Udbina

Iznevjereno nadanje u suvremenu sakralnu arhitekturu
Udbina


(novi projekt)


Pjevat ću Gospodinu pjesmu novu.

Gladna sam moderne arhitekture. Njezinih mogućnosti da, nesputana ikakvim ograničenjima tehnike, zagospodari prostorom, izbriše ili postavi granice između unutrašnjeg i izvanjskog, dozira svjetlost i tamu, učini oblike trajnima ili promjenjivima. Očekujem od nje uvijek iznova jedinstveno i neusporedivo čudo, koliko god ga zadaća potiče, a okolnosti omogućuju. Posebno očekujem uvijek iznova takvo čudo od sakralne arhitekture, koje je zadaća najizazovnija, a sastoji se od povezivanja ovostranog s onostranim. Povijest sakralne arhitekture povijest je najviših stvaralačkih uzleta, uvijek novih napora, uvijek obnavljanih formi.
Ima trenutaka u ljudskoj povijesti koje neka zajednica doživljava kao svete, pa im namjenjuje crkve i hramove, posvećujući ih uznesenju memorije. Bez obzira što je za odnose zemlje i neba dovoljna posveta križu, takvo posvećenje vlastite povijesti svakako zahtijeva dostojan stvaralački napor. Nedostojno je htjeti na nebo bez dobrih krila. U posljednje vrijeme takav je slučaj u Hrvatskoj bio prijedlog da se na Udbini izgradi crkva posvećena hrvatskim mučenicima.



(Odbačeni projekt arhitekta Nikole Bašića)

Ne samo što je bio prijedlog, nego natječaj, njegov žiri, njegov pobjednik i izabrana realizacija. I što je najvažnije od svega, emotivno i materijalno angažiranje cijelog naroda. Na temelju izabrane crkve, istaknutog arhitekta Nikole Bašića, narod se odazvao i vjerojatno je i mnogi udovički novčić učinio općenacionalnu škrabicu opasno svetom.
Odjednom je crkvenom poglavarstvu postalo jasno da je projekt preskup pa se, eto, od crkve za koju se tražio nacionalni konsenzus odustalo. Ne govorim uopće o karakteristikama građevine, pogotovu ne o njezinim troškovnicima. Ako je tako brzo došlo do tako temeljite promjene u stvarnosnim okolnostima, to samo ukazuje na temeljitu neozbiljnost u početnim pretpostavkama. Odustajanje je dakako krajnje nekorektno prema autoru koji je utrošio komad svoga života, rada i radosti. Što da se tek kaže o nekorektnosti prema narodu, koji je pristao na konkretnu ponudu, i o žarkom stidu one škrabice s udovičkim novčićima. Ako se crkva gradi potpuno drukčija i potpuno iznova, onda bi i njih trebalo vratiti kao projekt autoru, i sakupljati ih prema novom predlošku.
No ni ta pronevjera nije kulmen ove povijesne priče. Upravo je objavljen prikaz nove građevine, koja će memoriju naših mučenika upućivati nebu. To je pasivna varijacija na temu crkvice Sv. Križa u Ninu, dakako uvećana. Nešto gotovo kao uvećana replika. I još uz objašnjenje da je riječ o zdanju u našem nacionalnom stilu.
Crkvica Sv. Križa u Ninu velika je po svojoj malenosti, po inovativnom skladu svojih oblika i svojih proporcija. U svoje vrijeme ona je bila remek-djelo moderne arhitekture. Ona nije ponuđena Gospodinu kao nabubani kliše, kao uvreda nedostatkom napora da mu se pjeva pjesma nova. Ako je njezina nemoćna imitacija danas djelo našeg nacionalnog stila, onda je naš nacionalni stil zaborav svega što je dar i obveza stvaralaštva. Onda će crkva hrvatskih mučenika u Udbini neporecivo zabilježiti dno naše nacionalne duhovne razine. Onda će ona, kao kad je, manjim povodom, devetstota obljetnica zagrebačke katedrale obilježena tužnom gigantskom replikom Alagovićeve slike koja se danas nalazi u Pregradi, označiti Crkvu u Hrvata kao proizvodno žarište surogatne kulture. Sveti Križ u Ninu, i cijela starohrvatska arhitektura, sjećala se antike, svojim umijećem svođenja, na veličanstven način i u europskim razmjerima. Projekt udbinske crkve, kako ga sada vidimo, sjeća se Svetoga Križa na bijedan način, obilježujući nas kao naciju bez stila. On je takav da ćemo ga se, najradije, što manje sjećati. Umjesto memorije mučeništva njegov će sadržaj biti mučeništvo memorije.

Željka Čorak