Velika posveta Ivi Andriću

Josip Mlakić, Tragom zmijske košuljice, VBZ, Zagreb, 2007.
Velika posveta Ivi Andriću



Mlakićevu, danas bismo rekli, krimi-priču o dobru i zlu, o strahu i sumnji u zemlji Bosni snažno podupiru lapidarne, sugestivne, stilski efektne epizode o kugi, o porezima i kaznama, o podmitljivosti, o različitim likovima određenima jednom karakternom osobinom

Iz radionice Josipa Mlakića, pisca kojega možemo smatrati jednom od središnjih figura naraštaja hrvatskih prozaika što se pojavio na razmeđu dvaju milenija, stigao nam je izvrstan novi roman, Tragom zmijske košuljice. Za poznavatelje dosadašnjega Mlakićeva opusa, koji se sastoji od više zbirki novela i romana s ratnom i suvremenom tematikom, ovaj novi tekst svojevrsno je iznenađenje svojim otklonom u dalju prošlost. Iako se u prvi mah čini jednostavnim i lako čitljivim, pogotovo jer među važnijim elementima – žanr, stil, pogled na svijet – nema takvih koje već nije koristio u svojim tekstovima, ovaj roman ipak traži od publike stanovita predznanja o pozadini na koju se oslanja i na osnovi koje proizvodi svoje najsnažnije učinke.
Dva su detalja u tom pogledu ključna. Prvi je Mlakićevo evociranje proznog umijeća Ive Andrića – pisanje u andrićevskom slogu kao dio vlastite prozne strategije s jedne strane (takve je stilske vježbe s nekim svojim piscima favoritima Mlakić već prije radio!), a s druge kao posveta velikanu, kao zahvala piscu čije djelo silno poštuje. Drugi je detalj pokušaj da se jedan popularni novovjekovni žanr, kriminalistički, koji k tome pripada tzv. zabavnoj književnosti, iskuša u ozbiljnoj prozi, i još u romanu čija je radnja smještena u vremenu u kojem taj žanr nije postojao (podsjećam, s tim u vezi, na jednoga mogućeg velikog prethodnika našeg autora – na Umberta Eca i njegov roman Ime ruže). Mlakićev izbor fratra za svojevrsna istražitelja niza tajanstvenih umorstava i ujedno autorskoga pripovjedača – autora zapisa koje o tim zločinima ispisuje u »studenoj ćeliji fojničkog samostana« početkom 18. stoljeća – bila je vrlo delikatna zamisao koju je trebalo pomno motivirati i vrlo precizno izvesti. I za jedno i za drugo autor je imao i zanatske vještine i spisateljske moći.
Fra Ivi Lašvaninu dojavljeno je da je u kršćanskom dijelu sela Gornjeg Skoplja blizu Vrbasa pronađeno truplo bez glave, te on odlazi da slučaj izvidi i da se nađe pri ruci tamošnjim seljacima. Potajno istražuje okolnosti zločina, koji bi za kršćane u tom kraju mogao imati teške posljedice, pogotovo jer su uskoro uslijedila nova ubojstva Turaka, izgorjela je jedna kuća, pronađena strvina ubijenoga konja i smrskana ljudska glava… Priča je sve vrijeme otvorena, sve do sama kraja čini se da sudbine protagonista ništa ne povezuje, a onda višestruki ubojica, osvetnik Mesud, koji je ranjen i na samrti, otkriva fratru što se u tom zatvorenom ljudskom krugu zbivalo. Složena i lelujava priča skladno se sklapa, postaje cjelovita, a pripovjedač slikovito opisuje njezin mehanizam: »…kao da je [Mesud] istresao pred mene komadiće glinenog ćupa koji je prije toga smrvio teškim čekićem. I eto, sad ga s mukom sastavljam. Ne sumnjam da ću mnoge djeliće staviti na krivo mjesto, ali bi oblik, unatoč tome, trebao biti prepoznatljiv.«
Povjerenje čitatelja prema pripovjedaču raste od prvih stranica, najprije zbog visoke etičnosti koju iskazuje u rasuđivanju i odnosu s ljudima, zbog njegove otvorenosti ne samo prema svojima nego i prema drugima i drukčijima, a na koncu i zbog vještine i uvjerljivosti kojom vodi priču. Riječ je dakle o pouzdanu i literarno osviještenu pripovjedaču koji drži da »ostaviti iza sebe nešto zapisano bogougodno je djelo«, a razmišlja i o tome gdje je u pisanju granica između »svjedočenja o ljudskoj muci« i »stvaranja svijeta od ljudskih maštarija i tlapnji«. Važno je također uočiti da se Mlakićev pripovjedač u ovom romanu ne drži vremenske susljednosti i kauzalnosti, koja karakterizira franjevačke kronike iz kojih su građu pa i neke druge elemente crpili i Andrić i Mlakić. Naprotiv, njegovo je osnovno načelo u pripovijedanju ustrajavanje na stalnim retardacijama, na vraćanju u prošlost kako bi se rekonstruiralo djetinjstvo i mladost svakoga važnijeg lika koji se pojavljuje u određenoj fazi priče, što romanu daje dinamičnost, rađa napetost i čini ga uvjerljivijim.
Mlakićev odnos prema Andriću kao pozadini na kojoj želi da publika čita njegov roman Tragom zmijske košuljice – a tu pozadinu u prvom redu oslikava ciklus novela o srednjobosanskim fratrima – u ovom je slučaju dvojak. Na jednoj je strani želja da mu se što više približi, da bude što sličniji (odajući tako počast njegovoj umjetnosti), a na drugoj da se udalji, da bude drukčiji, čak suprotan (tražeći u tome snažne efekte za svoje zamisli). Sličnost autor nastoji ostvariti na različitim razinama strukture, pri čemu će jezična i stilska razina izazvati sumnju s obzirom na Andrićevu specifičnu uporabu jezika i dotjeranost stila, i na Mlakićevu dosadašnju razbarušenost u tom pogledu. Ali, naš je pisac ovaj put iskazao doista neobične vrline; u svakom slučaju to je dosad njegov jezično i stilski daleko najizbrušeniji tekst. Lokalni kolorit i starinu jezika Mlakić kao i Andrić postiže uporabom tuđica, koje mi, kadšto neprecizno, zovemo turcizmima (zapravo su često posrijedi riječi iz arapskoga, perzijskog i drugih orijentalnih jezika koje su nam došle preko turskoga), te riječima ili sintagmama koje se danas rabe vrlo rijetko ili su izašle iz uporabe. Ali tu valja upozoriti i na jedan razlikovni element: dok se Andrić u izravnom govoru svojih likova iz bosanskoga puka ili njihovim dijalozima koristio isključivo ijekavicom, Mlakićevi likovi pripovijedaju i razgovaraju redovito ikavski. U Mlakića je ijekavski govor, kao neutralan, oznaka za pripovjedača, a u Andrića tu je ulogu imao ekavski.
Posebno su dojmljivi opisi prirode i naselja (Prusac!), turskoga zatvora, načina na koji nastaju i bujaju priče, zatim pripovjedačeve platonske ljubavi te prikaz ratnog pohoda na Perziju i rata kao nesreće, ratnog ludila (sada se to zove PTSP)… Svi ti detalji Mlakićeva teksta, među kojima je možda i ime pripovjedača romana fra Ivo (nadimak kojim je beogradska čaršija pogrdno nazivala Ivu Andrića), pa i selo Ovčarevo koje se ovdje spominje, a u kojemu je Andrić gulio kaznu za Prvog svjetskog rata, izravno ili posredno evociraju velikog pisca. Roman Tragom zmijske košuljice Mlakić je napisao u njegovu slavu, a najljepše je to što mu je priznanje odao sjajnim izvornim djelom!

Strahimir Primorac