Povratak prešućene književne povijesti

Povratak prešućene književne povijesti

Nepostojeće godine, fantomi, crne rupe bez imena, adresa i događaja, bez ikakvih naznaka estetičke prakse – sada su valjda iza nas. Četiri endehazijske godine pružaju zahvalnu građu za obradu, a cijelomu poslu valja pristupiti trijezno, bez preduvjerenja i nepotrebna upletanja izvanknjiževnih mjerila

Otkuda interes za književnost i kulturu Nezavisne Države Hrvatske?

– Knjiga Prostor slobode. Književna kritika u zagrebačkoj periodici od 1941. do 1945. nastala je u okviru projekta Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koji proučava građu prešućivanih i zanemarenih hrvatskih pisaca. Četiri ratne godine posve su logičan teren za istraživanje, napose kada se znade da o tome aspektu endehazijskih godina gotovo da i ne postoji stručna literatura. Književnopovijesni radovi mogu se nabrojiti na prste jedne ruke, na katedrama hrvatske književnosti o tome se do sredine devedesetih nije ništa moglo doznati (nadam se da je sada bolje!), a književnopovijesne sinteze sve do Jelčićeve Povijesti redovito preskaču to razdoblje. Nepostojeće godine, fantomi, crne rupe bez imena, adresa i događaja, bez ikakvih naznaka estetičke prakse. Srećom, spomenuti radovi, napose odlučna i hrabra Lasićeva treća knjiga Krležologije, pojedini Jelčićevi i Donatovi eseji i studije donose vjernu i pouzdanu informaciju i analizu o književnoj dinamici od 1941. do 1945. ž

Zašto ste izabrali baš književnokritički žanr za predmet analize? Ima li tomu neki poseban razlog?

– I prije ovoga istraživanja napisao sam desetak tekstova o hrvatskim književnim kritičarima i kritici, vjerujem da sam na pravi način počeo razumijevati nacionalne i europske književnokritičke tokove, mijene i metode… Što se tiče razdoblja NDH, gdje god da ste zagrebali, dobro ste učinili, toliko je posla, mogućnosti, istraživačke pustolovine. Ne znam, nikada mi nije bilo mrsko čitati što su drugi napisali o drugima, biti u nekoj, recimo to lotmanovski, trećotnoj instanciji provjere… Ta tzv. kritika kritike, a u ovoj je knjizi dobrim dijelom upravo o tome riječ, omogućuje da istodobno stupate u odnos s djelom samim, onim djelom koje je neki kritičar prikazao i ocijenio, a onda odmah i s tim izdvojenim kritičarom i njegovim stajalištem, eventualnim predrasudama, dosjetljivosti, temperamentom…

Kako se zapravo izgrađuje taj odnos?

– Razgovarate s piscem, s kritičarima, a onda i sa samim sobom, jer i vi sami napokon imate svoje mišljenje o ocjenjivanom djelu, pa o vizuri izdvojena kritičara i sl. U istraživačkoj i analitičkoj igri sudjeluje tako nekoliko osoba, i tu onda svašta može nastati, tko zna u kojem će smjeru krenuti razumijevanje, gdje će se razlomiti put prema spoznaji. Na drugoj strani, dobra književna kritika nikada nije samo kritika književnoga djela kao estetičkog objekta, ona je talog socioloških, psiholoških, političkih, ideoloških i drugih kritičarevih uvjerenja, ona je manifest cjeline pogleda na život i svijet. Ta načelna otvorenost književne kritike, kao i mogućnost pojavljivanja u različitim oblicima, pokazala je u ideološki markiranu razdoblju hrvatske književnosti i kulture svoje spretno i sretno analitičko i spoznajno lice. Doći do konfiguracije toga lica, do profila i reljefa, kopati po zaboravu i nepoznanicama, oživiti niz nesretnih sudbina i prepoznati cijelu jednu, Lasić će reći, sasječenu književnu generaciju, to je književnokritička arheologija – a to je bio moj posao.

Koliko je endehazijska književna kritika mogla izmicati ideološkom pritisku? Je li ustaški režim uspijevao kontrolirati književno i književnokritičko stvaralaštvo?

– Nije da nije htio, ali ustaški režim nije imao intelektualne snage, a naposljetku ni političke volje da stvari uzme u svoje ruke. Znalo se prešutno što se ne smije – ne dirajte poglavnika, svetu ustašku borbu i novi poredak, ne govorite o ratnim događajima i sl. Carstvo estetike postupno je preuzimalo kontrolu, a stražari nad kulturom gubili su bitku – pokazalo se još jednom da je slobodni ljudski duh nepobjediv. Načelno rečeno, kultura i književnost imale su faze relativno mirna života, bez dubljeg upletanja ustaškog režima, ali je napetost ipak stalno postojala. Dovoljno je pročitati autobiografski uznički zapis glavnoga urednika »Spremnosti« Tiasa Mortigjije što ga je priredio Trpimir Macan (Nakladni zavod MH, 1998), pa da se vidi cjelina nesnošljivih i dramatičnih odnosa između zahtijevane slobode mišljenja i pritisaka vlasti, kojekakvih ustaških pukovnika i visokih vojnih njemačkih i talijanskih dužnosnika. Mortigjijin otpor spram ustaškoga režima, dakako, nije bio dovoljan ili važan režimu nakon rata da izbjegne ono neizbježno – slijedila je likvidacija, kao što su i ostali književni kritičari već u svibnju i kasnije 1945. likvidirani (poput Andrije Radoslava Glavaša) ili su nestali u zabitima Južne Amerike (Zvonimir Katalenić) ili im je bio zabranjen javni rad (Ljubomir Maraković, Branimir Livadić).

Zar nije bilo iznimaka?

– Pojedinci su ipak nastavili pisati i nakon rata, ali to su fenomeni za sebe, poput kameleonskoga Antuna Barca, od kojega bi se ipak i dan-danas moralo i trebalo štošta naučiti o književnopovijesnom poslu. S druge strane, zbog iskrena i poštena zagovaranja hrvatske državnosti, zbog inteligentna otpora ustaškom režimu i zbog otvaranja tjednika »Spremnosti«, vjerojatno najbolje uređivanih novina u povijesti hrvatskoga novinarstva, mišljenjima i pogledima koji se u zadanim uvjetima doista moraju čitati kao posveta individualnoj slobodi, Tias Mortigjija najsvjetlije je mjesto u književnom, kulturnom, uopće javnom životu tadašnje Hrvatske. Hrabar čovjek, koji ni pred ustašama ni poslije pred udbaškim istražiteljima nije mijenjao ili zatajio svoje viđenje i uvjerenje o samostalnoj hrvatskoj državi, pravednoj i jednakopravnoj za sve njezine građane.

Vjerojatno zato i naslov knjige glasi – Prostor slobode? Što su njegova glavna obilježja?

– Upravo je književnokritički prostor, kojega je u bogatoj periodičkoj praksi toga vremena bilo doista mnogo, otvarao konkretni poligon za iskazivanje slobodnih estetskih, a putem njih čak i drukčijih političkih uvjerenja. Kada Barac u svojim poznatim esejima o slobodi šutnje i književnim komarcima govori o poltronstvu, diletantizmu i oportunizmu književnih stvaralaca, i kada brani pravo svakoga književnika i kritičara na glasnu šutnju u uvjetima koji im nisu po volji, protivno njihovim uvjerenjima, onda je to posve jasno kritika koja se primjenjuje na aktualno vrijeme i ideološki sustav. Ili, kada kritičari poput Marakovića, Glavaša i Grgeca, koji inače nisu bili neskloni režimu, napose Glavaš, negativno ocjenjuju pojedine Budakove književne postupke, tada je to jasan signal njihove samostalnosti, daleko od bilo kakva diktata vlasti, što bi mnogi možda očekivali s obzirom na doglavničku Budakovu funkciju. Primjera je doista cijelo mnoštvo. Zato je književna kritika bila mjesto drukčijeg odnosa i dodira sa stvarnošću – pisanjem o književnosti pisalo se o životu samu, između redaka, o tome kakav bi on trebao biti, a nije.

Kakav su izbor imali pisci?

– Mnogi su književnici i književni kritičari bili nezadovoljni i nesretni zbog ustaškoga režima već vrlo brzo nakon njegova uspostavljanja, ali što su mogli: zatvoriti se u vlastiti svijet od papira, nadajući se da će raspletom rata biti bolje, ili su se mogli otputiti u šumu, gdje ih je ionako prije ili poslije čekao metak. Uostalom, nećemo valjda nakon svega tvrditi da su Goran i Nazor otišli iz humanističkog i idealističkog uvjerenja. Krasni komunisti! Prostor slobode prostor je materijalan: to je sam književnokritički tekst kao oblik, medij komunikacije, ali i prostor duhovan: razumijevanje djela, posredno i životnih okolnosti, osjećanje stvarnosti i iskazivanje vlastita mišljenja koje slijedi logiku struke i estetike te ponajprije snagu uvjerenja. Onaj tko površnim automatizmom osjeti otpor spram naslova knjige – jer pita se taj kako je moguće povezati NDH sa slobodom – trebao bi prvo pročitati knjigu pa da vidi o kakvoj je to slobodi riječ, na koji je način izborena, koji je smisao upravo književnokritičke slobode.

Možete li biti konkretniji?

– Hoću reći, treba razmisliti što znači kada se u to vrijeme apostrofira Thomas Mann kao najuzorniji europski pisac, kada se zagovara nadrealizam kao temeljno osjećanje svijeta, kada se prevode i objavljuju Babelj, Zoščenko, Bunjin, Majakovski, Joyce, Shaw, kada se s divljenjem piše o Cvetajevoj i Mejerholjdu, kada se u nekoliko prikaza upozorava na teoretske postavke Mukařovskoga i Ejhenbauma… no pitanje je hoće li i taj niz činjenica pomoći u razrješavanju predrasuda našega prosječna poznavatelja književnosti. Zapravo, čini mi se neskromno i bez patetike da je moja knjiga ponajprije prilog borbi protiv predrasuda. No, od kritičara s predrasudama gori su samo kritičari koji pišu o knjigama koje nisu pročitali ili su ih namjerno krivo pročitali. Njih je bilo uvijek, a postoje i sada, neki su eto čak i slavisti s američkim iskustvom.

No, dobro, postoje i mnogi drugi koji su prepoznali to o čemu govorite, pa su vam dodijelili i Nagradu HAZU za književnost i Matičinu nagradu A. G. Matoš za 2007. Jesu li ta vrijedna priznanja pokazatelj drukčijeg odnosa prema dosad prešućivanoj građi?

– Iskreno vjerujem da jesu. Zahvalan sam za nagrade, ali one ne znače mnogo ako se cijeli posao ne nastavi i ne dovede do barem približna kraja. Zato nastavljam dalje i pripremam nastavak Prostora slobode, u nešto široj perspektivi, ne ograničavajući se samo na književnokritički žanr. Vidjet ćemo kamo će me to odvesti, trenutno sam u Hrvatskom krugovalu, zanimljivoj časopisnoj kronici kulturnih događaja na hrvatskom radiju.

Bili ste dugogodišnji glavni urednik Matičina »Vijenca«, a sada ste izvršni urednik u biblioteci Stoljeća hrvatske književnosti. Kako danas gledate na godine provedene u »Vijencu«?

– Svaka redakcija radi valjda kako najbolje zna, tako je radila moja ekipa, tako radi vaša. Posve iskreno, cijelu je moju i vašu koncepciju »Vijenca« osmislio i prilično uspješno ostvario Mladen Kuzmanović već u 2000. i 2001. Moji suradnici i ja zaoštrili smo Kuzminu zamisao do krajnjih granica – da to bude kritički preglednik svih, ali baš svih najvažnijih događaja u hrvatskoj kulturi i umjetnosti, uz pokušaj markiranja međunarodne kulturne scene na njezinim bitnim toposima, ponajprije ondje gdje su aktivni ili gdje sudjeluju hrvatski umjetnici. Vrhunac je bio kada su za »Vijenac« pisali Peterlić, Kvrgić, Turković, Tadić, Pavličić, Barbieri, Penezić, Šimat Banov, Čorak, Marušić, Đurinović… kada je »Vijenac« imao aktivnu dopisničku mrežu iz Beča, New Yorka, Milana, Rima, Londona, Pariza i Kölna… kada je »Vijenac« doista iscrpno izvještavao o svim ljetnim hrvatskim festivalima, itd., itd. Uloga je »Vijenca«, čini mi se, rasla kako su pojedine dnevne novine gubile svoje kulturne rubrike. Mislim da naposljetku, u kontinuitetu, nismo napravili loš posao. A znali smo imati baš dobrih trenutaka, primjerice, kada smo zajedno s Matičinim nakladništvom pokrenuli Biblioteku Vijenac, kada smo radili temate posvećene hrvatskom jeziku, književnoj kritici, kulturnim dosjeima gradova Split, Osijek i Rijeka, pa zatim velika bibliografija »Vijenca«… bilo je toga.

Kako ocjenjujete današnji »Vijenac«?

– Tek ste počeli, novoj redakciji treba dati vremena, a to je još barem pola godine, da pomaknete dosadašnju koncepciju, da okupite neke nove suradnike s nekoliko jakih imena… tehničke uvjete imate, volju i znanje također, ne bi trebalo biti problema. Želim vam sve najbolje!

Razgovarao

Mate Maras