Horugva nam ćuhta

Horugva nam ćuhta

Prvu verziju ovoga teksta pisala sam dan uoči još jedne, dakako sudbonosne, utakmice za opstanak Hrvatske na europskom nogometnom nebu, one s još jednim »povijesnim« neprijateljem, Turcima, pa još k tome pod Bečom, kad se očekivao (a umalo i ostvario) šlag na nogometnoj torti i prolazak Hrvatske u polufinale ovogodišnjega Europskoga nogometnog prvenstva. No uvijek po istom uzorku umjetno pumpani balon »svekolikoga vatrenog ludila« ispuhao se – uz malo peha i podosta lakomislenosti hrvatske nogometne vrste – pa šlag na nogometnoj torti (uz dobrano podgrijavane apetite) nismo dočekali. Bez obzira na ishod, tri smo tjedna gledali kako nam nepregledan broj horugvi ćuhta – na kućama, vozilima, antenama ... Još dok sam nešto ispitivala studente kroatistike, brzo sam shvatila da im ni izričaji »oca hrvatske književnosti« Marka Marulića, poput čuhtati se (mi kao da smo nedorasla nacija, pa ne možemo ništa bez »očeva« ni u književnosti, ni u znanosti, pa onda ni u politici), baš i ne leže. Ni antologijska pjesma Tina Ujevića Oproštaj, napisana jezikom koji želi oponašati onaj Marulićev, nije prolazila ništa bolje. Kamen spoticanja bio je upravo završni stih pjesme: Korugva nam ćuhta; gremo, mi puntari! Korugva / horugva vuče korijen još iz mongolskih vremena (orongo, zastava), što je preko prasl. posrednika *horo z gy dalo horugvu ili korugvu (rus. korúgov, češ. koroukev). Ta se zastava mogla sastojati samo od štapa (što i jest prvotno značenje riječi zastava) na kojem se vijore, recimo, strune konjskog repa. Prepoznatljiv dizajn došao je mnogo kasnije.

Uostalom, o zastavama, barjacima, stjegovima i fanama pisala sam u »Vijencu« br. 224 (od 3. listopada 2002. godine) pod naslovom K’o štandarac na maestralu (što je dio stiha Slamnigove također antologijske Barbare). No moje je studente još više zbunjivala ona druga riječ, ćuhta. Najprije su se čuli glasi da je to pogrešno napisana riječ ćufta. Smisla, doduše, nema, no oni nisu vidjeli smisla ni u cijelom stihu. Bilo je i takvih (kulinarskih) majstora koji su splitskoga začinjavca vidjeli kao travara, čovjeka koji bere ljekovite ili začinske biljke, pa onda jelo (ćufte, okruglice od mljevena mesa; perz. kűften, istući, satrti, smrviti) možda i nije sasvim izvan pameti. No pravi »znalci« odmah su ih poklopili: ćuhta je opisni pridjev, dodatak imenici, kao npr. korak nam žustar, zemlja nam pusta i sl.

Etički dativ (nam) prošao je nezapaženo. A mojoj je generaciji još od osnovne škole ostao nezaboravan. Primjer etičkoga dativa (uz pjevanje) u našem poratnom pionirskom djetinjstvu uvijek je bio: Lijepo ti je druga Tita kolo. No tada me više (svojom nerazumljivošću) kopkao drugi dio toga legendarnog stiha: Takvo kolo ko ga ne bi volo. Naravno, tada još nisam znala ni pisati slova, a kamoli pravopisne znakove. Nisam sigurna da su i zapisivači tih pjesama u vrijeme intenzivnih analfabetskih tečajeva bili baš vješti pisanju izostavnika ili apostrofa, znaka koji se piše umjesto izostavljenoga slova (vol’o). Titovo kolo, s etičkim dativom, povezivala sam stoga, ništa čudno, s volovima.

Na jedini točan odgovor – da je ćuhta glagol – nitko nije ni pomislio. U početku moje nastavničke karijere činilo mi se nevjerojatnim da to studenti ne znaju. Danas se više ničemu ne čudim. Svi smo mogli vidjeti da npr. mlađahni natjecatelj u TV kvizu, tek izašao iz srednje škole, nikad nije čuo za Krležin Povratak Filipa Latinovicza ili da student povijesti na kraju 4. godine studija nema pojma da je Turke pod Klisom (1524) pobijedio Petar Kružić. A nije morao odgovoriti namah. Mogao je razmisliti, sjetiti se. No sjetiti se možeš samo ako si ikada što znao. Ako nisi, nemaš se čega ni sjećati.

Naravno, oblik ćuhta je 3. l. jd. prezenta glagola ćuhtati. U tom obliku glagol je nesvršen, a njegov je svršeni parnjak ćuhnuti. Imenica ćuh znači dašak lahora ili povjetarca. Ćuhtati znači vijati se zrakom, vijoriti se. Petar Skok navodi da se promjena č u ć dogodila u 15. stoljeću, jer za ćuh i sl. upućuje na glagol čuti, koji znači i osjećati i slušati. Na najvećem dijelu hrvatskoga prostora radnja izražena glagolom čuti vezuje se uz opažanje sluhom, uhom. No u Bosni se čuje i miris, npr. čuje se kava ili kad se kuha neko jelo. Čuje se rabi se i za zaudarati (čuju ti se noge – kad komu smrde noge).

Marko Marulić nije se često ni rado odvajao od rodnoga Splita i svoje bogate knjižnice, osim što je jednom pošao u samostan sv. Petra u Gluhoj dolini na Šolti. Ta Gluha dolina zove se Nečujam, upravo zato što je zaklonjena od vjetra, što se u njoj »ne čuje« (ne osjeća) vjetar. Kad jedra tužno vise na jedrenjaku, to je zato što nema ni ćuha vjetra, pa je zrak potpuno miran (»stoji«). Promjeni č u ć (ćuh, ćuhtati i sl.) kumovala je i onomatopeja, pa su se, poduprte njome, riječi sa ć lakše odvojile od svoje iskonske baze čuti.

Budući da je ovih dana sve oko nas lepršalo, evo još samo nekoliko dopuna onim imenicama za zastave koje u sebi upravo i sadrže lepršanje. Mi, doduše, ne rabimo za zastavu riječ prapor, kako je npr. u češkom i ruskom. No upravo se u riječi prapor krije lepršanje. Naime, prapor potječe iz istoga korijena kao i perut, prhut, pa i pero - per-, što znači letjeti, prhati zrakom. Prasl. *porporú izveden je udvostručenim korijenskim morfemom koji je u prijevojnoj vezi s per- i isprva je značio ono što lako prhuta. A kako tkanina uz ćuh (ili pak vihor) vjetra lako leprša, vijori, odatle u nekim jezicima (opet npr. u češkom) za zastavu rabe i izraz vlajka.

U svečanim danima, kada se i ističe državni barjak, svi »što se pod njim viju« trebali bi se osjećati ponosno. U popularnoj pjesmi Marjane, Marjane još nam se vije mila trobojnica crven, bijeli, plavi. No ja sam već očito dio povijesno-ropotarničkoga dekora kad me zabolio »prijevod« te naše mile trobojnice na jednom izlogu u Draškovićevoj ulici u Zagrebu, u koji sam tužno buljila dok sam čekala tramvaj preko puta. Uz hrvatsku zastavu pisalo je red, white, blue. Valjda jezikom hrvatske budućnosti (srećom, bez mene).

Nives opačić