Dva zaslužna hrvatska dominikanca

Dva zaslužna hrvatska dominikanca

Govoreći o složenom tematskom sklopu koji se kronološki proteže na čitavo 15. stoljeće, moramo reći kako se tema usredotočuje na dvije osobe iz hrvatske nacionalne, ali i opće povijesti Crkve koje su aktivno sudjelovale i stvarale povijest Crkve u spomenutom razdoblju. Riječ je o Ivanu Stojkoviću (?1385–1443) i Andriji Jamometiću (?1420–1484) Obojica su bili intelektualne perjanice burnog povijesnoga vremena u kojem su živjeli

Ivan Stojković dubrovački je dominikanac koji se već za svoje mladosti vinuo u orbitu najvećih crkvenih autoriteta te crkvene hijerarhije tadašnjice. Godine 1422/1423. sudjeluje na koncilima u Paviji i Sieni koji su trebali biti pripremna faza Baselskom koncilu (1431–1449). Baselski je koncil utemeljen na buli Frequens, koju je izdao papa Martin V. te u njezinu duhu trebao raditi na stalnu održavanju crkvenih koncila, a sve u smislu obnove Crkve in capite et in membris. Kada je na dnevni red došlo pitanje stanovitog ograničavanja papine vlasti od strane koncila koji je trebao djelovati prema načelu biskupske kolegijalnosti te nadgledanja pape kao onoga koji upravlja Crkvom, došlo je i do sukoba Baselskoga koncila i tadašnjega pape Eugena IV.

Ivan Stojković bio je supredsjedatelj Baselskog koncila, a koncil je postigao to da se češki husiti privole vratiti u zajedništvo s Katoličkom crkvom. Nemalu ulogu u tome imao je i sam Stojković, koji je žestoko branio stajališta Katoličke crkve i ekleziologije. O tome sam Stojković svjedoči u djelcu O tome kako su Česi bili privedeni jedinstvu. Stojković je i autor grandiozna ekleziološkog djela Tractatus de Ecclesia. Koliko je poznato, to je dosad – ako ne najveće, a ono jedno od najvećih eklezioloških djela ikada napisanih.

U svrhu postignuća crkvene unije s Grčkom crkvom, ali i čitavim kršćanskim Istokom, Baselski koncil šalje Stojkovića zajedno s Henrikom Mengerom te Simonom Freronom na čelu, kako bi nagovorili Grke da se odluče za Baselski, a ne koji drugi crkveni koncil koji bi bio pod pokroviteljstvom pape. No Baselski koncil u svrhu postignuća unije i jedinstva s kršćanskim Istokom izdaje i poslanicu Sicut pia mater, u kojoj u biti stavlja u istu razinu husitsku herezu s Grčkom crkvom. To je i bio glavni razlog neuspjeha baselske misije na čelu s Ivanom Stojkovićem, Henrikom Mengerom te Simonom Freronom, koja se 1435. iz Basela, a preko Pule, bila zaputila u Carigrad, kamo i prispijeva u rujnu iste godine. Odmah na početku misije baselski su poklisari bili ukoreni zbog stavljanja u istu razinu češke hereze s pravovjernom Grčkom crkvom. Traži se ispravak teksta, tako da ne bude uvredljiv, kako za bizantske svjetovne vlasti, tako još i više za predstavnike klera i redovnika Grčke crkve. Stojković se sreće s carigradskim patrijarhom Josipom II, koji je inače bio Bugarin, o čemu svjedoči i sam Stojković. Zbog jezične bliskosti, kako kaže i sam Stojković, on je s patrijarhom Josipom II. bio proveo u razgovoru i po više sati dnevno, a ne samo jedan sat, kako je to prvobitno bilo uglavljeno u protokolu. Pred samim carem Ivanom VIII. Paleologom Stojković hvali grčku kulturu te napose grčki jezik, »koji nije učio od roditelja«, ali kojemu se, prema njegovim vlastitim riječima, sveudilj divi te, štoviše, izražava svoj žal zbog nepoznavanja grčkoga. No na kraju su se Grci ipak bili odlučili za opciju pape Eugena IV. i njegova poslanstva, koje je istovremeno s baselskim boravilo u Carigradu. Incident u obliku pokušaja atentata na Stojkovića od njega kao najgorljivijega pristaše pape i papinstva, a nakon povratka iz carigradske misije 1437, učinio je da Stojković na kraju uđe u raskolničku hijerarhiju Baselskog koncila, koji je izabrao posljednjega protupapu u povijesti Crkve, Feliksa V, koji je Stojkoviću podijelio naslov kardinala te naslovnoga biskupa Ardješa u Transilvaniji. Stojković umire 1443, prije konačnoga raspleta shizme te abdikacije pape Feliksa V. te raspuštanja Baselskog koncila 1449. Tako Stojković u biti umire izvan jedinstva s glavom Katoličke crkve, izvan onoga jedinstva za koje se on kao crkveni prelat zalagao tijekom čitavoga života.

***

Andrija Jamometić drugo je veliko ime hrvatske nacionalne, kao i opće povijesti Crkve. Postoje razne jezične varijante njegova prezimena. Najvjerojatnije je da je rođen u starohrvatskom Ninu, u prvoj polovici 15. stoljeća, a točan nadnevak, baš kao i u Stojkovića, nije moguće utvrditi. Zarana stupa u dominikanski red te neko vrijeme boravi u Udinama. Prijateljuje s franjevcem Francescom della Rovereom te zajedno sanjare o obnovi Katoličke crkve. Jamometić dobiva od tog istog Francesca della Roverea, odnosno od budućega pape Siksta IV. (1471–1484) Granejsku nadbiskupiju, bivšu mletačku koloniju blizu Soluna te tako Jamometić postaje Archiepiscopus Crainensis, a kada ona padne pod vlast Osmanlija, morao ju je Jamometić napustiti. No kada Francesco della Rovere postane nepotističkim papom Sikstom IV, njihovi će se putovi razići. Zbog nepotizma u rimskoj kuriji te mnogih drugih papinskih zloporaba, Andrija Jamometić počinje javno kritizirati negdašnjega prijatelja, a sada papu. Jamometić to čini kao diplomat, teolog te poznavatelj velikoga broja jezika u službi Fridrika III. Habsburškog, u čije ime on nastupa, i to vrlo uspješno, kao miritelj u mnogim europskim političkim sukobima i razmiricama. Jamometić ne postaje neprijatelj bivšemu prijatelju odjednom. Prema njegovim vlastitim riječima on je papu Siksta IV. opominjao nasamo više puta, a kada to nije urodilo plodom, počeo ga je opominjati pred čitavim kardinalskim zborom, odnosno Crkvom, baš onako kako svjetuju ipsissima verba Christi iz Matejeva evanđelja. Još je papa Pio II. donio zabranu sazivanja crkvenih koncila, a nakon raspuštanja Baselskog. Taj je njegov čin bio izravno u suprotnosti s donesenim crkvenim dokumentom Frequens njegova prethodnika, pape Martina V, prema kojemu bi se koncili imali sazivati redovito, svake otprilike pete, sedme i desete godine, sa svrhom reforme Crkve in capite et in membris. Umjesto toga zabranjuje se svaka rasprava o koncilima. Kada je Jamometić najzad pokušao, sada u drugoj polovici 15. stoljeća, obnoviti rad Baselskoga koncila, a s istom svrhom, u papinskom Rimu zazvonila su zvona na uzbunu. Protiv Jamometića pisao je i poznati njemački pisac Malja protiv vještica Henrik Institutoris. Papinska kurija Siksta IV. diplomatskim je potezima izolirala Jamometića od carskog dvora Frdrika II, da bi zatim tražila njegovu ekstradiciju od grada Basela. Kada ni ti zahtjevi, a zbog gostoprimstva građana i grada Basela, nisu polučili željena cilja, papinska vojska ulazi u Basel, utamničuje Jamometića 1482, a njegovo je mrtvo tijelo nađeno u tamničkoj ćeliji jednoga prosinačkog jutra 1484, da bi potom bilo bačeno u rijeku Rajnu.

***

Dvojici hrvatskih velikana iz vremena predreformacije (kao i Marku Antunu de Dominisu iz doba reformacije), zajednička je borba za jedinstvo Crkve, osmanska ugroza te činjenica da umiru zapravo izvan Katoličke crkve za koju su samoprijegorno djelovali čitavoga života.

Robert Holjevac