Svjetlo i nada na početku tisućljeća

Izložba Traces du sacré (Tragovi svetoga), Centre Pompidou, Pariz, od 7. svibnja do 11. kolovoza 2008.
Svjetlo i nada na početku tisućljeća



Autori izložbe nisu se ni u jednom trenutku, ni u jednoj tematskoj cjelini, izgubili u širini i kompleksnosti teme, ali se ipak moglo naslutiti njihovo osobno stajalište o pitanju duhovnosti i vjere u neku višu dimenziju postojanja

Koje mjesto zauzima duhovnost u stvaranju zapadne moderne i suvremene umjetnosti od druge polovice 19. do prijelaza u 21. stoljeće tema je koju su u velikoj problemskoj izložbi u pariškom Centre Pompidou u detalje istražili autori izložbe Alfred Pacquement, direktor pariškoga Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti (Musée national d’art moderne) i kustos Jean de Loisy. Složena veza između umjetnosti i religije proširena je na niz filozofsko-spiritualno-ezoterijskih pravaca, grupa i tendencija koje su prodrle u umjetničke krugove i djelovale na svjetonazor umjetnika u razdoblju između romantizma, impresionizma, simbolizma, preko avangardi prve polovice 20. stoljeća, ekspresionizma i nadrealizma. Od radikalna nijekanja bilo čega božanskog u čovjeku i prirodi do univerzalnih težnji za – često u zrelijoj dobi ili potkraj života – traženjem pitanja o postojanju Boga ili nekih viših duhovnih dimenzija analizirano je na nizu pomno odabranih djela i autora europske i američke apstraktne i konceptualne umjetnosti druge polovice 20. stoljeća. Iznimno opsežan izbor, više od 350 djela svih žanrova (slike, crteži, grafike, skulpture, objekti, instalacije, arhitektonske skice i makete, videoradovi i videoinstalacije te ambijenti) gotovo dvije stotine umjetnika iz cijeloga svijeta, posuđenih iz relevantnih europskih i američkih muzejsko-galerijskih fundusa i privatnih zbirki, koncipiran je u dvadeset i četiri tematske sekcije, odnosno, postavljen u dvadeset i četiri za tu svrhu formirane dvorane prema temama. Čak i najzagrižljiviji ateisti, najfanatičniji katolički vjernici ili ezoteričari svih predznaka i uvjerenja koji drže do sebe i svojih tajnih znanja teško da bi mogli pronaći nedostatak toj izložbenoj koncepciji, jer nema duhovnoga fenomena koji u umjetnosti nije dotaknut i prezentiran na objektivan i nepristran način. Suvremena djela postavljena su, primjerice, u odjeljcima usporedno s djelima njemačkih romantičara, postimpresionista, simbolista, kubista i njemačkih ekspresionista, jer se identične duhovne preokupacije ponekad javljaju bez obzira na epohu. Tragovi prognanih božanstava, Nostalgija o beskonačnosti, Veliki upućenici u tajne, Iza vidljivoga, O apsolutu, Kozmička otkrivenja, Uzdizanje prema budućnosti, Homo novus, Raj / Eden, Eshatologija, Apokalipsa I, Posvećeni plesovi, Poganske duhovnosti, Eros i Tanatos, Uvrede i vrijeđanja (Boga), Apokalipsa II, Homo homini lupus, Sveta umjetnost, Iako je noć, Odjeci drevnih vjerovanja, Vrata percepcije / The Doors of Perception, Žrtvovanje, Mudrosti Dalekog istoka i Sjena Boga, dvadeset i četiri su velike teme koje otkrivaju trajan interes umjetnika svih grupacija i stilskih tendencija 20. stoljeća za duhovnu stvarnost vremenskoga segmenta u kojemu su živjeli i stvarali. Od pojma nadahnuta genija, koji je često nadređen Bogu u romantičara, kulta sunca, koji je latentan u impresionista, sumnji u postojanje Boga na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće koje su omogućile procvat tajnih i okultnih učenja i društava po europskim salonima i atelijerima (spiritizam, misticizam, učenja Helene Blavatske / teozofija, Alistera Crowleyja / okultizam, Rudolfa Steinera / antropozofija), vjere u nadmoć moderne znanosti nad duhovnim, filozofskog nihilizma, hipijevskoga pokreta, prodora budizma na Zapad, doktrina New Agea, do scijentologije, nižu se pred posjetiteljem putem bilježaka sa složenim pojašnjenjima uz gotovo svaki artefakt.



Kao da je tema vjerovanja u nešto moćnije oko i iznad nas superponirana svim drugim, naizgled primarnim, temama i motivima u umjetnosti, što nedvosmisleno sugerira naslov izložbe, preuzet iz jedne pjesme Friedricha Hölderlina, u kojoj se kao i na izložbi prati tema gubljenja i napuštanja vjere u nešto božansko, te redefiniranja duhovnih horizonata i traženja nove iskre višeg smisla postojanja. Autori izložbe naglašavaju kako je u 20. stoljeću pojam religioznosti zamijenjen pojmom spiritualnosti ili duhovnosti, što ipak nije u djelima mnogih velikih umjetnika umanjilo prisutnost dubljeg i višeg smisla postojanja te vjere u nadnaravne dimenzije. Važna je podtema izložbe povijest zla i pitanje zla u ljudskoj suvremenoj povijesti, koja je prezentirana djelima umjetnika koji su stvarali u vrijeme (ili neposredno prije i poslije) Prvoga svjetskog rata, Holokausta i Auschwitza te bacanja atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki. Tako zlo, na prvi pogled paradoksalno, postaje središnjom poveznom temom izložbe koja se zapravo potpuno logično vezuje uz temu smrti Boga u 20. stoljeću, pretkazujući kraj ljudskoga morala i neuspjeh utopijskih težnji avangardnih umjetnika prve četvrtine 20. stoljeća. Kako je također u nekim razdobljima (prijelaz s 19. u 20. stoljeće) slabilo vjerovanje u Božju prisutnost, tako su jačale mesijanske ideje o Novom čovjeku, Prometeju, Novom Adamu, što će na kraju rezultirati idejom Übermenscha, sustavom koji je utopijski san modernista o spoju ezoterije i misticizma s modernom znanošću preoblikovao u društvo nadzora i straha, gdje se sustavno dokinula svaka vjera u Dobro. Malo je izvan stručnih krugova poznato da je Nietzsche sa Zaratustrom snažno utjecao na Muncha, Strindberga, De Chirica, Dixa, Marinettija i Bataillea; u kolikoj su mjeri, primjerice, radovi Kandinskog, Kupke, Mondriana, ranoga njemačkog arhitektonskog ekspresionizma (Bruno Taut), cijela struktura Bauhausa (Klee, Feininger), nadrealisti (Breton, Masson) i Yves Klein bili prožeti misticizmom i ezoterijom, ili o postojanju duboke metafizičke (i onostrane) dimenzije u radovima Maljeviča, Mondriana, Légera, Marka Rothka, Barnetta Newmana i Brucea Naumana. Pedesetih se godina 20. stoljeća javlja ideja o umjetnosti kao esencijalnom oruđu za buđenje nove humane dimenzije i sklada u ratovima nagriženu svijetu. Nije upitno da se pjesme ipak mogu pisati nakon Auschwitza i atomskih bombi, da parafraziram Adorna, što je povezano s novim traženjem duhovne vertikale, a što potvrđuju crteži, makete i skice Fernanda Légera za crkvu u Plateau d’Assyju, Matissea za kapelu u Nici ili Le Corbusierova kapela u Ronchampu. I dok su neki umjetnici bili barem na trenutak zarobljeni u ljudskom kriku ili unutrašnjim tminama (Ad Reinhardt, Mark Rothko, Francis Bacon, Andres Serrano, Arnulf Reiner, Hermann Nitsch), drugi su potkraj života tražili neku višu metafizičku iskru, pitali se o postojanju Boga (čak i Andy Warhol!). U borbi za novu humanu dimenziju i ogoljavanje ljudske naravi važan je dio izložbenoga postava posvećen umjetnicima beat-generacije, koji su preispitivali vrijednosti kapitalističkoga društva, hipijevskom pokretu koji je putem različitih halucinantih stimulansa i novih okultnih praksi nedvojbeno utjecao na popularnost performansa u umjetnosti, ali i vratio vjeru u mističnu snagu i čaroliju umjetničkoga stvaranja, nedvojbeno i pod utjecajem istočnjačke mistike (John Cage, Robert Rauschenberg). U današnjem postindustrijskom svijetu ideja transformacije pojedinca putem umjetnosti izgubila je dosta od početnoga naboja, ali veliki suvremeni umjetnici i dalje progovaraju o ovom ispražnjenom vremenu s dozom melankolije i fine ironije (Christian Boltanski, Maurizio Cattelan, Pierre Huyghe, Paul Chan, Franck Scurti), iza čega se nazire stajalište umjetnika kako umjetnost nedvojbeno u sebi još nosi snažan naboj i važnu poruku.
Rijetko se na jednome mjestu može vidjeti toliko značajnih djela pionira europskih avangardi, često reproduciranih slika (Jawlensky, Kandinsky, De Chirico, Franz Marc), skica (Taut), skulptura (Boccioni, Schwitters) i performansa (Joseph Beuys), koji se rijetko vade iz muzejskih depoa ili zbirki. Izložba je otvorena djelom Brucea Naumana, velikim neonskim spiralnim znakom na kojemu piše: The True Artist Helps the World by Revealing Mystic Truths iz 1967, a na kraju izložbe postavljena je također neonska instalacija Jean-Michela Alberole Espérance (Nada) iz 2006–2007. Kustos Alfred Pacquement ističe kako se u današnjem trenutku u umjetnosti više ne vodi simbolička borba između dana i noći kao u Murnauovu Faustu iz 1926., nego između svjetlosti Duha i sjaja materijalnih predmeta i stvari. Nihilističke i ateističke dimenzije umjetničkih djela danas su ipak definitivno sve bliže ropotarnici povijesti ljudskih ideja te povijesti umjetnosti, bez obzira na to kako se naš (privatni i osobni) bog zvao ili u što god intimno vjerovali.

Iva Körbler