Ovjenčani na Ivanje

Ovjenčani na Ivanje

Šest odbora Matice hrvatske vijećalo je tijekom solsticijskih vrućina i donijelo odluke o podjeli šest nagrada za najviša postignuća na područjima književnosti, umjetnosti i znanosti u protekloj godini. Često je vrijednost predloženih djela bila toliko izjednačena da se bez oklijevanja može reći kako su neke nagrade, svečano uručene u Matičinoj palači 24. lipnja 2008, pripale tek prvima među jednakima

NAGRADA MATICE HRVATSKE ZA ZNANOST OTON KUČERA

U uži izbor odabrane su knjige: Milan Pelc: Renesansa; Zijad Duraković i suradnici: Gerijatrija – medicina starije dobi; Tomislav Raukar: Studije o Dalmaciji u srednjem vijeku; Marko Kovačić: Grecizmi u suvremenom hrvatskom jeziku; a nagradu je dobio Milan Pelc za znanstveno djelo Renesansa (Naklada Ljevak, Zagreb, 2007).

U obrazloženju je između ostaloga Željka Čorak napisala:

Hrvatska povijest umjetnosti imala je i ima mnogo istraživača, ali malo sinteza. Razlog je djelomično u odijeljenosti problematike sjevera i juga, kako i sam Milan Pelc navodi, dakle u nepotpunoj konstituiranosti trojedine kraljevine. Drugi je razlog što na karti naše povijesti umjetnosti i kulture ima još mnogo bijelih mrlja, ne toliko zbog neizvršenih istraživanja koliko zbog impresivna bogatstva građe kojom raspolažemo.

Milan Pelc posvetio je svoju monumentalnu knjigu od 669 stranica Cviti Fiskoviću, povjesničaru umjetnosti koji je upravo 15. i 16. stoljeću usmjerio izniman istraživački interes. Količina spoznaja kojima je Cvito Fisković zadužio našu svijest golema je, a važna ne samo zbog porasta kulturnog bogatstva nego i zbog proširenja polja istraživanja na malu povijest svagdanjega života.

Osim ujedinjavanja baštine sjevera i juga, Milan Pelc morao se suočiti i s problemom konstituiranja epohe koja nema jasnih razgraničenja u odnosu na kasni srednji vijek, koja se uvijek iznova mora provjeravati na stilskom bijegu manirizma i koja na vrlo različitim frekvencijama uvire u (ili prima u sebe) razdoblje baroka. Morao je neprekidno voditi računa o dijalektičkom odnosu općeg i pojedinačnog, uvodeći niz novih motiva u opis i definiciju epohe. Kulturološke sklonosti autora knjizi daju posebnu vrijednost, olakšavajući recepciju stroge znanosti i neznanstvenicima.

Iz knjige Milana Pelca rasprostire se Hrvatska kakvu bismo u svemu voljeli, raznolika, bogata europska riznica, kakvu imamo, a ne poznajemo, kakvu moramo poznavati da nam ne bi svaki dan iščezavala. Svojim znanstvenim i ljudskim ulogom Milan Pelc stvorio je u tu svrhu dragocjen instrument.

NAGRADA MATICE HRVATSKE ZA KNJIŽEVNOST I UMJETNOST AUGUST ŠENOA

U uži izbor članovi Odbora odabrali su knjige: Mirko Kovač: Grad u zrcalu; Daša Drndić: Sönnenschein; Mladen Klemenčić: Granice bez granica; Irena Vrkljan: Dnevnici; Anđelko Vuletić: Kozmičke mreže; a nagrada je pripala Mirku Kovaču za roman Grad u zrcalu (Fraktura, Zaprešić, 2007).

Obrazloženje je napisao Stjepan Čuić:

Od prispjelih prijedloga iz književne produkcije u 2007. knjiga Grad u zrcalu Mirka Kovača izdvaja se po svim relevantnim književnim elementima – i po zamisli, i po izvedbi tu knjigu mogli bismo tretirati i kao knjigu desetljeća, pa i dublje. Pisana je elegantno, a iz poglavlja u poglavlje razvija se i odvija radnja tako da se otvara prostor civilizacije – grad, remek-djelo ljudske pameti, krajnja je točka težnje da se dosegne lijepo i ljudsko, a sve se postiže izbrušenim i modernim jezikom. Iz takva jezika autor retrospektivno promatra vremensku dionicu koja se može tumačiti kao dijagnoza socijalnog stanja.

Pozadina radnje u Gradu u zrcalu, shvaćena kao pejzaž, opisana je u maniri najboljih kolorista, a odnosi među likovima tako, da zapravo nema tzv. negativnih likova. Autor, narator u ich-formi, svakom liku daje ravnopravno, ljudsko, mjesto.

Posebno mjesto u ovom romanu-kronici zauzima nježnost. Po toj je dimenziji ovaj roman izniman prinos hrvatskoj književnosti i književnosti uopće. Naime, u vrijeme industrijske književnosti, kakvoj smo uglavnom svjedoci, Mirko Kovač vraća pisanje izvorima i razlozima da temeljito opisuje poznati život, a podastire nepoznati. Grad u zrcalu tako je i napisan – to su najmanje dva romana u jednome, ukomponirana jedan u drugi tako da se to čas vidi, čas ne vidi. A to je odlika samo pisaca erudita, koji po naravi izvornoga talen-ta promatraju poznati svijet težeći imaginarnomu.

NAGRADA MATICE HRVATSKE ZA KNJIŽEVNU I UMJETNIČKU KRITIKU ANTUN GUSTAV MATOŠ

U uži izbor odabrane su knjige: Sead Begović: Književni meridijani; Ivica Matičević: Prostor slobode / Književna kritika u zagrebačkoj periodici od 1941. do 1945; Branimir Donat: Središte na rubu; Boris Domagoj Biletić: Pristrani čitatelj I. i II; a nagrađen je Ivica Matičević za djelo Prostor slobode / Književna kritika u zagrebačkoj periodici od 1941. do 1945. (Matica hrvatska, Zagreb, 2007).

Obrazloženje je napisao Marko Grčić:

Ovdje je, naime, posrijedi današnje kritičko preispitivanje kritika što su izlazile u zagrebačkoj periodici u doba NDH – u razdoblju kojega reflekse, izravno i neizravno, višestruko osjećamo ne samo u historiografiji nego i u aktualnoj nacionalnoj politici – pa je tako Matičevićeva studija ozbiljan prinos proučavanju ne samo povijesti naše kritike kao književne discipline nego, istodobno, i analiza njezinih političkih implikacija. Autor, uspijevajući se izdići iznad uvriježenih lijevo-desnih kontroverzija, raščlanjuje najvažnije književne časopise toga razdoblja, kao što su »Hrvatska revija«, »Vienac«, »Književni tjednik«, »Plava revija« i »Plug«, te vodeće političke tjednike i dnevnike, među kojima se ističu »Spremnost« i »Hrvatski narod«. On, zahvaljujući temeljitom kritičkom istraživanju kritičkih i esejističkih tekstova u spomenutim glasilima, uspijeva plastično evocirati poprište tadašnje hrvatske nacionalne drame, tj. četverogodišnjeg, izričitog i prešutnog, intelektualnog hrvanja – s promjenjivom srećom – između rigidne ideološke i političke narudžbe ustaškog režima i programatske težnje mnogih kritičara za intelektualnom slobodom. Istodobno, on pokazuje kako su u svijetu pisanih medija tada supostojale, grubo govoreći, dvije vrste kritičkog i esejističkog diskursa: režimski i nerežimski, pa čak, uvjetno govoreći, i liberalni. Ideološka ograničenja što su u to doba sapinjala kritičko mišljenje postaju, nakon Matičevićeva istraživanja, još izrazitijima u nedavnoj povijesti hrvatske književnosti, pogotovu što se sada još jasnije ističu na fonu boljševičkih ideologema kojima je ona bila poslije rata, barem u prvo vrijeme komunističke diktature, čvrsto sapeta. I to socrealističko razdoblje čeka svoju kritičku povijest. Matičevićeva je knjiga, po mišljenju Odbora, ozbiljan pokušaj da se nekoć zabranjeno, a danas, najčešće, slabo poznato razdoblje hrvatske kulturne i književne povijesti objektivno rasvijetli i tako na normalan način uvede u nacionalnu svijest.

NAGRADA MATICE HRVATSKE IVAN KUKULJEVIĆ SAKCINSKI ZA NAJBOLJE DJELO ŠTO GA OBJAVI OGRANAK MATICE HRVATSKE

U uži izbor ušle su knjige: Grupa autora: Glinsko novo selo; Berislav Valušek, Gorka Ostojić Cvajner, Darko Glavan: Renato Percan, crtač; Antun Travirka: Dominik Škunca; Mile Vidović: Povijest Crkve u Hrvata; Duško Lončar: Živjeti s umjetnošću; Dominik Kunkera: Crtopisi; a nagradu je dobio Mile Vidović za djelo Povijest Crkve u Hrvata (OMH Metković i Crkva u svijetu, Metković – Split, 2007).

Obrazloženje je napisao Milan Bešlić:

Dobro je znano da je u našoj nacionalnoj povijesti Crkva imala važan i velik utjecaj na brojne događaje, od kojih mnogi imaju neprolaznu vrijednost. Naime, od dolaska Hrvata na ove prostore sve do naših dana, to se golemo značenje prepoznaje u velikom vremenskom luku, od pape Ivana VIII. do Ivana Pavla II. ispisujući svoj dragocjen prilog na stranicama povijesti.

Upravo tu njezinu stalnu nazočnost u našoj povijesti Mile Vidović prikazuje u knjizi Povijest Crkve u Hrvata. Studijski pristup temama kontekstuirao je u razdoblja u kojima se događaji i protagonisti ne ističu literarnom opservacijom, nego provjerenim činjenicama i autentičnim svjedočanstvima potvrđuju u dosljedno provedenoj znanstvenoj interpretaciji svoju stručnu kompetentnost.

Knjiga je podijeljena u šest poglavlja, a u svakom autor obrađuje po jednu tematsku cjelinu ispisujući je marom znanstvenika. U prvom nas upoznaje s našim prostorom prije dolaska Hrvata, u drugom je riječ o njihovu povijesnom putu u ove krajeve, dok u trećem saznajemo o počecima pokrštavanja i o prvim godinama djelovanja Crkve u hrvatskom narodu.

Četvrto poglavlje obrađuje dugo razdoblje od 11. do 19. stoljeća. Peto poglavlje iscrpno informira o povijesnim okolnostima i životu Crkve u Hrvata u 20. stoljeću, kao i njezinu djelovanju u Bosni i Hercegovini.

Vrijednost je Vidovićeve knjige u preglednom prikazu te važne institucije u povijesti našega naroda, ali i u tome što je metodologijski koncipirao Povijest Crkve u Hrvata u nezaobilazan priručnik svakom budućem istraživaču ove velike teme.

NAGRADA MATICE HRVATSKE LJUDEVIT JONKE ZA IZNIMNA POSTIGNUĆA U PROMICANJU HRVATSKOGA JEZIKA I KNJIŽEVNOSTI U SVIJETU

Članovi Odbora donijeli su odluku da nagradu za promicanje hrvatskoga jezika i književnosti u svijetu, koja je prvi put podijeljena ove godine, dobije Dušan Karpatský za antologiju Koráb korálový Tisíc let charvátské poezie v díle stovky básníků (Fuori Prague, Prag, 2007).

Obrazloženje je napisao Josip Bratulić:

Dušan Karpatský dosad je na češki jezik preveo cijelu odabranu knjižnicu iz hrvatske književnosti. Prevodio je opsežna i klasična prozna djela, prepjevao je brojne hrvatske pjesme starijih i novih pjesnika. Sam je, ili zajedno s drugim suradnicima, priredio dvije antologije hrvatskoga pjesništva – prva je Moja duša je more – Ma duše je more, 2001, a druga je najopsežnija antologija hrvatskoga pjesništva uopće – Korablja od koralja – Koráb korálový, koja nosi podnaslov Tisuću godina hrvatskoga pjesništva, te sadrži pjesme i pjesničke tekstove od Bašćanske ploče do naših dana. Za svoje je prijevode dobio i uglednu godišnju nagradu INA-e. Sastavio je i Zlatnu knjigu češkoga pjesništva u izdanju Nakladnoga zavoda Matice hrvatske. Svojim je radom i djelovanjem zadužio hrvatsku pisanu kulturu te je s pravom predložen i izabran za prvoga nagrađenika nagrade Matice hrvatske Ljudevit Jonke – profesor Ljudevit Jonke bio je predsjednik Matice hrvatske u najtežim njezinim godinama, a i sam je preveo brojna klasična djela iz češke književnosti na hrvatski jezik.

NAGRADA MATICE HRVATSKE MIHOVIL KOMBOL ZA IZNIMAN DOPRINOS U PREVOĐENJU SVJETSKE KULTURNE I ZNANSTVENE LITERATURE NA HRVATSKI JEZIK

Odluka članova Odbora je bila da nagradu za izniman prijevod iz svjetske literature, koja se također prvi put podjeljuje ove godine, dobije Mate Maras za prijevod Sabranih djela Williama Shakespearea (Matica hrvatska, Zagreb, 2007).

U obrazloženju je Tonko Maroević između ostaloga napisao:

Ne zanijekavši vrijednosti dosadašnje hrvatske tradicije transponiranja Shakespearea, dapače odajući priznanje povremenim uspjesima i dometima, Mate Maras odlučio se smjelo prevesti integralno sve dramske tekstove i spjevove prvaka engleskoga Parnasa. Smatrao je s pravom da hrvatska kultura mora imati suvremenu i potpunu verziju Shakespeareovih historija i tragedija, komedija i romanci, poema i soneta, da opus renesansno-manirističkog genija (s impresivnim supstratom antike i poticajnim izazovima aktualne mu zbilje) ima sve adute da suvereno zaživi u modernom ruhu i privremeno odjekne u postmodernoj klimi i u domaćem ambijentu.

Pritom je slijedio izvornu i prikladnu radnu metodologiju, primjerenu prevoditeljsku poetiku. Za vezane stihove tražio je potpune srokovne paralelizme i ritmičke korelate, a glasoviti blank verse nakanio je prevoditi sa što manje značenjskih gubitaka. Uporno je prenosio cjelinu značenjskoga sklopa pojedinoga stiha, a pritom je pazio da ostvari ideal pet naglašenih mjesta, pet zvučnih i simboličkih uporišta pri govorenju. Ali nije propustio ni vješto rimovati ulomke što su i u izvorniku tako markirani, a nije preskočio prikladno obilježiti ni odjeljke iznimnih obilježja (pjesmice, interpolirane scenske igre, kalamburi).

Za Marasov prepjev Shakespearea u cjelini možemo reći da nudi dosad najpotpuniju informaciju o opusu, ali i najprecizniju interpretaciju svakoga pojedinog stiha. Metodom redak po redak možemo pratiti puninu i jedrinu Shakespeareove ekspresivnosti, a zahvaljujući primijenjenu umijeću možemo provjeriti kako hrvatski jezik ima leksičke i sintaktičke resurse dostatne i dostojne i da se uhvate ukoštac i sa stvaralaštvom najbogatijega vokabulara.

A. Č. –K.