Tajanstveni govor lirike
Tito Bilopavlović, Pijesku već oplakanom, Fraktura, Zaprešić, 2007. Faksimilno izdanje iz 1967.
Nakon dugih četrdeset godina ova lirika osvaja gipkošću stiha i dobrom starom rimom, koja podsjeća na naše ponajbolje barde
Neugasiva svjetlost stihova u zbirci Pijesku već oplakanom pada na nas namjernike i zaljubljenike poetske riječi… Je li to žudnja za nadom da još sve je tu oko nas, da još nije kasno za neka lijepa, čista nagnuća ili je to čežnja za »čvrstim prokušanim stvarima« kojima se branimo od nesigurne svakodnevice? Neobranjeni i nezaštićeni utječemo se stihovima tražeći u njima duhovni oslonac za svoje himere:
pokušajte nasmiješeni
u bol svoju sići.
…………………………..
moj sluh je istančan i spreman
na sve što boli u tom danu.
Sugerira nam to pjesnik prepuštajući našoj čitateljskoj intuiciji istančano tkivo svojih stihova u koje se voljno zaplećemo kao u tanahno izatkanu paučinu. Delikatan je taj put u pjesnikovu imaginaciju. On je i bol i zaborav, ali i »sladost prepuštanja lirici«:
skriveni bijasmo i sasvim prepušteni
nečem prastarom u izvijanju lišća
nečem tajnom u izbijanju trava.
Pjesnik Tito Bilopavlović kojega njegovi, ne od jučer prijatelji, nazivaju Titek, raskrivajući u nježnu suzvučju toga deminutiva svoju privrženost i dugogodišnju odanost, objavio je zbirku pjesama Pijesku već oplakanom davne 1967. godine. Četrdeset godina prošlo je odonda, a govor ove lirike osebujno izriče sklad duše i tijela, zov neiživljene i radoznale mladosti i tajanstvenu svetost ljubavi:
ljubiti i biti neznan
sve smo voljeli
nikog nismo voljeli.
Pjesma mrtvom ocu (u prvom ciklusu Pijesku već oplakanom) mudra je i sugestivna i kao da je danas napisana: »i ponavljao sam da se ništa neće ponoviti / i da ostaje tek sjećanje na neki davni plač«. Ta je lirika dobrodošao kontrapunkt globalističkim i cerebralnim, hladnim pjesmotvorima današnjim, kojima je semantičko konstruiranje sintagmi važnije od istinskih, jasnih emocija.
Simbolika stihova
U drugom ciklusu, Ispovijesti, lirska je proza bogata refleksijama koje znaju za ljubav, očaj i samoću, za sumnje i snove. Simbolika stihova otkriva suprotstavljene svjetove u kojima je pojedinac osiromašen i nemoćan, zarobljen strahom i beznađem:
»Tako stojite neodlučni, kao ljubavnici što se boje pružiti ruke prema tuđem licu, u prvoj od noćiju. Dok vi krzmate, on vam se podsmijeva. Oprostite mu, tako on voli. Tako on za vama tuguje.«
Posljednji ciklus Lutnje iz prašine metafora je tuge bivstvovanja i izgubljenih ljubavi i kao da je napisan u ovo postmodernističko vrijeme: doista, prava, autentična poezija nema – godine. Ona je sveobuhvatna i svevremenska. Njezina poetska snaga lirsko je promišljanje života: »…ljubav nas izdaje / zbrka svijeta sanje nespokojne / zbog nas trava pada na koljena«.
»Preboljene stvari žive u jasnoći«, poetski je aforizam lirike koja bogata sadržajem poziva da joj se vratimo, da je čitamo, što je u ovo blogovsko vrijeme, kada nova, tehnički usavršena računala nude računalne knjige, pravi izazov. Nakon dugih četrdeset godina ova lirika osvaja gipkošću stiha i dobrom starom rimom, koja podsjeća na naše ponajbolje barde:
leći jednom pod ocvale trešnje
sa dobrima dobar sa nagima nag
jezgrovito s nekim biti tješnje
u sjećanju sjetan i u vjeri blag.
Poznato je da nakladnička kuća Fraktura iz Zaprešića stalno iznenađuje novim i zapaženim knjigama. I zbirka pjesama Tita Bilopavlovića Pijesku već oplakanom, takvo je iznenađenje.
Ljerka Car Matutinović