Filmovi po receptu

Filmovi po receptu

Većina se filmskih kritičara u jednom slaže: suvremeni hrvatski film kakvoćom sve više napreduje. Koračaj taj možda nije povelik, ali se ipak zapaža. Gledatelji doduše u kina na domaći film ne hrle. Zašto naš čovo za njega ne haje? Mnogo je razloga za to. Mnogo se toga promijenilo od danâ kada je on poželjan bio. U svim su većim gradovima stara gradska kina zatvorila vrata. Imati kino s jednom dvoranom nije novčano probitačno. Zato su filmskim uživateljima umjesto toga atavističkoga, vlažna i neugledna, samosvjesnomu potrošaču posve neodgovarajućega prostora, danas na raspolaganju velebna staklena zdanja, s najmanje nekoliko, pa i s desetak filmskih dvorana na okupu. I ne samo to. Ima u tim golemim zgradama i mnoštvo trgovina, koje prodaju najrazličitiju robu, koju ako već kupiti ne možete, možete izloge u kojima je izložena razgledati, i tako vrijeme do filmske predstave kratiti. Ili možete popiti piće u jednom od brojnih kafića. I sve to na jednome mjestu. Jer sve je tamo namijenjeno ugodi građanâ. Pravi su to trgovački hramovi za suvremena potrošača.

No u kinima koja su smještena u tim trgovačkim centrima uglavnom ćete naići na mladež. Zašto je tako, teško je reći. Možda su krivci za to brojni televizijski programi? Ili je to ipak gotovo cjelodnevni rad i redovito stresan posao? Jer tko će nakon naporna radnoga dana još naći snage i za odlazak u kino? A možda su na koncu ipak primamljiviji blistavi izlozi i šareni kafići? Ta suvremeno opremljena kina danas dakle još jedino mlađahni naraštaj pohodi. A hrvatski film njemu nije privlačan. On ipak više voli stranjsku robu. Ni naši se redatelji ne trude mnogo da tu mladost privuku. To je tim čudnije, što su mnogi od njih u redateljskom, a moglo bi se reći i u životnome smislu, još relativno mladi: od šest redatelja koji su prošle godine snimili filmove, trojica su u tridesetim, a trojica u četrdesetim godinama života. No, osim Gorana Kulenovića, nijedan od njih nije svoj film uputio mladeži. Doduše ni njegov film Pjevajte nešto ljubavno, mladi nisu masovno prihvatili, premda je film pogledalo gotovo dvadeset tisuća gledatelja; za domaći film iznadprosječna brojka, no za redateljevu populističku nakanu razočaranje. Bit će da Kulenović jednostavno nije pogodio čemu današnji mladenački duh teži. I upravo je to glavni problem suvremenih hrvatskih filmova. Često zapravo nije jasno komu su oni upućeni. Koja je njihova ciljana skupina, nerijetko je nemoguće razabrati.

Veselo i lakogledljivo

Zna se što naš puk voli – vesele, lakogledljive i blago satirične komedije. Upravo onakve, kakve su filmovi: Kako je počeo rat na mom otoku, Maršal ili Što je muškarac bez brkova. Od stotinjak igranih filmova snimljenih od hrvatske neovisnosti naovamo doista su malobrojni oni koji su uspjeli nagnati više od sto tisuća ljudi da ih pogledaju u kinima. U drugi su se gledateljski red smjestili filmovi koje je vidjelo manje od magičnih sto tisuća, ali više od skromnih nekoliko tisuća gledatelja. To su u prvome redu: Grlićeva komedija Karaula, zatim Vrdoljakov državotvorni i politički ep Duga mračna noć te Ištvančićev dječji film Duh u močvari. Ostali uglavnom uspijevaju privući tek nekoliko tisuća postojanih dobrohotnih znatiželjnika voljnih platiti ulaznicu za domaći film. U najboljem slučaju. One najgore neću ni spominjati. Recept je dakle: ili pučka komedija, ili nacionalna bajka, ili dječji film.

Zašto se taj recept više ne slijedi, jasno je: pučka komedija nije dovoljno uzvišena, nacionalni su epovi pak odveć uzvišeni i suvremenomu liberalcu zazorni, a dječji filmovi nisu dovoljno ozbiljni za ozbiljnoga umjetnika. Nažalost, hrvatski film s druge strane nije dovoljno egzotičan ni zanimljiv velikim filmskim festivalima. Niti slijedi suvremene filmske trendove, kao što sâm i ne uobličava neke nove, što bi ga na svjetskoj filmskoj sceni učinilo prepoznatljivim i poželjnim. On uglavnom tek ponavlja davno utvrđeno gradivo.

Zato bi se moglo zaključiti da niti je dovoljno pučki za domaći puk, niti je dovoljno privlačan svjetskoj filmskoj eliti. No kao što sam već na početku teksta napisao, on je iz godine u godinu u prosjeku ipak sve bolji. Ponajprije u zanatskome smislu. Stasalo je primjerice mnoštvo zanimljivih glumaca, kojima osobitosti glume pred kamerama nisu strane, pa je sve manje deklamatorskoga govora i glumačke afektacije, što kazalište u nekoj mjeri zahtijeva, ali kamera ne trpi. I slikovno su sve dojmljiviji. Tomu je vjerojatno dijelom pomogla novostasala, razgranata marketinška industrija, jer njezine su tvrtke veoma bogate, pa za snimanje njihovih propagandnih filmova nikada ne manjka sredstava; rad je na njima uostalom oduvijek bio veoma dobra vježba za mnogoga redatelja i snimatelja. Svake se godine tako nekoliko filmova okiti s nekoliko nagrada osvojenih na manjim i srednjim filmskim festivala diljem svijeta. Od prošlogodišnjih po tim dobivenim nagradama valja istaknuti Sviličićeva Armina, Aćimovićevu povijesnu melodramu Moram spavat’ anđele te Milićevu ratnu dramu Živi i mrtvi.

Pa ipak, usprkos tomu, hrvatskomu filmu kronično nedostaje veoma važna stvar. Odgovor je to na pitanja: Za koga se zapravo oni snimaju? I zašto? Zar su te sporadične nagrade njegov jedini cilj? I dok se god na ta pitanja ne odgovori, hrvatski će film ipak biti čudno biće, za koje je teško reći koja mu je prava svrha.

Krešimir Košutić