bio razlog pisanju tih romana, samo borba s vlastitim utvarama ili i neka poruka?

– Poruke ja ne šaljem, čitatelj ih pronalazi, svatko na svoj način. Pišući o Tolstoju, Šklovski je govorio o piscu kao pomorcu, o Kolumbu koji otkriva nepoznate svjetove. Mene ne zanima opisivati neki događaj ili sklapati kakvu fabulu, nego otkrivati nepoznato i ono što prije toga nije opisano. Singer je govorio »da nije mene, ti bi svjetovi bili zaboravljeni«. Osobno volim vrstu pisaca koji su kadri uskrisiti život i sudbine, kojima su bliske te velike teme uskrsnuća.

Je li to dovoljan razlog pisanju?

– Meni da. Moram priznati da ne bih umio napisati roman po narudžbi makar mi ponudili sjajnu temu. Naprosto, ne ulazim u pisanje dok u sebi samu ne prokopam put do onoga što me tišti, do onih slika koje se vrte negdje duboko u meni. Ja sam još, unatoč iskustvu i godinama, pisac koji se ispovijeda.

U Gradu u zrcalu spominjete Knuta Hamsuna, njegov roman Žene na studencu i misao: »Mi dolazimo na ovaj svijet da bismo popravili našu vlastitu sudbinu.« Može li se sudbina popraviti i može li je pisac popraviti?

– Nije na piscu da popravlja sudbinu, nego da istražuje i o njoj razmišlja. Kad god spominjem Knuta Hamsuna, u Kristalnim rešetkama imam jedno poglavlje o njegovim cipelama, dotičem se njegova boravka u Dubrovniku, to mu vraćam dug i želim njegovu prisutnost u svojim knjigama. Katkad mi se čini kako imam njegovu potporu, katkad osjetim kako me tapše po ramenu.

Je li bolje negdje drugdje nego ondje gdje ste živjeli i živite?

– Nitko od nas nije osuđen da bude tamo gdje jest, sve se može promijeniti. Najbolje je ondje gdje osjećate neko zadovoljstvo što ste baš tu. U jednom trenutku života svatko je od nas želio nekamo pobjeći. Nije to loše. Dopušteno je maštati da je negdje drugdje bolje, to je, ako hoćete, u našoj naravi. Ali mnoge nas stvari upozoravaju da je posvuda jednako loše, a negdje još lošije. Dopušteno je kuditi život koji živimo, čak i poželjno, ali prava promjena nije živjeti negdje drugdje, nego uvijek i iznova promatrati vlastiti život na nov način.

U Gradu u zrcalu spominjete samo dva mjesta od ukupno 32 gdje ste živjeli, a koja su vam važna. Zašto samo gdje ste rođeni i gdje svodite životnu bilancu?

– Najvjerojatnije zato što ta mjesta najbolje poznajem i što o njima umijem pisati.

Žena i majka vam je svetinja, čega je danas u životu i uopće civilizaciji sve manje. Zašto je tako?

– U Gradu u zrcalu bavio sam se određenom majkom i određenom ženom. Te dvije osobe u ovom romanu imaju stanovitu svetost. Ali sutra može doći roman s likovima posve suprotnim od majke i žene iz tog romana.

Poslije Grada u zrcalu, koji vrvi magičnim realizmom, pišete li nekakav nastavak obiteljskog nokturna ili je to konačna bilanca?

– Taj je obiteljski nokturno završen. Taj me roman iscrpio, ispraznio. Sad me vuku devedesete godine, jedna obiteljska i bračna drama, raspad neke zajednice. Jedini je problem što još nemam dovoljni odmak od stvarnih događaja, moram sve učiniti da od toga napravim neki svoj mit da bih krenuo u pisanje. Nije dobro pisati dok rane ne zarastu. Ako se svojim pisanjem nečemu suprotstavljam, onda je to zasigurno banalnost i općenito banalizacija života.

Kad smo razgovarali prije pet godina, spomenuli ste mlade pisce u koje ste vjerovali i koji su se tijekom pet godina potvrdili; Mlakića, Štiksa, Simića, Mlinarca... Biste li sada koga izdvojili kao perspektivu hrvatske književnosti?

– Govorili smo o sasvim mladim piscima, a ne o hrvatskim piscima općenito, tu je sada već nekoliko generacija, svaka je istaknula svoje sjajne autore. Od onih koje sam tada spomenuo svi još stoje, jedino mi se Mlinarec izgubio, sviđale su mi se njegove duhovite priče. Sada bih još dodao Radu Jarka, njegova knjiga Pustinje, koju je nazvao fikcionalnom autobiografijom, odlično je napisana.

Razgovarajući svojedobno o Bogu i vjeri tadašnji talijanski predsjednik Pertini navodno je rekao papi Wojtyli: Lako je vama, vi imate Boga, a ja imam samo svoju savjest. Na to mu je Wojtyla uzvratio: Pa to je Bog. Vjerujete li u Boga i što vam je On?

– Točno ono što je rekao Wojtyla: savjest. Ne možete vjerovati u Boga, a činiti loše stvari, nemati savjesti, biti amoralan. Boga doživljavam kao neku metaforu. Prizivaju ga dobri i loši, ubojice i žrtve.

Bojite li se smrti?

– »Svršila je smrt. Nje više nema«, tako govori Tolstojev junak u glasovitoj priči, remek-djelu, Smrt Ivana Iljiča. Umjesto smrti bilo je samo svjetlo. Dakle, prije nego što je udahnuo malo zraka i umro, shvatio je da »nikakva straha nije bilo, jer smrti nije bilo«. Samo svjetlost.

Razgovarao

Andrija Tunjić