Između tradicije i suvremenosti, između Istoka i Zapada

Između tradicije i suvremenosti, između Istoka i Zapada

Japanska multimedijalna umjetnica sa zagrebačkim domicilom, Akiko Sato, prvi se put predstavila hrvatskoj stručnoj i široj javnosti vrlo dojmljivom instalacijom Sklonište za osjećaje, postavljenoj u izložbenim prostorima Gliptoteke HAZU, uz pripomoć zagrebačkog Etnografskog muzeja. Već i samo nabrajanje organizatora i sudionika projekta daje naslutiti neke od ključnih odlika i umjetničkih nakana Akiko Sato: na interdisciplinaran i multikulturan način pretočiti tradicionalnu umjetnost u kontekst suvremene umjetnosti.

Rođena 1967. u Yokohami, Akiko Sato promijenila je pet prebivališta (Tajland, Filipini i New York), završila je čuveni Kuwasawa Design School u Tokiju kao i Odsjek skulpture na Cornish College of the Arts u Seattleu, a od 2003. sa suprugom Milanom Trencom i kćerkicom Nikom odabrala je Zagreb za svoje boravište. Sve ovo spominjem stoga što umjetnica u svojim popratnim bilješkama ne želi prikrivati, nego, štoviše, ističe autobiografski naboj koji ju je potaknuo na realizaciju šatora izrađena od lepoglavske čipke, kao pokušaja sučeljavanja simboličkih konotacija šatora i sunca u japanskoj i hrvatskoj mitologiji, ali i propitivanja emocionalnog učinka te instalacije na raznolike naraštaje posjetitelja. Već prigodom otvaranja izložbe, na kojoj je bilo mnogo vršnjaka i vršnjakinja umjetničine kćerkice kao i niz istaknutih umjetnika i kritičara, moglo se vrlo lako na licu mjesta zaključiti kako je to sklonište ne samo pobudilo osjećaje nego i privuklo mlade posjetitelje da ga iskušaju kao zaklon i poticaj za spontano druženje i igru. Već i ta činjenica bila bi dostatna nagrada za napor lepoglavskih čipkarica kao i dobrovoljni rad zatočenika iz lepoglavske kaznionice, no taj ambijent, idealan za opušteno mladenačko druženje, uključuje i niz drugih asocijacija i konotacija. Šator, prema uobičajenom japanskom poimanju, simbol je majčinskog instinkta, savijanja gnijezda. Motiv sunca, svojstven lepoglavskoj čipki, potaknuo je pak Akiko Sato na napomenu da je »u japanskoj mitologiji Sunce žensko božanstvo po imenu Amaterasu, koje simbolizira ženstvenost«. Sudionica projekta Silva Kalčić u opširnoj teorijskoj eksplikaciji ističe kako je taj empatijski objekt postao »istodobno introvertiran i otvoren prostor«, koji se podjednako intrigantno može interpretirati u duhu istočnjačke i zapadnjačke tradicije.

Ono što ponajviše oduševljava jednostavnost je i upadljivost zamisli i realizacije, uz gotovo neograničen raspon složenih civilizacijskih i estetskih tumačenja, što izlagački početak Akiko Sato pretvara u osobito uzbudljiv i emocionalan zagrebački galeristički doživljaj.

Darko Glavan