Djeca nisu pokusni kunići

Djeca nisu pokusni kunići

Prema shvaćanju mnogih krojača kazališne realnosti, kazalište je moguće hijerarhijski podijeliti po kriteriju važnosti. U toj podjeli najviše mjesto nezaobilazno pripada vrlo važnom dramskom kazalištu za odrasle, a negdje na repu za svoj se položaj izborilo i malo, malo kazalište za djecu. U suvremenom promišljanju hijerarhizacija izvedbenih vrsta i tipova kazališta prilično je zastarjela, a važni su jedino relevantni kriterij kvalitete i razlučivanje dobrog od lošeg umjetničkog proizvoda. Budući da takvo sagledavanje kazališta u domaćoj evaluaciji uvelike nije zaživjelo, uobičajeno je vidjeti kako iskusni redatelji i rukama i nogama grčevito drže stečene pozicije, teško pripuštajući na svoj teritorij nove generacije. Tako se redovito događa da mladim nadama dopadne pokoja dječja predstavica, a samo nekolicini njih pođe za rukom osvijestiti važnost socijalne dimenzije kazališta za djecu. Prirodno je da se redatelji na početku karijere žude okušati u eksperimentima, ali dječje kazalište ne trpi svaku vrstu pokusa. Režirati dječju predstavu iznimno je odgovorna i nimalo laka zadaća, jer riječ je o populaciji kojoj se tek otvaraju životne perspektive, uključujući i odnos prema kazališnoj umjetnosti. Redateljica Lana Bitenc, odnosno publika predstave Psima ulaz zabranjen, našla se, s dijametralnih pozicija, u istom škripcu. Manje je važna nejasnoća dramskih prizora, no nedopustivo je da se usred predstave prolomi dječji plač zbog straha od prikaza kostura koji se iznebuha stvori na sceni. Pritom je u gledalištu bila skupina djece, otprilike osmogodišnjaka, dakle djece koja razumiju što se oko njih zbiva. Iz predstave se nije dalo naslutiti da je kostur, slijedimo li istoimeni roman Melite Rundek, trebao naznačiti očevu (oca glavnoga lika) opsjednutost smrću. Tu nije kraj nelogičnosti redateljskih izbora. U dramskim situacijama o pustolovinama dječaka Tomice koji ne voli čitati i njegova psa dječaka glumi žena – Karolina Horvat. Logična objašnjenja takav potez nema jer se predstava ni na koji način nije dotaknula konverzije roda. Štoviše, kad se u nabrajanju životnih problema istovrijednim istakne da »susjeda ima dlakave noge«, pojačava se seksistička diskriminacija. Isto podupire i izjava da Knjižničarka Marija (u realizaciji Miljenke Androić Marić) »nije stara cura jer ima potencijalnog dečka«. Sintagma psima ulaz zabranjen najčešće se povezuje s restrikcijskim mjerama tipa zabranjeno ulaziti sa sladoledom. Zamislimo li se nad poviješću, ta naizgled bezazlena asocijativna igra nosi i značenje snažnije diskriminacije. U fašističkim sustavima natpisi nad ugostiteljskim objektima psima ulaz zabranjen imali su i dopunu ženama i Židovima. Diskriminacijske konotacije naslova ostale bi nezapažene da se policajac, glumac Igor Baksa, nije pojavio u plavoj majici boje zaštitnoga znaka NK Dinamo i hlačama s uzorkom hrvatske šahovnice. Policajcima je, dakako, za razliku od pasa, ulaz u knjižnicu dopušten. Česta poštapalica Knjižničarke Marije »vrapčeka mu austrougarskog« također ne prinosi pozitivnijem čitanju. Kostimi, koje je osmislila Ana Franjić, primjerice knjižničarka nosi masku za ronjenje i peraje, nepotrebno karikiraju proces čitanja, uranjanja u svijet fikcije. Dijalektalna obojenost likova mogla je ukazivati na jezično bogatstvo književnih tekstova, da se izbjegla nespretna i prenaglašena uporaba čakavskog i kajkavskog govora pa i engleskog jezika. U zavrzlami scenskih interpretacija najbolje se snašao okretan Davor Dokleja, velikim dijelom izgradivši ulogu Psa na pokretu (koreografija Martina Maričić) i izazvavši simpatije u publike.

Posebice kad su u pitanju mali ljudi, kazalište kao dio medijske kulture snažno utječe na prenošenje društvenih vrijednosti i polazišta za konstrukciju identiteta. Stoga bi se dječjim predstavama trebalo pristupati opreznije, a umjesto neutemeljenih eksperimenata dobrodošla je stručna suradnja s pedagozima i psiholozima.

Ivana slunjski