Ugo-dan

PROZA - Antun Maračić
Ugo-dan



Kraj rujna, jugo, tmuran dan s malo izgleda, a onda nenadano, eto lijepa događaja kao blagotvorne pukotine, azurne krpice usred tuste mase kumulusa.
Na maloj pošti na Pločama, kamo idem dići nešto novca, prisustvujem završnici transakcije nekog Nijemca koji s obiljem prijateljskog raspoloženja i vedrine svako toliko u svoj njemački engleski ubacuje hrvatske riječi. Uz ispravke i dopune, odnosno pomoć koju očekuje i dobiva od sugovornika, pokušava, ne bez ponosa i dosta bučno, prakticirati jezik koji je po svemu sudeći negdje, nekom prigodom, iz nekog razloga učio. To malo produžuje posao, ali nitko se ne buni, nepredviđenost ovakva tipa ljudskog prometa u muteži ovog dana svakom je dobrodošla. Nijemčeva pratilja, niska i okruglasta, daleko od njegovih lingvističkih i komunikacijskih nagnuća, ima na licu nestabilan, dvojben osmijeh, koji bi u nekom trenutku mogao skliznuti i u namrštenost, možda iščeznuti u neraspoloženju. Jer, ma koliko da i sama posredno dobiva prigodu za druženje i upoznavanje s domaćim svijetom strane zemlje, istodobno je hendikepirana. Jer, služeći se, ma koliko u krhotinama, njoj posve nepoznatim jezikom, njezin suputnik ne samo da je prisiljava na učestala usporavanja na mjestima turistu rutinskih operacija, nego je pritom pomalo i zapostavlja. Pa je ona tek tromi promatrač s tim neudobnim poluosmijehom krnjega razumijevanja zbivanja. Poput prikolice je čiji pokreti i smjerovi nisu plod vlastite inicijative i pogona te su stoga mahom zakašnjeli i tromi, pomalo bolni zbog opetovanih zastoja, neurednih promjena ritma i brzine.
Ali muškarac, mršav, žilav, nešto stariji, no dobrodržeći, na kojemu se godine ne ocrtavaju u punom broju – takvi Nijemci već i zbog svoje urednosti i radoholizma često znaju biti – ne da se smesti. Začudnom ekstrovertiranošću i druželjubivošću on se obraća naokolo, vježba jezik, izaziva zanimanje…
Zahvaljuje na odlasku, naziva službenika učiteljem, pozdravlja. Kaže: ugo-dan, želeći zacijelo reći ugodan dan. Sigurno je čuo pravilnu sintagmu, ali nije se usudio prihvatiti činjenicu uzastopna ponavljanja istog sloga – dan. Htio sam ga ispraviti i ujedno popričati, ali nisam, otišao je zajedno sa svojom partnericom. Izmamio je nevinih i veselih osmijeha, čistih rezonancija, kako u službenika tako i u mene, koji također uzvraćam na pozdrav.
Zanimljive su te nehotične invencije koje donose tipfeleri, pokvareni telefoni, doslovni prijevodi, nakalemljeni uzusi, pogrešni izrazi... Potiču na preispitivanja. Evo, primjerice, tko u Hrvatskoj na hrvatskom kaže ugodan dan kad se rastaje, osobito ovdje u Dubrovniku? Kad se susrećemo, kažemo (osim posve endemskog dubrovačkog adio koji je neki jezični vuciguraj, ona dvoglava životinja iz lektire našeg djetinjstva, kojoj su naprijed i natrag relativni pojmovi, jer jednako vrijedi i pri susretu i pri rastanku) notorno je – dobar dan. Pri rastanku spominjemo ponovni susret (doviđenja), ali ne ponavljamo dobar dan, ne velimo ni lijep dan, pa ni ugodan dan. Možemo to doduše reći, ali to je već ekskluzivnija, dopunska želja mimo usvojene konvencije. No Nijemci, oni da, osim auf Wiedersehen, rabe i Schoenen Tag. E sad, kako je naš Nijemac došao do ugo-dan? Sigurno je nekog tražio da mu prevede njegov matični izraz, ne pitajući što mi kažemo pri rastanku, a onda mu je netko možda, imajući u vidu nezgrapnost izgovora lijep dan kao želje-pozdrava preveo kao ugodan dan. Potom je on, vjerojatno misleći da nije dobro čuo, ne vjerujući da se slog dan ponavlja dva puta, previše to zvuči kao jeka ili barem odveć kineski, sebi spravio reducirani složenac: ugo-dan.
I eno ga gdje taj svoj neologizam, obilno, kao blagoslov, dijeli naokolo, obilazeći sve punktove gdje bi ga mogao primijeniti. Tako je nakon pošte ušao u turistički ured preko puta te odande izlazio upravo kad i ja iz pošte. Dakako, zatekoh ga gdje je baš poželio ugo-dan tamošnjim službenicima, da bi odmah zatim ušao u pekaru Galeta, dva koraka dalje. Kamo je, slučajno, i mene vodio put. Kad ja ulazim, on je već u jezičnim vježbama, prevodi svojoj partnerici riječ trešnja koju je naučio (ili primijenio) pri kupnji kolača.
A velike crne blistave oči mlade prodavačice, tamnopute, malih zaokrugljenih i otvorenih usta, dodatno su ispupčene od usredotočenosti na čovjeka čije riječi žele biti hrvatske, ali nisu posve. Njezino lice ozareno je zbog novog događaja, čudna, slabije razumljiva, ali koji krije bogznakakvu zanimljivost, koji obećava otkriće, sluti na izlaz iz monotonije svakodnevlja... I lice se mlade pekarske prodavačice proljepšava, jer ga preplavljuje rezerva života od nejasnih pitanja iz dubine njezine malo usnule svijesti. I nadu neku koju budi nadošla neobičnost odaje ono. Drukčiji je to tip obraćanja od onog običnih klijenata, istina, ne nedostaje nama stranaca, ali egzotičnost ovoga je, osim u toj posebnoj želji da opći po naški, i u načinu na koji on taj naš jezik zna i upotrebljava. Na licu je mlade djevojke i nijansa napregnutosti da se taj jezik shvati. Tim se povodom, u trenutku kad se on tako čudno predstavlja i ona s njim, vlastitim jezikom, suočava na pojačan način. U hipu se događa samoispitivanje, učeći i ispravljajući stranca čuje ona vlastito znanje, zvuk i smisao svojih riječi, kao prvi put. Susreće sebe iznenada, čudi se sebi iako toga nije svjesna. No ne mari, posve neočekivano obuzima je sadržaj, osjećaj punine, gotovo obilja.
A nije daleko ni pomisao da stranac možda barata nekim tajnama našega jezika koje nama nisu dostupne? Iako nam se obraća udvorno, sa željom da uči, te nejasne riječi, drukčiji akcent, to što zbunjuje, onespokojuje, je li to možda dio znanja koje mi o vlastitom jeziku nemamo?!
Doprinos uzbuđenju jest i važna činjenica da se netko, posve suprotno svakodnevnoj praksi nužde našeg prilagođavanja stranim govornicima, sada prilagođava nama! Mi smo evo u prilici da poučavamo, korigiramo. I činimo to otvoreni prema drugom, voljni pomoći, ali i nahraniti se neobičnom novošću.
Toliko toga uslojena u povodu pomalo groteskna nastupa nekog druželjubivog i kroatofilnog Nijemca. Koji upravo, zaključujući narudžbu, pita, pomažući se engleskim, kako se kaže this is all na hrvatskom, a mlada mu pekarica odgovara uz čisti osmijeh koji joj se širi licem. Onda on i njoj daje titulu svog učitelja. Ugleda mene, prepoznaje me, znanac iz pošte, pa se smiješi. Na odlasku opet svima poželi ugo-dan. Ja pak opet požalim što ga nisam ispravio (pa da i ja budem učitelj), ali nisam – slabi refleksi.
No onda, dok uzimam svoju krafnu, vidim neke papire u najlonskom omotu koji kao da ne pripadaju pultu pekare. Pitam curicu je li to njezino, a ona: Ne, ne, dajte ih brzo zovite, zaboravili su! Izlazim van, čista šansa, pronalazim ih na stubama prema gornjoj ulici: Ihr habt das vergessen, vičem.
O, veli on, vi znatno bolje govorite njemački nego ja hrvatski. S obzirom na okolnosti, nije to bio neki kompliment, no ja sad ne propuštam priliku pa mu kažem da je njegov govor vrlo simpatičan, da unosi veselje i razbija sivilo ovog ružnog dana... Čovjek zahvaljuje na papirima i na pohvali te pozdravlja: Ugo-dan!
I sad, eto bitna trenutka: velim mu da svom pozdravu mora dodati još jedan dan. Pristojno je usvojio, ali nije me nazvao učiteljem.