Smrt je resetirala svjetove
Je li se, s ovim novim pjesmama, resetirala i poezija Branimira Bošnjaka? Odgovor bi bio potvrdan, no ne smijemo smetnuti s uma ni to da se pri resetiranju računala vraćaju i stari, već davno uneseni programi. A ti su programi već dobro poznate konstante Bošnjakova pjesništva: neizvornost i trošivost svijeta i jezika koji izmiču svakom čvrstom sustavu i značenju; biofilna čežnja za parcijalnim značenjima u sitnišu svakodnevice; tijelo kao sinegdoha te biofilnosti, odnosno ulomak zbivanja sama života koji se opire tumačenju, ali i negiranju; izronjeni lirski subjekt koji se razmjenjuje sa svijetom, ali istodobno i razmjenjuje svijet za sama sebe. Stoga, kada Bošnjak kaže: »Mi smo nitko i ništa s pogledom«, zapravo implicira da, usprkos svoj bezličnosti svijeta, postoji neki subjekt koji govori (»Mi«), da je on pak posve neodređen (»nitko i ništa«), da je, međutim, i tako neodređen subjekt sjedište vitalističkoga protoka (»pogled«) koji ga svagda povezuje s onim što mu je izvanjsko, drugotno. U čemu bi pak bila novost koja se dogodila pri spomenutom poetskom resetiranju? Čitajući nove Bošnjakove stihove, pričinja nam se da je spomenuto resetiranje izazvala tema smrti ili barem njezine velike blizine. Smrt se i ovdje nudi u svojoj tradicionalnoj dvostrukoj ulozi: ona s jedne strane uništava, a s druge strane otvara posve novo razumijevanje života, te konačno dokida svaku smislenost ili tek uvodi u neku potpuniju zbilju. Ta je dvostrukost izražena i u brojnim Bošnjakovim oksimoronima koji izražavaju paradoksalnu, no zato ništa manje stvarnu novost: »Sada u smrti osjećam da živim«. Pa pred smrću više ništa u životu nije tek sitniš, a istodobno sve je sitno u odnosu na nju. Takva oksimoronska stvarnost, čiji je ustroj zapravo poetski, samu pjesništvu podastire nove mudrosne i fantazijske mogućnosti (»Smrt je resetirala svjetove«). A zasigurno jedan od svjetova koje je »smrt resetirala« jest i preobraženi, novim dimenzijama obogaćen, svijet Bošnjakova pjesništva.
Davor Šalat
JEDINO U SMRTI
Jedino u smrti osjećam da živim
Njena ljubav nosi me
Kao dijete nespremnu majku
Puka briga nije ljubav
Ljubav drugačije pruža ruku
Kako bi ti sklopila oči
Usnuvši tvoje snove u svojima
Tako smo blizu i nijedan rat
Ne može nas odvojiti od nas samih
Od toga smo jedino živi
Samo u smrti osjećam da živim
S tobom sam u svakom trenu
Tvoje brige: ne brini!
Okrutna ljubav grli sve
Što nam je htjelo zauvijek
Zatvoriti usta
Sada u smrti osjećam da živim
POSVUDA OKO NAS
Tamo gdje se umire
Trenutak je i da se živi
Jednostavna značenja
Ugrabljena su
Otvaraju se rane
Nijeme poput boli
(Upamti ovaj zaborav)
Zdravlje se izležava
Usred bolesti
Strah nas hrabri istinom
Tako smrt
Donosi dobre vijesti
(Upamti ovaj zaborav)
Uz čaj i dvopek
Maleni trak sunca
Svijet je opet providan
U tamu šaljem
Slike koje me gledaju
Dok smrt donosi dobre vijesti
(Nastoj upamtiti zaborav)
UPRAVO KAD SE NIŠTA NE DOGAĐA
Nagnuta nad ranu gleda
Kako smo u krvi
Svi pomalo slični
Krv još svjedoči neku strast
Iako iz nas izlazi
U njoj se još ogleda
Sebe gleda u nama
Iako samo djelić ničega
Svako zrno sve pamti
Odlaze čitavi svjetovi
U meni je njeno lice
U mojoj krvi kupa oči
Čitav krvavi svijet
Koju njezine suze ne mogu isplakati
Dok svi odlaze
Dok me svi ostavljaju
Sva krv miriše po njoj
SKUPLJAČ LONACA
Probire li smrt suđe života?
Posudu s čajem koju sam
Jedva dohvatio
Otimamo li se o nju?
Mala kineska ultraljubičasta
Baterija
Već je nestala
Tu je nekim čudom kutomjer
Mobitel je isključen
Uobičajila se javiti
Slati poruke
Dok mi gladi mokro čelo
Na njezinu šutljivu masku
Crtam kiflu mladog mjeseca
Hoće razgovor
Od njega će netko umrijeti
Prepustiti joj vrh stola
9. veljače 2007.
ISPOD TREPAVICA
Sve su slike priljubljene
Jedna uz drugu
Pretapaju se i usputno razgovaraju
Stisnutih okvira
Smrt je resetirala svjetove
Naseljene u bezbroj memorija
Sikstina Versailles Uffizi
Sklopila mi je oči
Što će s tim dečkima
Koji se živahno
Gibaju elektronima
Ne videći ništa osim Svega
POTJERANI S PLACA
Među vlatima trave sjedimo
Ovo je prognanstvo prije u stepu
Nego kakav ogledni arboretum
Nudi nam obraz, a drugi skriva
Iza divlje smokve koja vreba u dubini
Na sve strane klorofil trlja obraze
Namoćene suzama
Ozbiljna glazba čak potresna
Čini da smo do suza radosni
Ta u onom smo dijelu vrta
Iz koga slobodno možemo izaći
Kraj kopljastih kaktusa otrovnih
Oleandara preko kojih
Naziremo crno vino kojim se slade susjedi
Raskalašeno se tucajući rubovima čaša
A čaše liju kristalne suze
U ljubavnom grču zvonke radosti
HABEAS CORPUS
Tijelo se besramno nudi
Rukama nogama ustima grudima
Peri uši i ono iza ušiju!
Već ti se prijeti: spasi me!
Toliko si činio za mnoge
Učini nešto za mene, tvoje tijelo!
Uzmi me u naručje pričaj mi priče
Cigareta
Kao uskličnik između
Dvije radosne rečenice
Dok ti sivi oblaci dima
Feniraju umornu glavu
Nema nam spasa tijelo moje
ONO ŠTO SE TROŠI
Iza nečitkog teksta neki Kinez
Nastoji ugravirati stvarnost
Ona postoji već tisućama godina
Tjeskoba gužva ubilježenu zbilju
Kako znati što sada s njom
Što je bila jučer što je danas
Smije li se smijati licem bez smijeha?
Smije li gristi ono od jučer?
Smije li živjeti sutra?
Kako će sada biti nekada
Ili možda nikada
Oko nas čitavi kontinenti
Otkriveni, dakle bez budućnosti
Svuda svijet skriva brbljavu nijemost
Bože, ako te izgovore hvataju se za grlo!
To su čisti pabirci lagana koprena
Skriva istrošena lica
Dok nas gladna usta gutaju
Puna naše tako ukusne pjesme
ZBILJA
Zaista
Ne može čovjek
Tek tako zakoraknuti:
Dok hodaš sve je nevidljivo
Počevši od koraka koje si
Možda učinio
A možda i nisi
Zbilja svijeta
Naizgled
Sve je
Bez
Značajnija
Privid se gotovo
Približio
Koračajući s tobom
Nije samo zbilja
Nekako izgubljena: kad gledaš
U daljinu
I u njoj je u trenu sve
A potom ništa
Zalazi Sunce
Ono nije samo izgubljeno
Ono ništa više ne obasjava
I jezik je tek
Njegova šutnja
MEĐU OČIMA KOJE SU SVE VIDJELE
Htio sam zavoditi svijet kako bih i sam
zaveden i neranjiv stigao do samih granica
s kojih oko vidi i smrt i kruh
i osjeća glad koju ne utažuju:
donose mi djelić sebe, trenutak
koji naginju nad lice iznenada se urezuje
u svu tu stečenu slobodu
Govore tolikim jezicima
i na samom dnu zvoni jezik srca
a nitko ne preuzima krivicu
i svi su u zanosnoj povorci
Ona pamti svu razliku svijeta
no, nezahvalan sve sam zaboravio
izbrisao sve što oko razumije
kad kaže: vidiš me!
Mi smo nitko i ništa s pogledom
nagni se nad otvorene oči i vidjet ćeš
tamnu dubinu okna, učini ga providnim
i popit ćeš ga sa svakom čašom vode
Tako svatko može na svoju stranu
Živjeti, popiti čašu vode
LJUBAVNA
Još brisala je slatku suzu kojom potvrdila je ljubav
Usni koja uze gorki zalog uzdišući
I već joj sretno lice obasjano novom je ljubavlju
U trenu prelazi oceane oluja i u smrtnoj
Opasnosti predaje se do kraja
Ljubavi novoj
Na njezinoj moćnoj zraci
Kupa se kao vrabac u ljetnoj prašini
Ljubav ništa nikomu ne duguje
Vlastitim kamatama živi trošeći
Glavnicu tuđih srca
Evo nas kako kao ubogi prosjaci
Molimo da nam sve uzme i pamet
Pomete za sobom
Ne bismo li ubrali taj dobitak
ČUDA KOJA NESTAJU
Ima li čuda u tome
što čudo iznenada
čudljivo gubi šašave
upitnike koje šalje uokolo
Pijem kavu i to više nije
ona kava koja prilazi
sa svih strana kako bi
razdragano mahala
budnosti na sve strane
Nagnut nad tamnim kiklopom šalice
gutljaj po gutljaj
sjedim u ostarjelu svijetu
Netko kreše oganj
udarajući kamenom o kamen
i ljutit ga baci
kao bezvrijedno palidrvce
na sve suhe riječi našega svijeta
MALENE STVARI
Malene stvari kao nekada
čitavo brdo prekriva magla
sitni šljunak i kapi prljave rose
nisam radostan nešto u meni
još vidi složenu jednostavnost svijeta
u kapi vode plivam
koja se sretna otvara
zadržavajući dah
RASTAVA POVIJESTI
Ono radosno između ljudi, ono
što nije samo sada nego zauvijek
usta dodiruju usta i pamte okuse
cimeta i slatke sline, a potom naslanjaju
i koriste ramena vrat uho
taj ulaz u labirinte čije tajne
jednostavno otkrivaš poljupcem
Mirišu mokri šinjeli i lica
jednako tonu u njihov povratak:
tu si tu si tu si tu si
jesi li samo san dozvao
ili si potpuno nov kao onaj stari
koji miriše na rosu i južne kiše
tvoj miris i da si tu poput
svih drugih žena koje čekaju
a ti: već si na ramenu i već je
svijet drugih mirisa oko nas i već
i druge žene mnoge koje su tu neprestano
zamjenjuju one kojih ima previše
Tako sjedinjene one odlaze
jer nisu bile zajedno tamo gdje
zajedno je bilo potpuno samo
Povijest završava suzama žena
i muškaraca u kaputima na kiši
Ljubav se hrani mirisom znoja
sve do samog dna tijela koje
golo stoji i hoće progovoriti
grlom koje još nikoga nije dozvalo
Pjesme iz nove zbirke
Svrhe malih stvari (SMS poruke)
Klikni za povratak