Čovjek, zmija i majmun

Čovjek, zmija i majmun

Uza sam glavni ulaz u trogirsku katedralu, na lijevom, sjevernom stupiću, djelu majstora Radovana, niz figura predstavlja mitološka bića: kentaura, djevojku (Europu) na morskom biku, satira. Mitološka bića na stupićima ponajprije su u svezi sa srednjovjekovnim shvaćanjima grijeha i demonskog, jer s kršćanstvom su poganska božanstva degradirana u demone, premda i dalje s neba kao zvijezde i zviježđa zlokobno utječu na ljude

Ispod satira prikazan je bosonog čovjek izvijena tijela, odjeven u kratki lovački haljetak, kako objema rukama zamahuje kukastim štapom (sjekirom?) prema golemoj zmiji koja se primakla njegovim leđima. Rep guje, čije se tijelo savija u više planova, u posebnom odjeljku, drži majmun.

U pokušaju ikonografskog tumačenja pomišljamo na Heraklovu otmicu hesperidskih zlatnih jabuka koje čuva zmija-zmaj, porod čudovišta Tifona i Ehidne. Teme Heraklovih junačkih djela prenose se iz kasnoantičke umjetnosti u srednjovjekovnu, karolinšku, pa su primjerice prikazana na bjelokosnim pločicama na podnožju prijestolja Karla Ćelavog. Ista tema prikazana je u reljefu i na zabatu toga prijestolja, i to zajedno s mitološkim temama iz astronomsko-astrološke sfere. Heraklova junaštva prikazuju se na bizantskim bjelokostima, uključujući i temu hesperidskih jabuka, osobito u 10. i 11. stoljeću, u doba makedonske renesanse. Na reljefima iz 13. stoljeća na San Marcu u Veneciji prikazan je Heraklo koji nosi vepra na jednom ramenu, a na drugom košutu. Heraklo u srednjem vijeku doživljava i kršćanske reinterpretacije kao exemplum virtutis. Tako i Marko Marulić uspoređuje Herakla s Kristom.

Tema Herakla koji zmiji otima jabuku javlja se također u antičkoj i srednjovjekovnoj uranografiji. I Heraklo i zmija (zmaj) doživjeli su katasterizam – podignuti su na nebo, stoga se po njima nazivaju zviježđa. Zviježđe Herakla predočava se u uranografiji kao muška figura koja kleči na desnom koljenu. Heraklo se prikazuje kako kleči posve gol, s toljagom u desnoj ruci, kojom zamahuje prema zmiji, dok u drugoj drži lavlje krzno. Heraklo je tako predstavljen i na čuvenom plaštu cara Henrika II. zajedno s drugim astralnim prikazima; uz njegov je lik i tekst koji pojašnjava prizor. Na stupiću čovjek koji zamahuje kukastim štapom (sjekirom?) umjesto toljagom, što nije uobičajeno, nije u klečećem položaju, iako je lagano savio desno koljeno. Heraklo pak prikazan u Arateji iz Boulogne sur Mer prikazan je također bez lavlje kože, i to odjeven; isto tako nije predočen u klečećem položaju; kukastim štapom umjesto toljagom zamahuje prema zmiji. Činjenica da je čovjek odjeven, a ne gol, mogla bi se tumačiti srednjovjekovnim vjerovanjima kako u Raju zmija nije mogla nauditi golom Adamu, no otkad se čovjek odjenuo smrtnim tijelom zmija ga napada. Mogli bismo stoga i figuru na stupiću, iako nema sve uobičajene ikonografske atribute, prepoznati kao Herakla.

Zmija, kojoj rep drži majmun, a glava joj dopire do čovjeka koji zamahuje štapom, provlači se kroz više odjeljaka. Zmija ima povlašteno mjesto u imaginacijama o životinjama, ali i u kršćanstvu. Ona je par excellence omrznuta životinja, počevši od one koja je prevarila Evu, proklete među svim životinjama (Post.3,14), pa do one (Sotone) koje će nasrnuti na ženu i na njezino potomstvo (Otk.12.17). Zmija pak koja ostavlja svoj svlak povlačeći se kroz pukotinu u stijeni alegorijski se tumači u smislu obnavljanja u Kristu, ostavljanjem odjeće staroga čovjeka, a pukotina i stijena bile bi alegorije duhovne stijene i uskih vrata koja vode u spas. Osim kršćanskih denotacija vezanih uz grijeh moguće su i konotacije iz poganske tradicije, uključujući one iz astrološko-astronomske sfere. U srednjovjekovnim kodeksima s astrološko-astronomskom tematikom zviježđe Draco (Serpens) prikazuje se (kao i ranije u antičkoj uranografiji, sukladno stvarnom položaju na sjevernom nebu), najčešće kao zmijurina koja vijuga između Medvjedica. Mogli bismo pretpostaviti da je na stupiću prikazana upravo zmija, čuvarica hesperidskih jabuka koju je pak Hera (Junona) uzdigla među zvijezde.

Podno satira s jedne, a lovca koji na štapu drži obješena zeca s druge strane prikazan je šćućureni majmun koji u jednoj ruci drži plod, po svoj prilici jabuku, a drugom pridržava zmijski rep. Majmuni (Simiae) su dakako tema o kojima se naveliko raspravlja u bestijarijima i uglavnom ih prate negativne konotacije. Psoglavi majmuni, babuni (Papio hamadryas), spominju se u srednjovjekovnim prirodoznanstvenim spisima. Pružanje je jabuke uobičajena zavodnička gesta. Na jednom kapitelu u katedrali u Strasbourgu prikazan je majmun koji pruža jabuku drugoj životinji; u triforiju iste katedrale majmun drži jabuku u jednoj ruci, a drugom prinosi drugi plod ustima. U antici jabuka je upravo topos izražavanja ljubavi i zavođenja. Majmun na stupiću prikazan je dakle u uobičajenoj zavodničkoj gesti pružanja jabuke. U bestijariju iz Petrograda u ilustraciji teme Imenovanja životinja majmun je prikazan pred Adamom s jabukom u ruci; ta se scena tumači kao aluzija na grijeh, na Adama koji će uskoro zgriješiti upravo zbog jabuke. Po analogiji zaključuje se da je to također značenje prikaza majmuna na stupiću portala trogirske katedrale. Majmun s jabukom nije nužno vezan s prizorom Imenovanja životinja. Plod u rukama može biti aluzija na proždrljivost, ali i na dobar njuh, jer majmuni mogu oguliti gorku koru da bi došli do slasne jezgre. Jabuka u majmunovoj ruci možda ima veze ne samo s jabukom koju je ubrao lakovjerni Adam nego i s hesperidskim jabukama. U interpretacijama biblijskoga teksta o Evinu iskušenju različito se identificiralo stablo i plod spoznaje dobra i zla; primjerice, kao trs loze (u židovskoj tradiciji), stablo smokve, konačno jabuke. Dapače, smatra se da je priča o hesperidskim jabukama utjecala na kršćansku ikonografiju u prikazivanju ploda sa stabla spoznaje. Stoga bi se moglo pomisliti da je i na reljefima na stupiću došlo do prožimanja dviju tema: poganske – hesperidske jabuke, i biblijske, kršćanske – Adamove jabuke; zmija bi pak bila ujedno zmaj koji čuva hesperidske jabuke i ona koja je prevarila Evu.

S obzirom na polisemiju svojstvenu srednjovjekovnoj umjetnosti pokušali bismo ukazati i na konotacije vezane uz astronomiju i astrologiju. Od kasnoantičkoga doba egipatski bog Thot identificira se s Hermesom (Merkurom). Thot se prikazuje u majmunskom obličju, i to kao psoglavi babun. Majmuni se spominju i prikazuju u astronomsko-astrološkom kontekstu. Babuni se ubrajaju u likove iz uranografije. Stoga lik majmuna na stupiću može pripadati također ikonosferi uranografije, aludirajući na Merkura.

Reljef koji prikazuje majmuna i onaj ispod njega koji prikazuje čovjeka što napada zmiju međusobno su povezani upravo zmijom: jedan je lik napada, a drugi joj drži rep. U tehničkom, kiparskom smislu prikaz zmije koja prelazi iz jednoga prostornog plana u drugi, koja spaja različite odjeljke na stupiću, veoma je teška i zahtjevna zadaća. Motivacija vjerojatnije nije tek estetske naravi, nego je možda riječ o slijeđenju zadatka koji nameće zadana tema: simboličke veze Herakla i Hermesa – majmuna. S obzirom na povezanost astrologije (astronomije) s alkemijom, valja napomenuti da je Merkur ime za planet, ali i za element – živu, žitku, teško uhvatljivu materiju (argentum vivum), koja ima središnje mjesto u alkemijskoj imaginaciji. Možda i lik majmuna na stupiću ima veze s astronomsko-astrološkim i alkemijskim simbolizmom Merkura, jer neki zidarski znakovi na trogirskoj katedrali imaju takva značenja, primjerice krug predstavlja sunce ili zlato, a polumjesec znači srebro.

Ivo Babić